Muf u Londonu: “Seksizam: problem s imenom”!

Izvor za sve fotografije: muf.com.hr

Maša i ja zaputile smo se na izlet u London kako bismo prisustvovale inauguralnoj konferenciji Goldsmithsovog Centra za feministička istraživanja, održanoj u petak 9. svibnja. Naziv događaja bio je Sexism: A Problem with a Name, a u tri tematska panela govorile su, između ostalih, direktorica Centra Sara Ahmed, Reni Eddo-Lodge, Nina Power, Heidi Mirza, Ulrika Dahl i Angela McRobbie. Ulaz je bio besplatan i otvoren za javnost. Dan je bio sunčan.

Opis i program konferencije, koji smo dobile na listu svijetloružičastog papira, počinje citatom Marilyn Frye koja u eseju iz 1984. piše: „poput većine žena koje stižu do feminističke percepcije sebe i svijeta, vidjela sam seksizam svuda i pokušavala ga učiniti uočljivim drugima“. Među startnim točkama konferencije stoga upravo ukazivanje na seksizam stoji kao i dalje važan i težak feministički projekt, a slijede ga druga nužna pitanja. Na primjer, kako se seksizam reproducira? Kako seksistički stavovi postaju institucionalizirani? Koja je uloga medija u održavanju ili problematiziranju seksizma? O svim će se tim aspektima seksizma kroz blokove o svakodnevnom seksizmu, seksizmu i medijima te akademskom seksizmu govoriti, naglašeno je, iz njegove intersekcije s rasizmom, homofobijom, transfobijom, ageismom, ableismom i klasnim nejednakostima. Povremeni propusti da tako zaista i bude doveli su do sukoba koji je izvrsno uprizorio neka ključna neslaganja unutar suvremenih feminizama.

SEKSIZAM KAO POVIJEST

Sara Ahmed, u majici s natpisom FEMINIST KILLJOY, otvorila je dan uvodnim izlaganjem o povijesti seksizma kao ideje. Istaknula je kako se podnaslov događaja – „a problem with a name“ – referira na Betty Friedan, koja u uvodu The Feminine Mystique „problemom bez imena“ naziva duboku nesretnost kućanica diljem Amerike. Riječ seksizam prvi je put zabilježena 1965., dvije godine nakon Friedanine knjige. U grafu koji je Ahmed pokazala vidjele smo kako njeno korištenje već desetljećima opada, jer u (akademskom) svijetu, koji je nominalno sve napredniji, otvoreniji i prosvjećeniji, govor o seksizmu postaje nepotreban, zastarjeo, prevaziđen. Ahmed, ovdje citirana iz teksta koji se velikim dijelom preklapa s njenim govorom, kaže da je konferencija početak: „kako bi feminizam imao budućnost u akademskom svijetu, moramo imenovati seksizam, moramo dati ime problemu; moramo se buniti protiv seksizma“.

SEKSIZAM KAO SADAŠNJOST

Everyday Sexism: Angela McRobbie, Laura Bates, Lisa Blackman (moderatorica) i Heidi Mirza

Ahmed: „Razmišljala sam o ovome: kako vas kad nešto opišete kao seksističko često optuže da nešto projicirate (ili čak projicirate sebe) na situaciju. Mogli biste reći: hej, taj trenutak kad se pretpostavlja da je muškarac pored mene predavač a ja nisam, to je seksizam. A netko bi drugi mogao reći „ne, nije, smiri se, opusti se“, kao da govori: to je samo slučajnost; da si stigla u drugom trenutku, stvari bi se drugačije rasplele. Seksizam se često negira jer ga se vidi kao pogrešku u percepciji; nešto je seksističko jer vi to doživljavate tako: vaš je doživljaj pogrešan kad doživljavate pogrešku/nepravdu. Građenje feminističkog slučaja zato zahtijeva da pokažemo kako je seksizam set stavova koji su institucionalizirani, uzorak koji je utvrđen korištenjem, tako da se može reproducirati gotovo neovisno o individualnoj volji. Katalogiziranje seksizma – pokazivanje tog uzorka kojeg čini tkanina naših života – stoga nastavlja biti krucijalan oblik feminističkog aktivizma“.

Laura Bates predstavila je projekt Everyday Sexism, koji se bavi upravo izradom takvog iskustvenog kataloga. Na stranici je dosad objavljeno 60,000 anonimnih svjedočanstava o seksizmu u mnoštvima različitih konteksta, u rangu od „blažih“, poput neugodnog dovikivanja na ulici, do seksualnog zlostavljanja i silovanja. Posebno je depresivna bila njena priča o razgovorima s djecom u dobi do 7-8 godina. Otkrila je da muškarce/dječake većinom vide u karijerama poput biznismena, pilota, sportaša, a žene/djevojčice tek u onima kuharica i čistačica. Dječaci su curicama na nastavi dobacivali da se vrate u kuhinju. Skroviti kut u jednom vrtiću nazvali su „kutkom za silovanje“. I tako dalje.

