Ivana Brlić Mažuranić u svijetu kiča

Nije pogrešno ustvrditi kako je Ivana Brlić Mažuranić najpoznatija hrvatska književnica. Njezino ime i ključna djela, roman Čudnovate zgode šegrta Hlapića i Priče iz davnine, poznati su svima – zahvaljujući crtanim i igranim filmovima nastalima prema tim književnim predlošcima te manifestacijama poput one U svijetu bajki Ivane Brlić Mažuranić koja se svake godine održava u Slavonskom Brodu, gradu u kojemu je provela veći dio života. Brlić Mažuranić odavno je nadrasla granice književnosti i postala pravi brand, prepoznatljivi simbol uz koji se, u javnom diskursu, vežu karakteristike bajkovitosti, čarolije i topline. Malo kojega književnika ili književnicu doživljava se tako bliskim/om i osobnim/om poput Brlić Mažuranić. Na znanstvenom skupu posvećenom njezinom stvaralaštvu na kojemu sam imala prilike sudjelovati fascinirala me lakoća i spontanost kojom bi izlagači/ce govoreći o autorici kliznuli u familijarno, prisno „Ivana“. Činjenica je kako „Ivana“ s jezika klizi mnogo lakše i prirodnije od Augusta, Miroslava ili Vesne, pa čak i Mate, još jednog doajena hrvatske dječje književnosti kojega pamtimo iz osnovnoškolskih dana. Naposljetku, ona je tako naša, topla, čarobna i bezopasna.

Razlog ovakvog intimnog pristupa i doživljaja autorice velikim dijelom proizlazi i iz tijesnog povezivanja njezinog autorskog rada s privatnim životom, čemu je uvelike potpomogla i književnokritička recepcija i analiza njezinih djela. Kako u monografiji posvećenoj autorici piše Dubravka Zima, upravo se privatna kategorija autoričina života, preciznije, njezino promišljanje o opreci književnosti i dužnosti ženskih iz nebrojeno puta citirane Autobiografije, pokazala presudnom za sve kasnije percepcije Ivane Brlić Mažuranić.¹

Autobiografija je tako postala svojevrstan kamen iz Rosette u brojnim radovima posvećenima „dešifriranju“ autoričine književnosti. Osobito omiljeni dijelovi oni su u kojima autorica nastoji objasniti svoju spisateljsku motivaciju: nakon očitovanja kako je rano došla do zaključka kako se spisateljstvo ne slaže s dužnostima ženskim što je podvezivalo  do pred 15 godina sasvim moj javni spisateljski rad, autorica kao prijeloman trenutak u kojemu se mirne duše konačno može odlučiti za pisanje navodi doba kada je počela dorašćivati četica moje djece i kad se je u njih pojavila uobičajena u to doba želja za čitanjem – učinilo mi se ujedanput da sam našla točku gdje se moja želja za pisanjem izmiruje s mojim shvaćanjem dužnosti.² Upravo iz ovog autoričinog rezoniranja gradi se ustrajni mit o korijenima autoričine književnosti – mit koji je začeo Antun Gustav Matoš svojim kritičkim osvrtom na roman Čudnovate zgode Šegrta Hlapića, reznoniravši kako samo mati, samo fino odgojena i vrlo naobražena gospođa mogaše dati takvo biserje ³ – korijenima koji su neodvojivo povezani s harmoničnim obiteljskim životom, ljubavi prema vlastitoj djeci i potrebi za književnošću u svrhu pedagogije. Ovakav pristup nije nužno pogrešan ili loš ukoliko ga se doživljava kao samo jednu od brojnih silnica koje su dovele do nastanka djela kao što su Priče iz davnine; međutim, njegovo isključivo, pojednostavljeno shvaćanje dovodi do duboko problematičnih rezultata koji autoričin opus (kao i samu autorsku ličnost) nesvjesno guraju na područje sladunjavosti i kiča.

