Kolektivna recepcija serija

Izvor za sve fotografije: amc.com

Dok se internet sprema za premijeru prve epizode sedme i zadnje sezone Mad Men, blogeri Tom i Lorenzo iskoristili su AMC-jeve promotivne fotografije da pokažu kako se, kao i svake godine, iz njih ne može zaključiti ništa konkretno o razvoju događaja u seriji. Istodobno su se osvrnuli na internetsku recepciju šeste sezone, kao i na reakciju na finale serije True Detective, posipajući se pepelom uz priznanje da su i sami povremeno bili krivi za “pretjerano analiziranje” Mad Men, svoje najdraže serije koju tijekom prikazivanja redovito prate s dva posta tjedno: pronicljivim i detaljnim komentarom epizode s posebnim podcrtavanjem njezine glavne teme te rubrikom “Mad Style” u kojoj sjajno iščitavaju značenje odjeće likova s obzirom na njihovu karakterizaciju, funkciju u radnji i društvene promjene u 1960-ima.

Nikada ne bih njihove postove o seriji nazvala “pretjeranim analiziranjem”, dapače, oni su bili gotovo jedini internetski glas razuma kada su fanovi tijekom prošle sezone što na silu, što u šali nizali beskonačne teorije o tome tko je novi lik Bob Benson i koja je njegova uloga u seriji, kao i kada je većina bila uvjerena da će Megan biti žrtvom brutalnog ubojstva jer je na kraju epizode “The Better Half” bila odjevena u majicu s crvenom zvijezdom koju je proslavila Sharon Tate. Tom i Lorenzo vrlo su brzo Boba počeli tumačiti kao gay junaka i zasluženo su trijumfirali kada se ta njihova pretpostavka pokazala točnom, te su upozoravali da je možda zabavno spekulirati o nasilnoj smrti, no da Mad Men jednostavno nije takva serija. Njihovo “učitavanje”, ako ga uopće ima, više pripada području književnoteorijske potrage za značenjem koja i najsitnijem detalju pripisuje (pre)veliku važnost. Primjerice, velik dio njihove analize odjeće likova u šestoj sezoni počiva na interpretaciji česte kombinacije plave i zelene boje kao znaka za preljub i ljubomoru. Premda stalno inzistiranje na tom tumačenju nakon nekog vremena počinje izgledati kao simplificiranje, njihova interpretacija na najbolji način svjedoči o pažnji koju posvećujemo serijama, pažnji koja se donedavno gotovo isključivo posvećivala književnosti i filmu, području tzv. visoke, ozbiljne kulture.

Nije to ništa novo, svi mi koji desetak godina (ili više) opsesivno pratimo televizijske serije već smo dugo svjesni kako su se stvari nepovratno promijenile početkom novog tisućljeća kada su prve HBO-ove serije postale interesantne i gledatelji(ca)ma izvan SAD-a. Prestali smo gledati televiziju, a počeli smo gledati serije, skidajući ih, posuđujući, kupujući box setove – ovisno o tadašnjim financijskim mogućnostima i brzini interneta – te prilagođavajući gledanje svom slobodnom vremenu. Činilo se da je televizijsko praćenje serija iz tjedna u tjedan stvar prošlosti i da je upravo taj novi način gledanja serije ili sezone kao cjeline ključni razlog obnovljenog interesa za njih, skoro jednako važan kao i sama kvaliteta onodobnih dramskih serija poput Sopranosa, Wirea, Six Feet Under ili Deadwooda.

Novi je tip recepcije stvorio i nove gledateljske navike u obliku potrebe velikog broja već prekaljenih gledatelj(ic)a za dnevnom dozom kvalitetne zabave koju je proizvođačima sve veći izazov zadovoljiti. Nije ni čudo da sam se i sama jesenas našla u gledateljskoj krizi, prilično uvjerena da je epoha vladavine serija ili barem kvalitetnih serija završena. Bila sam sklona upravo Mad Men vidjeti kao zadnju takvu dramsku seriju, nakon koje će se stvari morati ponovno promijeniti. Na neki su se način već promijenile: pojavile su se brojne inovativne web serije, televizijske kuće okrenule su se novom formatu antologije koja ima određene financijske (manje rizično ulaganje) i estetske prednosti (zaokružena sezona s unaprijed isplaniranim krajem), došlo je do institucionalizacije ionako prevladavajućeg binge watchinga putem Netflixovih originalnih serija House of Cards i Orange Is the New Black.