Mnogo je toga rečeno o reprodukciji seksizma u akademskom kontekstu.
Nina Power vrlo je živahno govorila o seksizmu unutar filozofije te primijetila kako sada već zna na koje je simpozije i konferencije pozivaju samo da bi popunila žensku kvotu. Ispričala je i anegdotu o svom prvom danu na poslu predavačice – nadređeni profesor lupnuo ju je po stražnjici i rekao „Sad ćemo vidjeti koliko si zaista pametna!“. Danas bi reagirala i potužila se, no tada se nije usudila, ili je mislila da su to stvari o kojima mora šutjeti da bi opstala.

Najzabavnija je pak bila Sarah Franklin, koja je izlaganje temeljila na vlastitom eseju iz 1985. Esej o Durkheimu, prvi zadatak koji je dobila na doktoratu iz antropologije, svojim je kritičkim pristupom nekim Durkheimovim idejama toliko zgrozio njenog uglednog mentora da je margine ispunio gustim i zgađenim crvenim tekstom, ujedno označivši kraj njene antropološke karijere.

Sara Ahmed istaknula je lakoću kojom se akademski seksizam reproducira – nije potrebno da sami isključujete žene, dovoljno je slijediti određene disciplinske staze da nikada ne izađete iz bijelog muškog (kon)teksta. Ahmed to naziva disciplinarnim fatalizmom, koji je „pretpostavka da postajanjem točkom u nekoj liniji možemo reproducirati samo tu liniju. Disciplinarni fatalizam oslanja se na rodni fatalizam: „boys will be boys““. Za perpetuaciju takvog seksizma iznimno je značajna akademska praksa citiranja. Uzmite neku knjigu koju imate pri ruci i pregledajte njen popis literature – vrlo je izgledno da će muškarci biti u ogromnoj većini. Citiranje funkcionira kao nasljeđivanje i potvrđivanje određenih genealogija ili kao način održavanja kontakta s drugim muškarcima. Žene i manjine moraju uložiti priličan dodatni trud kako bi postojale i kretale se u tom svijetu – „seksizam omogućuje lakši prolaz nekim tijelima. Seksizam usporava druga tijela, ženska tijela; zadržava ih, sprečava da se kreću naprijed istom brzinom. Podjela rada unutar akademskog svijeta ostaje duboko rodno obilježena. Moramo to nazvati pravim imenom: seksizam“.

CRNI FEMINIZAM I BIJELI FEMINIZAM

Žena koja je te 1965. prva zabilježila riječ seksizam bila je Pauline M. Leet, a učinila je to na znakovit način:

„Kad tvrdite… da manji broj žena koji piše dobru poeziju opravdava njihovu potpuno isključenost, zauzimate položaj analogan onome rasista – u ovom bih vas slučaju mogla nazvati „seksistom““.

Iako se seksizam očito rodio uz rasizam, povezanost tih problema često izmiče bijelim feministkinjama, o čemu su vrlo inspirativno govorile Heidi Mirza i Reni Eddo-Lodge. Mediating Sexism: Sarah Kember (moderatorica), Deborah Cameron, Reni Eddo-Lodge i Judith Williamson

Mirza je govorila o susretu rasizma i seksizma u svakodnevnom životu crnih žena te kompleksnom navigiranju tim neprijateljskim prostorima, odnosno: kako stajati uz vlastite muškarce i uz druge feministkinje kad jedni vrše seksističko, a druge rasističko nasilje? Naglasila je osjećaje odanosti i srama koji vezuju žene uz vlastite etničke zajednice i progovaranje o iskustvima seksizma oblikuju kao izdaju te zajednice. Problematizirala je ideju patrijarhata kao jedne jedinstvene strukture tvrdnjom da postoje mnogi različiti patrijarhati – crni muškarci nemaju moć bijelih muškaraca, no svejedno se ponašaju seksistički i moć traže u dominaciji nad „svojim“ ženama. Posebno je kritizirala zapadnjački diskurs o ženama iz ne-bijelih kultura: redovito ih se doživljava kao žrtve njihovih kultura, dok se bijele žene povezuje samo s kulturom jednakosti, koja je na neki čudesan način neutralna, neinvazivna. Nasilje u obitelji, koje je mnogo raširenije na zapadu nego u drugim dijelovima svijeta, tako se nikad ne prikazuje kao posljedica zapadnjačke kulture već nešto univerzalno. Završila je izlaganje citatom Audre Lorde: „Nisam slobodna dok god ijedna druga žena nije slobodna, čak i kad su njeni okovi sasvim različiti od mojih“.

