Dječje pravo na privatnost

Kada im se prije nekoliko mjeseci rodilo prvo dijete, holivudski par Kristen Bell i Dax Shepard krenuo je u bitku protiv medija koji objavljuju slike djece poznatih i slavnih bez odobrenja roditelja, okrstivši fotografe koji takve fotografije snimaju nazivom „pedorazzi“. Inicijativa kojoj se na prvi pogled na da ništa prigovoriti, sasvim razumljiva kod roditelja koji funkcioniraju kao „javne osobe“ i žive pod medijskim povećalom, a istovremeno žele zaštititi vlastitu privatnost i privatnost svoje djece.

LastWordillo0310_cr_Kelsey_Dake

Njihova je bitka (vođena velikim dijelom putem društvenih mreža) brzo požnjela uspjeh – publikacije poput časopisa People i emisije Entertainment Tonight pristale su bojkotirati fotografije djece slavnih snimljene bez odobrenja roditelja. Inicijativa Bell i Sheparda nije, ipak, ništa novo – u rujnu 2013. u Kaliforniji je prihvaćen zakon koji regulira upravo ovakve neovlaštene „napade na privatnost“, a koji su poduprili mnogi slavni roditelji poput Halle Berry i Jennifer Garner. Ova borba za privatnost i zaštitu djece ima, međutim, i svoju drugu, znatno problematičniju stranu. Brojne holivudske zvijezde i zvjezdice vlastito potomstvo koriste za daljnju promociju svojeg obiteljskog „brenda“; zgodne slike brižnih roditelja koji djecu vode u školu ili provode s njima vrijeme na igralištima znatno pomažu stvaranju boljeg imidža u javnosti. Obratno, ukoliko „javnost“ i mediji proglase roditeljsko ponašanje neprikladnim ovakvo se dijeljenje privatnosti lako obija o glavu – jedan od bizarnijih primjera su osude koje je doživjela January Jones iz Mad Mena nakon što su objavljene fotografije na kojima dadilja, a ne ona, nosi autosjedalicu s njezinim sinom, što se protumačilo kao hladnoća, neangažiranost i neadekvatno majčinsko ponašanje; izdanje časopisa Star iz listopada prošle godine donosilo je prilog o prikladnosti, odnosno neprikladnosti holivudskih mama, koje su bile ocijenjene s obzirom na svoj odnos prema djeci i prema tome podijeljene na dobre i loše. Poziranje s djecom na promocijama filmova za holivudske je zvijezde odavno postalo uobičajena praksa, kao i aktivnije uključivanje sinova i kćeri u filmski, modni ili glazbeni krak industrije pod roditeljskom paskom. Ekskluzivne fotografije ponosnih roditelja s netom rođenom djecom opće su mjesto industrije zabave. Osim toga, s porastom popularnosti društvenih mreža i golemim utjecajem interneta, javne ličnosti sve češće s javnošću dijele intimne trenutke iz vlastitih života, osobne fotografije koje objavljuju na Instagramu i Twitteru, a koje, između ostaloga, uključuju i one s djecom.

Sve ovo ukazuje na duboku kontradiktornost i licemjernost inicijative za zaštitu djece od nasrtljivih fotografa – glavna je teza kako je privatnost djece nužno zaštititi, međutim, već površnija analiza fenomena ukazuje na to da se radi o zaštiti privatnosti pod određenim uvjetima, odnosno onoga što njihovi poznati roditelji odluče definirati kao prihvatljivu granicu privatnog i javnog, granicu koja je izrazito meka i prilagodljiva potrebama vlastite medijske promidžbe. Za razliku od „napada na dječju privatnost“ koju provode paparazzi, pitanje primjerenosti izloženosti medijima kojom dirigiraju sami roditelji rijetko se povlači, osobito na legislativnoj razini, dok je „gnjev javnosti“ uglavnom rezerviran za one poznate koji se nalaze nisko na holivudskom prehrambenom lancu, poput zvjezdica brojnih reality showova, dok se medijska prisutnost djece „kreme“ poput Angeline Jolie i Brada Pitta ili Beckhamovih ne propituje.