Jedan od eklatantnih primjera čitanje je Stjepana Hranjeca koji, pokušavajući dokučiti što autorice usmjerava baš na područje dječje književnosti, ukazuje na „grupiranje po spolu“ i majčinsku ulogu kao ključne elemente: Kada bi se upostotnio brojčani odnos između muških i ženskih književničkih pera u dječjoj i ne-dječjoj književnosti, ljepši bi spol u prvoj svakako bio zastupljeniji. Odgovor je u ženskoj naravi, sklonijoj lirskoj mekoći, senzibilnijem osluškivanju dječjeg bila, naglašenijoj sklonosti poeziji doma, obitelji i majčinstva. U tom je smislu i tim poveznicama moguće pristupiti dječjim književnicama Boženi Nĕmcovoj, Jagodi Truhelki i Ivani Brlić-Mažuranić. Autor tako izrazito naglašava odrednice vezane za rod, točnije rečeno, biološki spol autorica te društvene konstrukte majčinstva i obitelji, naglašavajući ponovno njihovu težinu u umjetničkom razvoju navedenih književnica: Napokon, sve tri književnice voljele su djecu i rasle u obiteljskom okružju, obogaćene roditeljskom, odnosno bakinom ljubavlju i bile, osim Jagode, sretnim majkama. Nakon rodne/spolne odrednice, autobiografičnost se definira kao značajnu odrednicu književnosti općenito, a dječje književnosti osobito: Jedna od korelacijskih crta je i autobiografičnost djela. Jasno, sva je književnost zapravo autobiografska, no u dječjoj je – da bi bila što sugestibilnija – osobito naglašena. Autor pojmu i problemu autobiografičnosti pristupa iznimno neproblematski, kao kategoriji razumljivoj samoj po sebi. I dok su po Hranjecu djela Truhelke i Nĕmcove transparentno autobiografska, djelo Brlić Mažuranić donekle se opire takvoj jednoznačnoj (i jednostavnoj) kvalifikaciji, te se on okreće onome što je sama Brlić Mažuranić izjavila o vlastitom stvaralaštvu: (…) vezanost za stvaran autoričin život očita je nizom pojedinosti što je i sama isticala.⁴

Izvor: hrvatski-fokus.hr

Simptomatično je što je ovakav, autobiografski pristup – već sam po sebi duboko problematičan – također i izrazito jednostran i sklon filtriranju činjenica koje ne odgovaraju gradnji mita Ivane Brlić Mažuranić. Iz autoričinog se citata o izmirivanju dužnosti i strasti tako iščitava harmoničnost obiteljskog života i stvaralaštva, a ne represija tadašnjih očekivanih rodnih normi i uloga koje svoj odjek imaju i dan-danas, gotovo osamdeset godina nakon autoričine smrti, utjelovljenih u grižnji savjesti koju (bi trebala) osjeća(ti) svaka dobra majka koja se mora i/li želi vratiti na radno mjesto nakon vremena provedenog u isključivoj skrbi za dijete. U mitski se prikaz uklapa i doživljaj Brlić Mažuranić kao prvenstveno spisateljice za djecu, ruku pod ruku s naivnim i često podcjenjivačkim pristupom dječjoj književnosti koji se fokusira na njezinu pedagoško-didaktičku funkciju, istodobno je marginalizirajući kao književnu kategoriju, „manje vrijednu“ u odnosu na „pravu“ književnost namijenjenu odraslim čitateljima. Diskurs o Ivani Brlić Mažuranić tako postaje diskurs djetinjstva samog – ali one visoko stilizirane i idealizirane verzije djetinjstva koje s jedne strane funkcionira kao doba nevinosti i čarolije, a s druge kao samo razdoblje pripreme za „pravi život“. Problem ovakvog pristupa je što otkida ogroman dio onoga što djetinjstvo jest, reducirajući njegovu bolnu složenost na sladunjavu i nedostatnu fabrikaciju. Ignoriranjem problematičnih, tamnih dijelova u stvaralaštvu autorice u svrhu stvaranja toplinom domaćeg ognjišta pocakljenog, pročišćenog i nevinog svijeta također se gubi ogroman dio onoga što autoričino djelo već desetljećima čini intrigantnim i svježim.