Reni Eddo-Lodge održala je moćan govor popraćen najvećim pljeskom, koji je vrlo teško sažeti u nekoliko rečenica. Nadovezujući se na tvrdnje Sare Ahmed da ističući problem koji je navodno riješen (seksizam, rasizam) same postajemo problem, odnosno uzrok disrupcije na koju želimo ukazati, govorila je o percepciji crnog feminizma u bijelim medijima. Crni feminizam u posljednje se vrijeme posebno često kritizira i prikazuje kao problem, kao onaj koji stvara podjelu u sestrinstvu (vidi #solidarityisforwhitewomen), dok se propušta vidjeti da se kao normativna ženskost u različitim feminističkim raspravama (npr. o standardima ljepote) uvijek podrazumijeva bijela ženskost. Medijski rasizam očituje se upravo u tome čija se priča priča, te tko je priča. Komentirala je i reakcije bijelih feministkinja na otmicu nigerijskih djevojčica. Jedna je komentatorica, nakon poetične meditacije o britanskim curama koje se smiju i tračaju u autobusu, poželjela nigerijskim djevojčicama iste slobode koje uživaju njihove zapadnjačke sestre. Eddo-Lodge, porijeklom Nigerijka, primijetila je kako je više puta vidjela nigerijske djevojke kako bezbrižno tračaju u autobusima. „Solidarnost znači prepoznati da je ona ja i da sam ja ona“, zaključila je.

ŽENSTVENOST

Različitih aspekata ženstvenosti dotakle su se Ulrika Dahl, Angela McRobbie i Judith Williamson.

Academic sexism: Ulrika Dahl, Nina Power, Sarah Franklin i Sarah Kember (moderatorica)

Dahl je govorila o seksističkom feminizmu ili feminističkom seksizmu, odnosno o načinu na koji se ženstvenost i izvođenje ženstvenosti i unutar feminizma (i to onog skandinavskog) doživljava kao neozbiljno i manje vrijedno. Njeno je izlaganje bilo posljednje, ali je igrom slučaja lijepo saželo prigovore koje su iz publike dobile McRobbie i Williams.

McRobbie je uputila validne kritike konzervativnom feminizmu Sheryl Sandberg i inzistiranju na ženskom osmijehu, tj. imperativu da se smiješimo kako ne bismo djelovale nezadovoljno i tako same proizvodile nezadovoljstvo u drugima/muškarcima. Nastavila je analizom infantilizacije žena te pritiska da život proživimo kao nasmiješene djevojke. No njene opaske o mladim ženama i korištenju termina poput boobs za grudi i lady garden za vaginu naišle su na kritike dijela publike. Jedna ju je zelenokosa djevojka optužila za femmefobiju i ispričala vlastitu priču o tome kako je nekad imala dužu smeđu kosu i kežual stil odijevanja te su je ljudi ozbiljnije shvaćali, no odlučila je da želi nositi haljine, izvoditi ženstvenost i svejedno biti shvaćena ozbiljno – ne shvaćati ozbiljno ženstvenost oblik je seksizma.

Judith Williamson u ponešto je nekoherentnom izlaganju govorila o frazi „radim to radi sebe“ i načinu na koji ona zaustavlja razgovor, kao da se pitanje osobnog izbora ne smije dalje preispitivati. Neki od njenih primjera ipak nisu bili najsretnije izabrani, posebno onaj o ženama s hidžabom, te je u jednom trenutku govor prekinut intervencijom iz publike.Sasvim desno: Sara Ahmed

Jedna je djevojka počela vikati da ušuti i prestane govoriti jer je abusive, patologizira neke tipove ljudi, uznemiruje je i vrijeđa na svim razinama (kao queer kinky osobu koja se bavi sex workom). Williamson je ipak dovršila izlaganje, a potom se razvila rasprava o „incidentu“. Jedna je starija feministkinja rekla da je takve situacije rastužuju i da bismo se trebale ponašati više sestrinski – ovo je jedan od načina na koje nas patrijarhat razdvaja. „Ne,“ odgovorile su već spomenute djevojke, koje sam u glavi nazvala djevojkama s Tumblra, „razdvajaju nas privilegije“. Dok su neke od starijih feministkinja tvrdile da ništa ne bi smjelo biti neizgovorljivo, mlađe su inzistirale na tome da neke stvari jesu neizgovorljive jer uzrokuju i vuku za sobom preveliku bol – jedna je rekla da problem s akademskim svijetom i jest to što u njemu ima mjestu samo za intelekt, ne i za emocije.

Iako se slažem da je izlaganje Judith Williamson bilo problematično i nužno je bilo uputiti mu kritike, ne vjerujem da je takva intervencija bila idealna, prvenstveno zato što sama ne prepoznaje vlastitu (bijelu) privilegiju agresivnog prekidanja nekoga usred riječi, u javnom forumu barem nominalnih istomišljenika. S druge strane, bilo je uzbudljivo i potajno sam uživala u sukobu, potaknulo je zanimljivu raspravu, a navelo me i na razmišljanje o suvremenom Tumblr feminizmu. Mnoge dijelove tog feminizma iznimno cijenim i puno sam od njega naučila, no imam nekih problema s načinom na koji se fokusira na i oblikuje oko iskustva traume. Više o tome u nekom budućem tekstu.

SVE U SVEMU,

Maša i ja divno smo se provele na Goldsmithsovoj konferenciji i napustile London osvježene i osnažene novim idejama i vegetarijanskim sendvičima koje su služili u pauzama. Ako bih morala izdvojiti neku poruku s događaja, to je: „budite odvažne, znatiželjne i hrabre“ (Ahmed), čitajte feminističke tekstove, čitajte Audre Lorde!