Duhovi u svijetu odraslih
Izvor: pinterest.com
Stripove Daniela Clowesa najviše volim zbog njihovog zanimljivog seksualnog podteksta. David Boring (2000) i Like a Velvet Glove Cast in Iron (1993) priče su koje se razvijaju oko seksualnih opsesija i fetiša glavnog lika. No iako je u većini Clowesovih stripova protagonist – muškarac, riječ je zapravo o antijunaku, čovjeku iz kojeg su iscijeđeni testosteroni, muškarcu koji je „slab“, „ružan“, „nezamjetljiv“, tipu čija je jedina motivacija pronaći ženu kojom je opsjednut, a koja je također daleko od savršenstva, iako je glavni lik doživljava kao idealnu. Takva je karakterizacija likova u skladu s tradicijom alternativnog stripa, ali je dijametralno suprotna načinu na koji se muški identitet gradi u mainstream djelima koja preferiraju savršeno tijelo i nepokolebljiv duh.
Istovremeno, Clowes ne preuzima od underground stripa seksploatatorski pristup ženama kakav je, na primjer, njegovao Robert Crumb. Da je Clowes kojim slučajem dijelio Crumbov senzibilitet, Ghost World (1997) ne bi bio moguć. Enid i Rebecca bi u tom slučaju bile topovsko meso muškog seksualnog sazrijevanja: njihova bi priča bila sporedna i uklopljena u tuđu. Umjesto toga, Clowes dvije prijateljice iz Svijeta duhova gradi na sličan način na koji gradi svoje neprilagođene muške protagoniste: kao zbunjene likove čija se svakodnevnica vrti oko kompliciranih, često karikaturalnih međuljudskih odnosa te neprestanih seksualnih trzavica. S tom razlikom da njih dvije nisu u potrazi za idealnim muškarcem jer su puno više usmjerene jedna na drugu, odnosno, na same sebe.
Svako se poglavlje stripa (Ghost World je izlazio epizodno u Eightballu prije nego je objavljen kao zaseban svezak) u jednom trenutku dotakne teme seksa: seksualne frustracije, prvog seksualnog iskustva, fantazija koje se samo naslućuju i drugih koje su eksplicitno iskazane. Štoviše, upravo je tema seksa glavno mjesto razlike između Enid i Rebecce, što se nažalost izgubilo u istoimenoj ekranizaciji stripa iz 2001. Razlika se otkriva postupno, od trenutka u kojem Rebecca ušutkuje Enid jer u supermarketu pakiranje tjestenine glasno proziva pornografijom, preko telefonske opaske Enid kako je Rebecca čudna kad je seks u pitanju, pa sve do tumačenja Boba Skeetesa, vidovnjaka i astrologa, koje daje naslutiti da je Enid „woman of intellect and leisure… a sexual libertine…“, dok Rebecca, nasuprot tome, ostavlja dojam zatvorene, nesigurne osobe koja se neće ostvariti na jednak način.
Adaptacijom stripa u filmski scenarij Clowes se riješio ove razlike i umjesto nje kao razlog razilaženja dviju prijateljica stavio prihvatljiviju varijantu po kojoj je Rebecca ekonomski spremna za svijet odraslih, dok mu se Enid odbijanjem rada – odupire. No bez obzira na izmjene, film zadržava stripovsku premisu da se pojedinačna iskustva odrastanja radikalno razlikuju, čak i kad je riječ o najboljim prijateljicama koje svaki slobodan trenutak provode zajedno. Možemo lako uočiti da, i u stripu i u filmu, Enid odrasta sporije. Nostalgična je: traži ploče koje je slušala kao mala, gleda album sa starim slikama, teško se odvaja od igračke koju je dobila od bivšeg dečka – kao da akutnije od svoje prijateljice osjeća protok vremena. Rebecca, s druge strane, žuri da odraste. Zbog čega, možemo samo naslutiti jer osim što znamo da živi s bakom, ništa drugo o njezinoj prošlosti nije ispričano.
Strip je djelomično zanimljiviji od filma jer su odnosi u njemu prikazani slojevitije, pogotovo kad je trokut Enid – Rebecca – Josh u pitanju. Čini mi se, zapravo, da je film bitno promijenio Enid jer je u stripu prepuna kontradikcija koje su se na velikom platnu izgubile. S jedne strane, neprestano fantazira i priča o seksu, s druge – bježi od Josha u trenutku u kojem mu izjavljuje ljubav. Rebecca je također zakinuta jer u filmu nije toliko rastrzana samoprijezirom i sumnjom. Kad se njezin odnos s Joshom realizira, čitatelji to ne mogu vidjeti: kao i sve drugo, taj je bitan trenutak njezinog života izostavljen. Sve što vidimo – njezino je jadikovanje baki kako svi dečki više vole Enid od nje. Uvijek je, dakle, vidimo u stanju koje želi prerasti.
Razlog zbog kojeg je Svijet duhova uspješno preveo problem odrastanja u stripovsku formu jest taj što je temi pristupio fragmentarno i ironično. Film briše tu fragmentarnost i time bitno mijenja samu priču i njezine likove. S obzirom da je Clowes za potrebe filma radio kompozitne likove napravljene od nekoliko drugih kako bi radnju bolje sažeo i pripremio za kina, izvorni su odnosi također narušeni. Veza kakvu Enid ima sa Seymourom (Steve Buscemi), neshvatljiva je u kontekstu stripa, ali u filmu odlično funkcionira upravo zato što je fokus prebačen sa seksa na pitanje ekonomske neovisnosti. Nije slučajno Seymour na kraju ponovno završio pod roditeljskim krovom. To je gubljenje autonomije najveća kazna za njegovo djetinjasto, neodgovorno ponašanje. Enid, s druge strane, napušta očev dom i odlazi u nepoznatom pravcu. Cijenu njezinog nestašluka platila je „odrasla“ osoba koja je trebala znati bolje.
Glavni je značaj Svijeta duhova taj što nas podsjeća da ne moramo bespogovorno pristati na uhodane obrasce odrastanja: zasnovati obitelj, pospremiti svoj tinejdžerski angst i ljutnju, prihvatiti stvari koje ne možemo promijeniti. Ne odrastamo, uostalom, svi podjednako. Nekima za to treba čitav život. Neki se rode stari. Nažalost, premalo nas pripovijesti i filmova na to podsjeća. Zbog toga nam je Enid bliska: njezina je priča utjeha svima nama koji nikad nećemo pripadati onako kako bi društvo htjelo. Nama koji umjesto savršenog tijela i nepokolebljivog duha u tridesetima imamo stripove.
