Kad debela žena zapjeva, čujemo auto-tune
Izvor: dominiquepamplemousse.com
Dominique Pamplemousse in „It’s All Over Once the Fat Lady Sings!“ (Dierdra Kiai Productions) interaktivna je, noir i mjuzikl avantura čija se protagonist/kinja, detektiv/ka Pamplemousse, našla u neobranom grožđu: recesija joj je u potpunosti onemogućila normalan i dostojanstven život, zbog čega je prinuđena prihvatiti bilo kakav posao kako bi mogla platiti stanarinu s kojom opako kasni. U trenutku u kojem Dominique lamentira nad vlastitom sudbinom na vrata joj ulazi bogata i utjecajna Prudence Van Dunng, vlasnica diskografske kuće Van Dunng, i traži od detektiva/ke da joj pomogne pronaći popularnog pop pjevača Caseya Bynghama koji je iznenada nestao. Iako sumnjičava, Dominique mora prihvatiti zadatak. Bez njezinog/našeg pristanka – igra je nemoguća, a upravo izostanak alternative ovu igru čini recesijskom poslasticom i odličnom temom za Muf.
Ono što Dominique Pamplemousse odvaja od većine igara, bile one indie ili ne, činjenica je da ne zahtijeva od nas gejmersko stjecanje vještina potrebnih da bismo je dovele do kraja (prilično je jednostavna), već nas tjera da kritički promišljamo o vještinama koje unutar igre, ali i izvan nje – imaju ljudi poput Prudence Van Dunng, ljudi koji su spremni na sve kako bi zadržali poziciju moći koju zauzimaju. Kreator/ica igre Dierdra Kiai ulogu glavnog negativca nije slučajno dodijelila ženi jer se tim potezom obračunava s predrasudama da pitanje rodne i ekonomske neravnopravnosti možemo riješiti potpunim prepuštanjem moći – ženama. Žene nemaju „urođenu“ predilekciju razboritom društvenom djelovanju. Moral, ukratko, nije spolno niti rodno obilježen. Kao što, uostalom, to nisu ni videoigre.
Interpretacijski slojevita, Dominique Pamplemousse jako je zabavna igra koja uspješno spaja osjetljive teme s britkim humorom (podsjetila me malo na Gloriju Scott Mime Simić). Kiai je otpjevala sve dionice mjuzikl-avanture sama (odnosno, otpjevao, imajući u vidu da je svoju junakinju, to jest, junaka Dominiquea, modelirao po vlastitoj androginiji) – često u falsetu, pomalo kabaretski, što korespondira s noir atmosferom koju igra podražava. S obzirom na situaciju u kojoj se naša detektivka nalazi, njezin je galgenhumor pun pogodak: položaj joj se pogoršava kako priča napreduje, mada ne moramo toga biti nužno svjesne dok DP igramo.
Izvor: dominiquepamplemousse.com
Iako likovi imaju fiksne uloge, nijedan od njih nije ono što se na prvi pogled čini. Gospođa Rathbone, stanodavka koja Dominique prijeti izbacivanjem na cestu, zapravo je policajka i doušnica Prudence Van Dunng. Sama Prudence nije nikakva inovatorica i poduzetnica, već lopov – osoba koja je ukrala doktorsku disertaciju o auto-tuneu od Dominique nekoliko godina ranije i tako se obogatila. Njezina kćerka Devon Von Dunng, koja se mota po shopping centru, nije glupava tinejdžerka koja sanjari o ljubavi s pop zvijezdom, kako tvrdi njena mama, već mlada intelektualka koja se želi školovati i koja rado čita feminističku literaturu. No, iako se Devon, na primjer, hvali da čita Judith Butler, ne razumije najbolje razliku između spola i roda i pita Dominique je li muško ili žensko. Očit je, dakle, nesrazmjer između spolne i rodne ambivalentnosti naše protagonistkinje na koju se gleda s porugom i društveno prihvatljive prijetvornosti i moralne ambivalentnosti ostalih likova. Možemo, dakle, biti sve što želimo, ali samo dok smo istovremeno isključivo muškarac ili žena.
Igra također postavlja pitanje je li krimić uopće moguć u kriminalnom društvu, to jest možemo li uopće riješiti slučaj i kazniti počinitelje zlodjela kad su policija i korektivne institucije u službi kriminala, ili kad smo, poput Dominique, involvirane a da toga nismo ni svjesne. Na kraju igre nam Prudence Von Dunng nudi dvije opcije, ali obje su jednako loše, što nas vraća na sam naslov koji obrće poznatu izreku da stvar nije gotova sve dok debela gospođa ne zapjeva. U ovoj je verziji optimizma nestalo i znamo da nam se crno piše čim debela otvori usta, što znači, odmah na početku igre. Detektiv/ka je, zajedno s nama, u gubitničkoj ulozi jer je pokradena i gurnuta na društveno dno, a to nije pozicija iz koje se lako povratiti. Kiai se, dakle, dotakla i pitanje klasne nejednakosti, ali tu činjenicu nije posebno reklamirala u najavi igre.
Što se samog igranja tiče, DP od nas traži minimalnu interakciju. Igra je linearna i sažeta, i ne ostavlja prostora za improvizaciju. Pratimo naraciju i skupljamo informacije koje nas naizmjenično šalju u nekoliko ponuđenih prostorija u kojima razgovaramo s likovima ili prikupljamo predmete koji nam mogu pomoći da napredujemo u priči. Noir atmosfera i stop animacija izvrsno nose radnju i moram priznati da je moja jedina zamjerka igri ta što pjesma povremeno kasni za klikom mišem na pojedinu opciju ili lik. Sve je drugo besprijekorno izvedeno. Nije nikakvo čudo što je ove godine Dominique Pamplemousse bila nominirana za glavnu nagradu Independent Games Festivala. (Izgubila je od igre Papers, Please.)
Na kraju valja istaknuti da je Dominique Pamplemousse iskustvo pamtljivo ne toliko zbog samog tijeka igre koji, kako sam već rekla, nije nimalo težak, već zbog činjenice da je riječ o igri koja uspješno redefinira kratku priču i kroz šaljivu pjesmu povlači izrazito neugodna pitanja. Ludički pristup ozbiljnim temama? Ne može bolje od toga.
