Sram, druga verzija
Denise Jolly, izvor: denisejollyspoken.com
Postoje ljudi koje nije preporučljivo otvoreno kritizirati jer ih javnost strastveno ljubi. Jedna od takvih osoba je i Ivana Simić Bodrožić. Riječ je o spisateljici koja je hrvatsko čuđenje u svijetu: sve što u društvu vidi, Simić Bodrožić kao da vidi po prvi put i onda, naivna, o tome što vidi – jednako naivno piše. Glumac Emir Hadžihafisbegović jednom je prilikom rekao da je Bosna kao delfin i da mu nije jasno kako je netko može mrziti. Kako netko može mrziti delfina? Isto pitanje, čini se, važi i za hrvatsku spisateljicu.
Kad sam prije tri godine reagirala na njezin tekst o kavi s Predsjednikom, napisala sam da me zasmetalo to što se autorica koristila dječjim glasom, ne samo u prozi, već i u spomenutom publicističkom tekstu. Praveći se naivnom i nasamarenom, u otvorenom se pismu upućenom redakciji Betona Simić Bodrožić politički obračunala s idejom da su hrvatske civilne žrtve u Domovinskom ratu ravnopravne srpskim civilnim žrtvama jer je prve ubio srpski agresor, a ovi su se drugi valjda ubili sami. Njezina posljednja kolumna, tekst objavljen na Vox Feminaeu pod nazivom „Zajednički osjećaj srama“, ponovo u političke svrhe koristi taj dječji glas, to naivno čuđenje u svijetu. I ponovo mi se, kao i prije tri godine, zbog toga diže kosa na glavi. Činjenica da je ovoga puta tekst pisan iz drugačije perspektive, perspektive koja ima antikapitalističke, feminističke tendencije, ne mijenja bitno stvar.
Simić Bodrožić je, što se pisanja tiče, otkrila zlatnu koku – recept koji uvijek pali, bez obzira na profil čitatelja. Ako usporedimo njezine tekstove, kako pjesničke, tako i prozno-publicističke, možemo primijetiti da autorica redovito barata općim mjestima i temama koje su bliske prosječnom hrvatskom čitatelju, bez obzira na njegovu političku afilijaciju. Kad, dakle, piše o Konzumu, Simić Bodrožić jako dobro zna da su uz Agrokor vezana negativna osjećanja i da zbog toga s recepcijom njezinog teksta neće biti neugodnih iznenađenja, jer će se oko toga da je Konzum loš svi jednoglasno složiti. Time što bira provjerene teme autorica stječe prednost nad čitateljem jer unaprijed zna njegovu reakciju, a kad poznajete raspon nečijih emocija i način na koji ih je moguće zazvati, lako njime manipulirate za vlastitu korist.
Spisateljsku tehniku emocionalne ucjene, odnosno manipulacije čitateljem, književnica je razvila do savršenstva time što je vlastite opservacije učinila naizgled djetinjastima. Svi smo slabi na djecu, pa ona često mogu reći stvari koje ne bismo tolerirali da ih kažu odrasle osobe. Ljudi često pritom zaboravljaju da djeca mogu biti izrazito okrutna, o čemu posljednji tekst Simić Bodrožić odlično svjedoči.
Složit ćemo se, naravno, odmah da je Ivica Todorić jedan od najomraženijih likova u Hrvatskoj danas. Ratni profiter i tajkun, Tuđmanov projekt, još uvijek je na državnoj sisi kao da je Tuđman živ i zdrav. Oko toga je li autorica izabrala adekvatnu metu nema dvojbe – naravno da jest. No trenutak u kojem je Todorića za metu izabrala izrazito je oportunistički. Kao da ostatak godine ne ide u dućan i ne svjedoči tome u kakvim uvjetima trgovkinje rade, autorica ostaje zatečena prizorom koji ugleda u Konzumu baš pred Svjetsko nogometno prvenstvo: „Ulazim neki dan u već toliko puta spomenuti dućan i prizor koji me zatekne, razbije me na mjestu“. Ivana Simić Bodrožić kao da po prvi put uočava hrvatsku političku zbilju. Tek je, izgleda, navijački dres književnici blagajničku patnju učinio vidljivijom. Prije toga – ništa. Mogu samo zamisliti kako joj je u tom trenutku teško bilo. Sigurno se od šoka morala pridržati za gelender. No što ju je to uopće toliko šokiralo, razbilo – kako sama kaže?