Izvor: usvijetubajki.org

U biografskom djelu U potrazi za Ivanom Sanja Lovrenčić s nelagodom zaključuje tekst bilješkom o načinu na koji je autorica preminula, pitajući se je li uopće uputno i potrebno isticati njezino samoubojstvo. Lovrenčić zaključuje kako nije potrebno, i to je točno; ali jednako tako nije potrebno ustrajno isticanje i povezivanje obiteljske, intimne sfere života Ivane Brlić Mažuranić s njezinim književnim stvaralaštvom. Oslonjenost na autobiografiju, i to selektivnu, pročišćenu, deproblematiziranu autobiografiju pretvara autoričina djela u kič – kič koji, doduše, pothranjuje mit i brand koji je s vremenom od nje nastao, ali koji ne čini nikakvu uslugu autoričinoj književnosti i nebrojenim značenjima koja se iz nje daju iščitati.

Izazovnija čitanja itekako su moguća i potrebna, i to ne samo unutar teorijskog akademskog diskursa, već i u praksi nastave hrvatskog jezika: stvaralaštvo Brlić Mažuranić nužno je obilježeno društveno-kulturnim kontekstom unutar kojega je stvarala, zajedno s pounutrenjem očekivanih rodnih stereotipa koji u čitatelja/ice mogu uzrokovati nelagodu; ženski su likovi u autoričninim djelima sustavno omeđeni načelima pasivnosti i iracionalnosti tradicionalno pripisivane ženskome rodu, pogledu karakterističnome za doba u kojemu je živjela i stvarala. Bilo bi zanimljivo istražiti identificiraju li se, primjerice, učenice trećeg razreda osnovne škole (u kojemu je Šegrt Hlapić obavezna lektira) s Hlapićem ili Gitom i zašto, te što misle o tome kada Hlapić, kanonski lik hrvatske dječje književnosti, junak u kojemu se utjelovljuju dobrota, poštenje i inteligencija, Gitine vještine karakterizira kao posao dobar samo onda, kad nema drugoga posla ili zaključuje kako je teško s djevojčicama ⁵. Znakovito je i da vjerojatno najpoznatija pripovijest iz Priča iz davnine, Šuma Striborova, zastupa još uvijek duboko ukorijenjenu dihotomiju prikaza ženskih likova – požrtvovnu majku nasuprot zloj vještici/guji. Takva mjesta nelagode mogu poslužiti kao izvrsne početne točke za raspravu i osvješćivanje učenika/ca o rodnoj problematici – što je itekako potrebno, kako pokazuju i istraživanja poput onoga o još uvijek, pozitivnim pomacima usprkos, prisutnoj podzastupljenosti i tradicionalnoj podjeli uloga među spolovima u osnovnoškolskim čitankama koje su 2010. godine provele autorice s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu, tako i svakodnevna praksa.

Nedavno sam prisustvovala kazališnoj predstavi čiji su autori/ce bili/e i u njoj glumili/e učenici/e osmog razreda osnovne škole. Predstava je bila prepuna grubih rodnih stereotipa koji su služili kao točke humorističnog rasterećenja, a kojima se zdušno smijala publika, sastavljena mahom od roditelja i prijatelja učenika/ca. Porazno nije samo to što osmaši/ce i danas reproduciraju najdoslovnije rodne stereotipe prepoznajući njihov prokušani komični potencijal kod publike; mnogo je poraznije što njihovi mentori/ce ne mogu, ne znaju ili ne žele ukazati im na ta problematična mjesta, konstruktivno o njima raspravljati te na taj način možda pridonijeti njihovom osvješćivanju i promjeni obrazaca mišljenja i ponašanja. Djela Ivane Brlić Mažuranić imaju takav potencijal – ne bi ga trebalo žrtvovati kičastoj mitologiji savršenog sklada u životu i djelima naše najpoznatije književnice.

1. Zima, Dubravka: Ivana Brlić Mažuranić.
2. Brlić Mažuranić, Ivana: Autobiografija.
3. Matoš, Antun Gustav: “Klasična knjiga”.
4. Hranjec, Stjepan:  Ogledi o dječjoj književnosti.
5. Brlić Mažuranić, Ivana: Čudnovate zgode šegrta Hlapića.