Uz sve to, zadnjih se godina dogodila još jedna važna promjena u tom području: neposredna, trenutačna i vidljiva recepcija televizijskih serija na internetu. Već neko vrijeme, bez obzira na to gledamo li epizodu prvi dan nakon emitiranja u SAD-u ili naknadno, mnogi od nas odmah sjedaju za kompjuter, pišu novi status ili tweet, komentiraju na forumima i blogovima ili sami pišu vlastiti recap ili analizu epizode. Ako je posrijedi binge watching, česti su pokajnički statusi na Fejsu, začinjeni određenom dozom gađenja prema svojoj slabosti i samoj seriji koju smo upravo gledali desetak sati. Premda uvijek postoji mogućnost racionalnog gledateljskog raspoređivanja dostupnih epizoda serije na jednu do dvije dnevno, binge watchingu je teško odoljeti, te sam ga prestala prakticirati tek nakon nekoliko mučnih iskustava kada mi je od pretjeranog gledanja serije, kao i od prebrzog čitanja nekog popularnog romana, bilo uistinu fizički loše. Dostupnost svih epizoda sezone odjednom pruža gledateljima određenu slobodu kombiniranja te zacijelo može proizvesti i veliki užitak, no Netflixova koncepcija ima i neke očite mane. Osim što se binge watchingom i kod najpažljivijih gledatelja umanjuje osjećaj za epizodu kao zaokruženu cjelinu te zbog prevelikog broja informacija opada sposobnost pamćenja detalja, o takvim se serijama istodobno mnogo manje piše i raspravlja na internetu stoga što ih gledatelji/ce ne gledaju na tjednoj bazi i u isto vrijeme.

S druge strane, u zadnje je vrijeme ponovno aktualno tjedno praćenje serija. Za razliku od ranijih godina kada smo raspoređivali epizode po svojoj volji i tjedno pratili samo ono što najviše volimo, sada je tjedno gledanje opet norma. Posebno je to vidljivo u SAD-u gdje se recap nove epizode svake iole kvalitetnije serije može na netu naći nekoliko sati nakon emitiranja, a drugi dan sve vrvi od komentara, analiza i rasprava. A i kod nas se zadnjih nekoliko mjeseci činilo da svi ponedjeljkom nakon dnevnih obaveza gledaju Girls i/li True Detective. Ovime se još jednom potvrđuje kako je moć televizijske serije u velikoj mjeri sadržana u njezinoj epizodičnoj strukturi. Kada se serija prati na tjednoj bazi, o njoj se do sljedećeg tjedna piše i priča, javno i privatno, te na taj način serija oblikuje svakodnevicu pojedinaca, ali i našu zajedničku življenu kulturu tijekom nekoliko mjeseci emitiranja. Taj je “stari” princip tjednog gledanja ponovno u trendu, kada u SAD-u milijuni ljudi u isto vrijeme sjedaju pred televizore s velikim očekivanjima. Novost je da drugi dan ostatak svijeta s pristupom internetu pokušava što prije nadoknaditi propušteno. Prije je kolektivno praćenje podrazumijevalo, primjerice, organizirano gledanje nove epizode Seksa i grada u barovima uz koktele, prijateljska druženja u stanovima uz hranu, te komentiranje epizode sljedeći dan na poslu ili u školi. Dok svi ovi više-manje privatni i nevidljivi načini recepcije još uvijek postoje, nova je vidljiva kolektivna recepcija serija na internetu: kolektivni šok zbog Willove smrti u The Good Wife, zajedničko razočaranje zadnjom epizodom How I Met Your Mother, prijepori oko True Detective i većinsko hejtanje zadnje epizode, skupno nagađanje o funkciji Boba Bensona u Mad Men itd.

Publika koju je internet učinio vidljivom aktivna je, zahtjevna, kritična i većinom sposobna za suvislu analizu televizije. Teoretičari i teoretičarke kulturalnih studija publici su pristupali na taj način još od sredine 1960-ih kada su se usprotivili promatranju publike kao pasivne, no njihova su istraživanja recepcije popularne kulture uvijek iznova pokazivala koliko je teško istraživači(ca)ma doći do publike i uvidjeti što gledatelji i gledateljice uistinu misle. Publika je bila nevidljiva i nedostupna, a istraživači/ce su, čak i kada bi dobili neke konkretne odgovore i rezultate, morali prihvatiti da se radi samo o partikularnim uvidima (rodno, klasno, rasno i dobno određena skupina ljudi). Bez obzira što ni danas, kao ni onda, ne možemo uzeti zdravo za gotovo sve što gledatelji/ce napišu na internetu jer je sada lakše nego ikad po potrebi modificirati svoj identitet, ipak je sve čvršća slika aktivne publike. Dok se unutar kulturalnih studija gledanje televizije uglavnom analiziralo kao nediferencirani tijek (flow), a gledatelji i gledateljice kao nezainteresirani i dekoncentrirani recipijenti koji više ne gledaju nego što gledaju, danas – bez obzira na to što je besciljno vršljanje po televizijskim kanalima još uvijek važna praksa – gledatelji/ce televizijskih serija mogu se proučavati kao što su se dosad promatrali informirani i strogi pripadnici fandoma književnih žanrova.