imagesNa domaćem terenu stvari funkcioniraju slično: većina „estrade“ nema ništa protiv medijskog eksponiranja svoje djece u svrhu vlastite promidžbe – na naslovnicama domaće „žute štampe“ ustalili su se portreti novopečenih roditelja iz glumačkog ili glazbenog miljea s novorođenčadi; česta su i obiteljska portretiranja u kojima sudjeluju svi članovi obitelji; svaki izvještaj sa svečanih premijera najnovijeg filmskog ili kazališnog uratka namijenjenog djeci popraćen je fotografijama javnih osoba koje su svoje potomke dovele na uživanje u programu, a njihova djeca sve češće zajedno s njima sudjeluju u raznovrsnim reklamnim kampanjama. Maloljetnici bi prema hrvatskim zakonima trebali biti zaštićeni od medijske radoznalosti, ali prema slikama koje se u našim tiskovinama redovito pojavljuju vrlo je teško zaključiti po kojim se načelima ti zakoni provode, s obzirom da se čini kako skrivanje identiteta djece na slikama  („zamagljivanjem“ lica) funkcionira na sasvim proizvoljnoj i teško odredivoj bazi. Poštivanje privatnosti onih koji još nemaju valjano pravo dati ili ne dati svoj pristanak za prisutnost u „javnosti“ već takve odluke za njih donose roditelji tako ostaje sklisko i teško odredivo područje, dok propitivanje „dječje dobrobiti“ postaje tek izlizana floskula koja dobro zvuči u svakodnevnom diskursu politike, medija i općenitog „javnog mnijenja“.

brangelina

Međutim, što je s nama, običnim smrtnici/ama koji od prezentacije vlastite djece u sferi javnoga ne možemo očekivati nikakvu financijsku ili promidžbenu korist? Vrlo je lako optuživati javne osobe za eksploataciju vlastitog potomstva, a istovremeno biti sasvim nesvjesni kako i sami zadiremo na područje dječje privatnosti sad već sasvim uobičajenim plasiranjem njihovih fotografija na društvenim mrežama. Pohvalne i potrebne inicijative koje se zalažu za zaštitu maloljetnika na internetu i upozoravaju na opasnosti koje djecu tamo vrebaju, od pedofila do vršnjačkog cyberbullyinga, u pravilu se obraćaju djeci i roditeljima djece koja su već sama sposobna služiti se internetom, otvarati profile na društvenim mrežama i voditi vlastite blogove – prosjek čijih se godina neprestano snižava; prije nekoliko godina radila sam kao asistentica u nastavi u četvrtom razredu jedne osnovne škole – većina učenika u razredu imala je Facebook profile, a znatan broj njih i pametne telefone putem kojih im je pristup internetu bio neprestano dostupan. Međutim, u vrlo se malome broju slučajeva upozorava roditelje kako bi i sami trebali kritički propitati vlastite aktivnosti na društvenim mrežama te prirodu fotografija koje na njima objavljuju, odnosno analizirati je li ispravno intimne trenutke iz života vlastite djece dijeliti sa širokim virtualnim auditorijem. Dani u kojima su „sramotne“ fotografije iz našeg djetinjstva bile pohranjene u obiteljskim albumima koji su se na sunce izvlačili kako bi se pokazali obiteljskim prijateljima i rodbini ili kada bi ljubav našeg života došla na službeno upoznavanje s roditeljima odavno su prošlost; dječja se svakodnevica – igre, ljetovanja, polazak u školu ili vrtić, prehrambene navike, pa i samo njihovo rođenje – sada svakodnevno izlaže na Facebooku, a svaki „Like“ ili komentar prijatelja, poznanika i slučajnih namjernika dodatno nas uvjerava u posebnost i dopadljivost našeg potomstva. Iza ovakvog javnog prezentiranja najčešće ne stoje nikakve loše namjere – kao i s događanjima na kojima smo sudjelovali i predmetima koje posjedujemo želja nam je pokazati svijetu i prizore iz našeg idiličnog obiteljskog života – naposljetku, društvo nas uči i svakodnevno podsjeća kako su upravo djeca ono najdragocjenije što imamo – javno odobravanje i javni ponos koji osjećamo sasvim logično proizlaze iz takvog sustava vrijednosti.