„Za blagajnom radi žena (naravno), od nekih pedest i pet do šezdeset godina, poslovično ispaćena trgovkinja, izrabljena taman do granice izdržljivosti za plaću ne višu od 3000 kuna, odjevena u navijačku majicu. Ta koju su joj dali još je i premalenog broja, neprilično ju je utegnula, sve što je u trgovačko – navijačkom spotu nafrljeno do maksimuma u svojoj nestvarnosti, u stvarnosti se ogleda kao u nakaradnom ogledalu. Trbuh i grudi i salo su stvarni, i lice bez šminke je stvarno, i obješena koža koja titra ispod rukava, i umor oko očiju i rezignirani ton glasa, i nervozan uzdah jer smjeni nema kraja.“
Kad odrasla osoba ide u dućan, prepoznaje trgovkinje kod kojih stalno kupuje, prepoznaje njihova lica. Suosjeća s blagajnicama zbog predugačkog radnog vremena, zbog neplaćenih prekovremenih sati i rada za državne i vjerske praznike jer je i sama, vjerojatno, u jednakom škripcu. Stoga ta odrasla osoba, pogotovo ako je feministkinja, trgovkinju ne opisuje kao bezimenu vreću mesa jer se u njoj vrlo lako može prepoznati. Djeca su ta koja upiru prstom u tjelesne mane i nedostatke jer ne znaju bolje. Salo, mlohave ruke i bubuljičavo lice vidimo samo ako to na ljudima inače gledamo, ako nam je to na drugima najvažnije. Ili, zašto ne, ako nam trebaju za efektniji tekst.
No još je gore što autorica fizički izgled starije blagajnice proglašava ogledalom Todorićeve pokvarenosti. U želji da se obračuna s tajkunom, Simić Bodrožić se zapravo obračunala s njegovom radnicom jer ih je simbolički povezala: Todorić je, kao i kapitalizam, ružan iznutra, a njegova je radnica nakaradna izvana. Umjesto simpatije, trgovkinja je dobila packu zbog vlastitog izgleda, zato što je bez šminke i debela, utegnuta u tijesnu majicu. Kao da je nesređena i pretila žena epitom kapitalističkog zla.
Nakon toga, Simić Bodrožić nastavlja se čuditi: „Tog dana imala sam potrebu ispričati ljudima koje sam srela o tim ženama, toj slici, izopačenom shvaćanju vrijednost rada. Dvojica od trojice muškaraca šokirala su me s nekoliko ravnodušnih tvrdnji i pitanja“.
Spisateljicu te ravnodušne tvrdnje i pitanja muškaraca nisu trebali iznenaditi jer su dio feminističke svakodnevice. Kao, uostalom, i komentiranje fizičkog izgleda pojedinih žena. ISB predviđa da bi budući izvori poniženja za blagajnicu u navijačkoj majici mogli biti govno na glavi ili dekolte do pupka. S obzirom na to koliko ju je sablaznila tijesna majica, mogu samo zamisliti do koje bi mjere Simić Bodrožić istraumatizirao pogled na dekolte koji seže do pupka. Za govno ne znam jer, sudeći po autoričinoj elokventnoj obrani radničke klase, pitanje je ima li uopće što odvratnije od ružnog kapitalizma i debele, nenašminkane žene koja ga zrcali.
Ja se ne bih složila sa tim da je “grozno” simbolički povezivati Todorića i blagajnicu. To nije po meni grozno već realno jer oni JESU povezani, i to ne simbolički već sasvim konkretno, materijalno- “ružan” izgled blagajnice (ovdje ne mislim na promjene na tijelu koje “normalno” prate proces starenja već na umor koji to tijelo odaje) JEST slika kapitalizma; sustava koji iscrpljuje tijela preko mjere. Slažem se da je u opisu blagajnice toj blagajnici oduzeta, pa makar i smibolična, moć otpora, ali ne vidim što je “krivo” u povezivanju odlika sustava sa konkretnim tijelima (ne samo tijelima već i sa osobnošću-to je ono čega u članku, slažem se, nema). Po meni je nužno povezivati to dvoje, isto kao što možemo govoriti o “kultu mladosti” i o ženama koje se botkosiraju, zatežu i utežu kako bi ispunile tu normu, tako možemo govoriti i o iscrpljenim tijelima blagajnica. Jedino što bih ja dodala tom povezivanju jest i ta druga strana, ta moć koju pojedinci (ako ih ne gledamo samo kao tijela) ipak uvijek imaju; po meni je taj “uzdah” kojeg Simić Borodžić spominje upravo mjesto gdje možemo početi govoriti ne samo o tijelu već i o onoj koja ga nastanjuje.
tijelo starije žene nije nakaradno. da, s godinama se udebljamo, koža nam više nije elastična, ali nismo zbog toga odurne. ne moraš raditi kod todorića da se te promjene u metabolizmu dogode. postoji, uostalom, još jedna referentna točka koje se nisam u tekstu dotakla, a to su pjesme u kojima simić bodrožić na jednak način, istim tonom, gotovo s gađenjem, piše o ženskom tijelu. i iskreno, zar nije žalosno pomisliti da autoričinog teksta o izrabljivanju radnica ne bi bilo da se nije zgrozila nad tim kako starija blagajnica izgleda? što bi bilo da je za kasom sjedio dečko u navijačkoj majici, ili cura koja je na sebi imala standardnu konzumovu pregaču? ili da nije počelo svjetsko prvenstvo?
Kažem-ja govorim o umoru kojeg tijelo odaje, a ne o promjenama kroz koje tijelo prolazi tijekom godina. “Nakaradnost” i “ljepota” su kategorije koje, na temelju (društveno/kulturno stečene) percepcije pridajemo tijelima; staro tijelo je samo to-staro tijelo, ali u našoj kulturi ga većina ljudi poima kao nakaradno (ako se nalazi izvan standardne kućice koju smatramo “prikladnom” za starija tijela). No to uopće nije tema ovog članka već je više (očigledno) vezano uz pjesme Simić Borodžić koje nisam čitala pa o njima ništa neću reći. Mislim da je ovaj način izrabljivanja jednostavno “očitiji” od svih onih na koje smo već navikli i da je zato bio trigger za tekst… Mislim da fizički izgled može biti sasvim ok razlog da netko napiše tekst o izrabljivanju pod uvjetom da poveže fizički izgled (u ovom slučaju umor i majicu) sa izrabljivačkim uvjetima rada…Ja osobno ne bih baš toliko detaljno opisivala salo i ne znam što sve ne, ali općenito, mislim da je svaka stvar zbog koje počnemo promišljati i povezivati stvari, legitiman okidač.
Nisam fan Ivane Simić-Bodrožić ni njezina populizma (a bogme ni upotrebe zareza), ali ovaj tekst je jednostavno – ne. Ne, Bodrožić nije nikog prozvala zbog starosti i pretilosti ko što bi autorica teksta voljela da jest pa da je ima osnove napasti (osnove ima, ali nije ova). Bodrožić uzima tu blagajnicu (jer blagajnika NEMA, možeš eto o tome pisati) kao tipičan primjer izrabljivana radnika. Da, o Todoriću se može pisati i drugim povodom, ali eto ona je to zgodno povezala sada (radi populističkog efekta, da, al kog briga). Nije ni Bodrožić u pravu – kockice su taj dan primjerice nosili i svi konobari gdje se tekma gledala, neki dobrovoljno, neki ne, ali jesu. Todorića pak prije treba napasti jer SVAKI DAN, ne samo za utakmice s Brazilom, tjera te žene da ispituju ljude za K plus karticu il kak god da se ta stvar zove na koju uvijek mrzovoljno odvraćam NEMAM (i bude mi žao jer znam da žena nije kriva i da MORA pitati, sigurno ne želi. To je po meni veće poniženje od kockica (kvadratića, znam)). I to je opet napad na Todorića, ne na žene, tu se apsolutno ne slažem s ovim „kritičkim“ čitanjem njezina teksta i navlačenjem plašta antifeminizma na nj. Možda je problem u tome da ti misliš da je ružno reći za nekoga da je star, ali to je tvoj problem. Autorica ovog teksta jednako upisuje Bodrožićkinu mizoginiju u tekst kao što sama Bodrožić navlači primjer Konzuma na nogometni Dan D radi željenog učinka. Bodrožić se može štošta zamjeriti, ali ovaj „osvrt“ ne pije vodu. I ovaj je tekst štetan jer nategnute lamentacije kao što je ova samo daju (sada opravdan) povod njeljubiteljima feminizma da ga otpišu baš kao tu nepotrebnu lamentaciju aja majko. Ćao
Nisam upoznata s radom autorice, ali ovaj tekst mi je na razini srednjoškolske zadaćnice, pogotovo opis napaćene radnice, za kojeg se slažem da je uvredljiv. A i da prostite, jebeš takav antikapitalizam kad se nakupuješ u Konzumu pa poslije pišeš tekstove protiv Todorića.
Simpatiziram Ivanu Simić-Bodrožić (dupine također;), ali ovaj je gore tekst, ako ne već simpatičan, onda potreban jer kritika onoga što većina odobrava i/ili simpatizira dobrodošla je čak i kada se teško s njom možemo složiti. Ja bih se s ovom kritikom uspjela složiti da se iz iste isključi Ivanina namjera povlađivanja publici jer smatram da ona to ipak radi poprilično nesvjesno i doista iskreno i naivno. Da, takva retorika u njenom slučaju biva (očekivao ili ne) popularna i prihvaćena, no i to je, kako je u jednom prethodnom komentaru rečeno, legitiman okidač propitivanja stvari. Sve ima svoje stupnjeve (ili frekvencije, ako je tako korektnije), pa ako je Simić Bodrožić stupanj ili dva iznad one faze nerazmišljanja i nezainteresiranosti (o kojoj god, gorućoj ili ne, društvenoj temi), a ako je ova kritika pak nadogradnja i dizanje s tog stupnja, onda ne vidim razloga da na oba gledamo blagonaklono jer jedno bez drugoga ne ide i jednako su potrebni te onaj tko tek krene mora krenuti s čuđenjem na nepravdu/šovinizam/si(su)rovi kapitalizam i td. A opraštamo li Ivani Simić Bodrožić to doista prvotno infantilno čuđenje? Ovisno o očekivanju. Preformulirano: Odrastaju li ”uspješni” pisci?
da je tog dana na blagajni bila kakva vitka lijepa curka jedrih krupnih dojaka pod kockicama, tko zna kakav bi bio tekst.
dirljivo je što se tekst ISB smatra feminističkim, a bila je u svom tekstu dosta neugodna prema blagajnici (koja bi mogla znati tko je gospođa spisateljica koja redovno dolazi u trgovinu, i koju je zgrozilo salo) zato što blagajnica ne izgleda jebljivo dok skenira navijačke gemište i čocrolade.