Kao što su pripadnici fandoma po mnogo čemu slični profesionalnim čitateljima, tako su i današnji internetski komentatori televizijskih serija bliski teoretičarima medija. Rita Felski u knjizi The Uses of Literature tvrdi da su profesionalni i neprofesionalni čitatelji sličniji nego što bi se na prvi pogled reklo. Stručno čitanje Felski opisuje kao oblik posla, discipliniranu aktivnost kojom vladaju interpretacijske konvencije i koja uključuje budnost koja se čuva pretjeranog uživanja u tekstu. Ta je praksa ujedno i komunalna, jer je procjenjuju drugi profesionalni čitatelji. Za razliku od toga, “laičko” ili neprofesionalno čitanje dio je slobodnog vremena, poduzima se dobrovoljno i radi užitka, a često je usamljena aktivnost. Felski ukazuje na simplificiranost takve podjele te tvrdi da i jedni i drugi čitatelji tijekom procesa čitanja kombiniraju analitički i kritički pristup s afektivnim – ljubavi prema tekstu i osjećaju povezanosti s njim. Danas vidimo da nisu samo profesionalni čitatelji oprezni, skeptični i ironični prema tekstovima, kao i to da sve više neprofesionalnih čitatelja svoje misli želi učiniti javno dostupnima pa tako usamljenu aktivnost čitanja pretvaraju u kolektivnu. Elizabeth Long, pišući o klubovima ljubitelja knjige, zaključuje kako danas kultura više ne funkcionira prema “trickle down” načelu unutar kojeg se tvrdi da inovativne ideje nastaju u okviru “visoke” kulture, a zatim se u razvodnjenom obliku prenose na “niže” razine sociokulturne hijerarhije. Više nego ikada prije, danas imamo priliku vidjeti kako “neprofesionalni” čitatelji figuriraju kao proizvodi, ali i proizvođači kulture.

Dakako, i među neprofesionalnim čitateljima, baš kao i među profesionalnima, postoje oni više i oni manje talentirani za analizu teksta, no teško je negirati činjenicu da je mnoge upravo kontinuirano i koncentrirano gledanje televizijskih serija učinilo stručnjacima za njihovu analizu, kao što je u bavljenju književnošću čitanje tekstova u konačnici važnije od upućenosti u teoriju. S takvom publikom moraju sve više računati i kreatori serija poput Matthewa Weinera i Nica Pizzolatta. Obojici je, naravno, drago zbog recepcije njihovih serija, iako ih u isto vrijeme iritira opsesivno nagađanje o razvoju radnje, koje je u pravilu mnogo luđe i pretjeranije od njihovih vlastitih rješenja. Međutim, Pizzolattova izjava nedugo nakon premijere serije ipak me razočarala više od svih eventualnih slabosti True Detective: “Like, why do you think we’re tricking you? It’s because you’ve been abused as an audience for more than 20 years.” Kada Pizzolatto govori o televiziji, mora misliti i na serije koje su zapravo omogućile da True Detective bude automatski glorificiran kao jedna od najboljih serija svih vremena – Wire, Sopranos, Deadwood – jesu li to serije kojima su nas zlostavljali? Što su nam to one točno učinile?

Naučile su nas na nove forme televizije, problematizirale su ustaljene žanrovske obrasce i natjerale nas da prihvatimo modernističke postupke na televiziji. Pretvorile su nas u kritične i analitične gledatelj(ic)e koji više ništa ne uzimaju zdravo za gotovo, koji preispituju sve što im se prikaže i koji – iznad svega – znaju gledati. Takve je gledatelj(ic)e sve teže iznenaditi i oduševiti, zahtjevni su i imaju visoke standarde, znaju kada i gdje traže zabavu, a kada i gdje kvalitetu. Nerijetko se dogodi, naravno, da pretjeraju ili skrenu u analizi, redovito se međusobno ne slažu te šalju raznolike i oprečne reakcije, no feedback je ovdje i ne može ga se olako odbaciti. Upravo s tom zahtjevnom publikom proizvođači i kreatori serija moraju računati. Ne vjerujem da publici trebaju stalno ići na ruku jer, kao što kaže Matthew Weiner, ljudi zapravo mrze kada im daš ono što su tražili. Nitko ne bi uistinu bio sretan kada bi se otkrilo da je Bob Benson Donov izgubljeni sin ili tajni agent, kao što se svaki potencijalno odličan hororac pretvori u trash čim se pojavi objašnjenje misterije u obliku vidljivog duha, čudovišta ili vanzemaljca. Kreatori trebaju raditi onako kako vjeruju da je najbolje, no u isto vrijeme moraju biti svjesni publike koju su i sami pomogli stvoriti: nagledane, informirane, kritične i iznimno zahtjevne. U suprotnom, lako bi se moglo dogoditi da serije počnu podbacivati u ispunjavanju potreba svojih gledatelj(ic)a.