images (1)Ovakva kombinacija ustaljenosti internetskog dijeljenja i nevinog, razumljivog ponosa i ljubavi koje osjećamo prema svojoj djeci rezultira time da nam uopće ne pada na pamet zapitati se kršimo li njihovu privatnost objavama fotografija s proslave prvog rođendana, a kamoli pitati ih žele li da se njihove fotografije nalaze na našim Facebook, Twitter i Instagram profilima. Na kraju krajeva, mi smo njihovi roditelji – znamo što je za njih najbolje i svakoga dana donosimo na desetke odluka koje oni/e sami/e još nemaju sposobnost i pravo donijeti. Svoju roditeljsku nadmoć, prirodno, ne propitujemo – ta, kamo bi stigli da neprestano analiziramo svaki potez koji činimo pitajući se kako će on ideološki, moralno, emotivno i društveno odrediti dijete i je li pošteno nametati mu (a nametanje je pritom manje gruba sila koliko svakodnevni, ustrajni i neizbježni proces utiskivanja vlastitih stavova, strahova, nesigurnosti i želja na dijete) naša poimanja svijeta i društva? Naravno, neki su od tih poteza krupni i trebalo bi ih promišljati, ali život se većinom ipak sastoji od mnogo manjih, naizgled gotovo beznačajnih i trivijalnih odluka koje rezultiraju time da smo takvi kakvi jesmo i posljedično, da su naša djeca takva kakva jesu. „Ono što jesi, predaješ dalje“, zaključuje junakinja romana Elizabeth Strout Amy i Isabelle. Zbog toga nam je vrlo teško osvijestiti činjenicu kako naša djeca zapravo nisu naša i kako je ta uloga samo jedna od brojnih koje će u životu odigrati, jednako kao što niti mi postavši roditelji ne prestajemo biti ljubavnice/i, prijatelji/ce, zaposlenici/e i naposljetku, nečija djeca. Takvo je razgraničenje osobito teško dok su djeca sasvim mala, nemoćna i sasvim ovisna o nama. Kasnije, kada odrastu i počnu donositi vlastite odluke, nadamo se kako će te odluke biti one prave, rijetko se pitajući smatramo li neku odluku pravom samo zato što je prava za nas, a ne nužno i za njih.

Kritičnije propitivanje sadržaja koje plasiramo na internetu, a u kojima zastupljena „stranka“ nema nikakvo pravo glasa ipak je daleko uže i znatno jednostavnije područje. Javni je diskurs zasićen bombastičnim izjavama o dječjoj dobrobiti; međutim, uglavnom se smatra kako ih je potrebno zaštititi od „vanjskog neprijatelja“, odnosno neznanih nam zlikovaca ili ideološki suprotstavljenih suparnika/ca. Vrlo se rijetko odvažimo analizirati vlastite postupke i prisjetiti se kako ih je ponekad potrebno zaštititi i od nas samih. Jer ruku na srce, bez obzira na broj lajkova i awwwwića koje dobijemo za fotografije djece, broj onih kojima su naša djeca uistinu posebna, prekrasna i zanimljiva uglavnom se da nabrojati na prste.

Ne dajte se gadovima, Offred i Grace!
#YouToo
Feminizam i socijalizam: kritička povijest
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Jill Soloway: pomicanje granica roda i žanra
Ne dajte se gadovima, Offred i Grace!
Angelizacija puka
Povratak “Twin Peaksa”: 10.-18. epizoda
Ne dajte se gadovima, Offred i Grace!
Long Black Dick 24
Ljubav u doba socijalizma i ostale queer romanse Sarah Waters
Dobar savjet zlata vrijedi: priručnici za roditelje u teoriji i praksi
Tko zna bolje od mame: savjetodavni priručnici i majčinstvo
Feministička trudnoća u devet crtica
Dobar savjet zlata vrijedi: priručnici za roditelje u teoriji i praksi
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Bruna Eshil: “Okovani Anti-Rometej”
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Pain babes: o queer djevojaštvu s invaliditetom
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Zlostavljanje s rokom trajanja
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
Šteta što je kurva
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Bebe devedesetih i Mimi Mercedez
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva