Bauk ideološkog feminizma

Barry Deutsch

Prije nekoliko dana na web stranicama Jutarnjeg lista objavljen je članak „Tko je danas uistinu slabiji spol?“ u kojemu autor/ica (nenaveden/a imenom i prezimenom – kao potpisnik članka stoji isključivo Portal Jutarnji.hr) analizira znanstveni rad dvoje kanadskih sveučilišnih profesora, Paula Nathansona i Katherine Young. Navedeni dvojac bavi se problematikom mizandrije u zapadnoj civilizaciji, predlažući kako ona uvelike proizlazi iz teorijske i političke prakse onoga što nazivaju „ideološkim feminizmom“. Ovaj se oblik feminizma razlikuju od, po autorima, „zdrave“ varijante „egalitarnog feminizma“ koji, prenosi Jutarnji, „isključivo teži jednakom tretmanu žena i muškaraca pred zakonom i traži za žene jednaka prava i dužnosti kao i za bilo koga.“ Iako moja namjera ovdje nije analizirati istraživanja Nathansona i Young, već se ukratko osvrnuti na način na koji je Jutarnji prezentirao navedene studije, ne mogu odoljeti a da se iznova ne načudim lakoći i kirurškoj preciznosti kojom brojne „javne osobe“, političari, teoretičati i „mislioci“ odjeljuju ono „ideološko“ od svega ostalog (valjda „objektivnog“ i „realnog“). „Ideološko“ se u takvoj podjeli, naravno, uglavnom svrstava na stranu „zla“, odnosno opredjeljenja kojemu se svi oni koji ukazuju na pogubnost tog „ideološkog“ žestoko opiru; njihovi su vlastiti stavovi pak redovito savršeno čisti i neopterećeni mračnim zamkama ideoloških upliva.

No, da se vratimo Jutarnjem. U kraćem uvodniku koji čitatelja/icu priprema za upoznavanjem s radom kanadskih profesora autor/ica iznosi nekoliko zanimljivih i problematičnih zapažanja. Uvodeći pojam „rodne ravnopravnosti“, ističe se kako su „praktički sva društva na Zapadu osjetljiva na ovo pitanje i radi se na ispravljanju ‘rodne neravnopravnosti’“. Ako nas je treći val feminizma ičemu poučio, onda je to činjenica kako su ženska iskustva i njihovi položaji diljem svijeta iznimno raznovrsni i raznoliki, te se prema tome niti feminizam više ne može, niti bi trebao, smatrati monolitnom, univerzalno primjenjivom strukturom. I dok Jutarnji svoju analizu rodne (ne)ravnopravnosti osjetno sužava ograničavajući se isključivo na „praktički sva društva na Zapadu“, heterogenost ženskih prava osjetno varira čak i u tom, kako (si) volimo tepati, „demokratski najrazvijenijem“ dijelu svijeta. Uz to, definirati „društva na Zapadu“ također je ponešto nezgodnije nego što se to na prvi pogled čini; s obzirom na našu pripadnost Europskoj uniji i „srednjoeuropskom kulturnom krugu“, bez sumnje ćemo i zemlju u kojoj živimo ubrojiti u krug istomišljenika osjetljivih na problematiku „rodne (ne)ravnopravnosti“, ako ništa drugo, a ono barem teoretski. „Ali postoji li mogućnost da je naša civilizacija previdjela neke činjenice i pogrešnu skupinu ljudi proglasila diskriminiranom?“ pita se dalje Jutarnji, s jedne strane potvrđujući našu pripadnost zapadnom kulturnom krugu („naša civilizacija“), a s druge se, zanimljivim izborom riječi „činjenice“ (koje tradicionalno povezujemo s čvrstim, objektivnim i stvarnim), suprotstavljajući rasplinutoj, nedokazivoj i naposljetku, sasvim subjektivnoj, ideologiji rodne (ne)ravnopravnosti.

„Situacija je“, dopušta Jutarnji,. „nekad doista na određeni način bila ograničavajuća za žene“, nastavljajući potom priču o drugom valu feminizma koji je današnjim ženama otvorio mogućnosti o kojima su njihove bake i majke mogle samo sanjati. Nikakvih problema, dakle, danas više nema: „Žene su danas u svemu zakonski izjednačene s muškarcima, mogu se baviti svim poslovima koje žele, premda je njihova zastupljenost na ključnim političkim pozicijama i dalje manjkava, što feministice obično tumače kao diskriminaciju, ali se može govoriti i o tome kako su izbori muškaraca i žena po pitanju zvanja različiti.“ Za razliku od maloprijašnjeg davanja prednosti objektivnim činjenicama, u ovom je slučaju isključivo važna teorija, ono što stoji na papiru. Važno je da žene teoretski jesu zakonski izjednačene s muškarcima i da teoretski mogu raditi apsolutno sve poslove koje požele; to što praksa pomalo šteka ne mora nužno biti feminističko, ideološko pitanje diskriminacije, već naprosto različite preferencije izbora zvanja. Jutarnji, nažalost, ne zanimaju raznovrsni i duboko ukorijenjeni društveno-politički razlozi koji stoje iza ovakvih muško-ženskih preferencija, a osobito manjka žena na istaknutim pozicijama moći, kao niti još uvijek tvrdoglavim, ustaljenim predrasudama s kojima se žene, koje ih se i uspiju dokopati, redovno suočavaju.

Zaista čudno što se Jutarnji nije prisjetio recentnog primjera u kojemu novinarka državne televizije novu ravnateljicu USKOK-a proglašava idealnom za tu poziciju s obzirom da je neudana žena bez djece. Ono što se u našem društvu inače redovito doživljava kao težak hendikep, za Tamaru Laptoš je prednost: ne postoje „smetnje“ koje bi joj onemogućavale potpunu predanost takvom zahtjevnom radnom mjestu. S druge strane, takve se „smetnje“ nikada ne dovode u pitanje kada se na čelna mjesta biraju muškarci – državna televizija nema potrebe isticati njihov bračno-roditeljski status kao (ne)primjeren za funkciju koju obnašaju. Uz podrobnu analizu obiteljskog statusa, medijska slika žena na visokim položajima redovito se fokusira i na njihov vanjski izgled, propitujući zadovoljava li on društveno propisane standarde „ženstvenosti“, te tako imamo prilike saznati sve o groznoj frizuri Angele Merkel ili neljudskom smijehu Hillary Clinton. Osim toga, upravo „ženskost“ obnašateljica visokih funkcija čini ih metama napada s kakvima se rijetko moraju nositi muškarci – a takvi napadi podjednako dolaze od strane njihovih kolega, kao i „običnih građana“ – prisjetimo se samo uspješnica iz Hrvatskog sabora o „madracima i mudracima“, „pričanju i rađanju“ ili „plesu oko štange“; za vrijeme premijerskog mandata Jadranke Kosor moglo se očekivati kako će svaki članak o njezinim političkim potezima biti popraćen gomilom uvredljivih komentara anonimnih čitatelja o njezinom seksualnom, bračnom i obiteljskom životu.

Jutarnji priznaje i kako „neki problemi još uvijek posebno pogađaju žene, pa je tako diskriminacija žena zbog trudnoće tijekom radnog odnosa jedna od takvih situacija, ali se na njenom otklanjanju sustavno radi“, ponovno u jednadžbu ubacujući većinom teoretski vid situacije. Naše zakonodavstvo sustavno radi na tome da žene i trudnice na radnom mjestu uživaju maksimalnu ravnopravnost s muškim suradnicima, gotovo da se može čuti mrzovoljni glas autora/ica članka, pa što još hoćete? Kako je to u praksi pokazano je i dokazano bezbroj puta; preporučujem ova dva iscrpna članka objavljena na portalu Libela kao samo još dva u nizu onih koji ukazuju na još uvijek izuzetno raširenu prisutnost diskriminacije žena na tržištu rada. Naposljetku, niti privatna zona obiteljskog života i raspodjele kućanskih poslova ne pokazuje naročite praktične korake unaprijed: u članku koji je dan poslije ovoga objavio upravo Jutarnji list govori se o istraživanju tima zadarskih psihologinja posvećenome bračnim ulogama i percepciji obiteljskih odnosa kod zaposlenih partnera. Rezultati istraživanja pokazuju kako „tri četvrtine muškaraca priznaju da je – iako ponekad pomognu supruzi – briga za kućanstvo uglavnom njezin posao, polovica kaže da njihove zaposlene supruge daju sve od sebe kako od njih ne bi zahtijevale ništa više nego što to od njihovih prijatelja zahtijevaju nezaposlene žene, a samo njih 16 posto kaže kako postoji vjerojatnost da će oni (a ne žena) otići na bolovanje ako im se dijete razboli.“ Pitanje rijetkog dobivanja skrbništva nad djecom od strane oca u slučaju razvoda roditelja također se može povezati s takvom tradicijom raspodjele obiteljskih dužnosti. Ne bi trebalo čuditi što su stoljeća ustrajavanja na primarnoj ulozi žene kao skrbne majke dovelo do toga da je i zakonodavna praksa postavlja u poziciju primarne odgajateljice – razlog bi takve prakse, dakle, prije trebalo tražiti u dugovječnoj patrijarhalnoj tradiciji, negoli u feminističkoj ideologiji. Čitateljstvo Jutarnjeg može mirno spavati: čini se kako ideološki bauk feminizma zaista nema prevelikog učinka na praktičnu sferu života!