Melankolije Lane Del Rey

Svako malo u popularnoj se kulturi pojave ženske osobe o kojima je, čini se, nužno razgovarati. Skoro devedeset godina nakon što je Freud žensku seksualnost nazvao „tamnim kontinentom“, pop zvijezde, žene koje odražavaju i oblikuju suvremene ženskosti vjerojatno efektnije od ijedne druge skupine, i dalje zbunjuju, začuđuju i ljute. S intenzitetom kakav se gotovo nikad ne događa njihovim muškim kolegama, Britney, Rihanna, Beyonce i Miley secirane su od glave do pete, ili od usnica do umjetnih noktiju, u slučaju zloglasne Lane Del Rey.

Postoji nekoliko razgovora o Lani Del Rey koji me zapravo ni najmanje ne zanimaju. Prvi je onaj beskonačni, o njenoj lažnosti, o poklapanju stvarne biografije i imidža „gangsterske Nancy Sinatre“ i „Lolite from the hood“, opsežno dokumentiran na Hipster Runoffu. Drugi je onaj o umjetničkoj vrijednosti njene glazbe, komercijalnom popu i međusobnom poništavanju ambicije i umjetničkog integriteta. Treći je ušutkavajući, o nesrazmjeru pažnje koja joj se posvećuje i njene kulturne relevantnosti. Četvrti se bavi time kako šoubiznis munjevito i agresivno kreira nove zvijezde, da bi ih trenutak kasnije rastrgao.

Neki od tekstova koji postavljaju najpronicljivija pitanja namjerno grizu vlastiti rep u pokušaju da je interpretiraju kao simptom Zeitgeista: predaju se i priznaju nedohvatljivost njenog značenja i odgovora na pitanje Tko je zaista Lana Del Rey, što ona želi?, nudeći onda upravo tu nedohvatljivost kao njeno značenje. Lana tako postaje još jedna Žena Kao Enigma – zagonetka, nešto što se treba a ne može dokučiti, tamni kontinet. Problem je što ta figura nikad nije poprište življene ženskosti već samo patrijarhalne fantazije o ženskosti (vidi: muza, manic pixie dream girl).

Rasprava koja me puno više zanima jest kako uopće pozicionirati Lanu Del Rey i njene izvedbe ženskosti. Ona, naravno, nije feministkinja. U intervjuu iz 2011. odgovara kako o feminizmu zapravo i nema mišljenje. „Jako cijenim povijest našeg svijeta. Učim iz svojih grešaka, učim iz grešaka koje smo kao čovječanstvo učinili. Ali mislim da smo kao žene stigle do dobrog položaja i jednostavno ćemo prirodno nastaviti napredovati.“ U nedavnom razgovoru za The Fader zaključuje da joj feminizam „nije zanimljiv koncept“; više je zanima svemir, Tesla i što će biti s našim intergalaktičkim mogućnostima. „Moja je ideja prave feministkinje žena koja se osjeća slobodno raditi što god želi“.

Žena koja se osjeća slobodno raditi što god želi žena je koja ima snagu i moć koji joj tu slobodu omogućavaju. Odnosno, upravo onakva žena kakvu Lana Del Rey u svojoj glazbi ne predstavlja, tvrde neke feminističke kritičarke. „Ako kao društvo prihvaćamo nemoćni oblik ženstvenosti koji Del Rey utjelovljuje, mlade su žene zaista u nevolji“, upozorava Emily Shugerman za Ms. Magazine povodom izlaska albuma Ultraviolence. Komentirajući spot za pjesmu Ride, Kat George za Portable piše da „Lana Del Rey utjelovljuje svaki društveno institucionalizirani stav prema ženama koji smatram apsolutno i neupitno odurnim. To je jadan, neodgovoran standard kakav ne bi trebao postavljati idol njene veličine, i čini me užasno bijesnom“. Svaki put kad vidi da je neka mlada djevojka stavila fotografiju njenih „mrtvih srnećih očiju“ na društvene mreže, romantizirajući njenu sliku, ima osjećaj „kao da je sve ono što sam ikad htjela za žene svoje generacije, i generacije koje će nas nadživjeti, sve dalje“.

S druge strane, u ovih dana često citiranom tekstu The Meaning of Lana Del Rey, Catherine Vigier tvrdi da se glazba Lane Del Rey povezuje sa življenim iskustvima njene publike i na svoj način govori o kontradikciji s kojom se mnoge mlade žene danas suočavaju: slijedile su pravila postfeminističkog kapitalističkog društva, ali unatoč osnažujućoj retorici kojom su obasipane, sloboda i ispunjenost i dalje im izmiču. Ističući kako su neki psihološki problemi poput bipolarnog poremećaja i mazohizma mnogo češći među ženama, ali se prerijetko postavlja pitanje kakvo društvo pogoduje takvom stanju, Vigier pita: „jesu li jedini putevi koji se danas nude mladim ženama probitačni, agresivni individualizam Madonninog modela i Del Reyino okretanje prema unutra koje može voditi ka autodestrukciji i očaju?“.

U potvrdu Vigierinog čitanja, Del Rey u intervjuima redovito ponavlja da njene pjesme nisu komentari i nemaju poruku – glazba koju stvara odraz je njenih osobnih iskustava i njenog života. U svježem i kontroverznom razgovoru za Guardian izjavila je da na novoj ploči više nije imala osjećaj da mora raditi kroniku svog putovanja – s 15 je krenula u privatnu školu, imala teških problema s alkoholom, s 18 odselila u Bronx, studirala metafiziku na jezuitskom fakultetu, više godina radila s mladima s problemima ovisnosti, svirala po barovima u Brooklynu, imala razne ljubavne odnose, itd. – već pričati o nekim izdvojenim trenucima iz svoje nedavne prošlosti.

A toliko spominjana autodestruktivna, očajna nijansa Lane Del Rey?

“Je li melankolija u vašoj glazbi umjetnički aranžirana ili slučaj za psihijatra?
Nijedno od toga. U meni je uvijek postojala melankolija, nazovimo to žudnjom. Kad sam imala 4 ili 5 godina sjedila sam na stepenicama naše kuće i čeznula za nekim drugim mjestom. … Taj me osjećaj prati cijeli moj život.”

U ovom ću tekstu Lani Del Rey pristupiti kao melankoličnoj figuri, kao figuri melankolije, kao generatoru melankoličnog osjećaja.

Glas Lane Del Rey uvijek zvuči kao da mu je zapravo svejedno. Tu kvalitetu možemo nazvati blaziranošću, ravnoćom ili mrtvilom; efekt je isti. Čak i kad je tekst nekarakteristično pobjednički, kao u pjesmi Radio, Lanin nas glas podsjeća da ne trebamo slaviti – u ovom trenutku sve nije izgubljeno ili na rubu gubitka, ali u sljedećem će sigurno biti.

Taj je glas uglavnom u kontrastu sa zbivanjima u pjesmi, koja su redovito dramatična – ljubav za koju se umire, autodestrukcija, raj, spasenje (duše), suze – i koja su, uz njen izgled i vizualni identitet, zaslužna za česte asocijacije na melodramu i film noir. Ono što dramatičnost spašava od toga da postane nekom vrstom šale pitke su, ponekad i raskošne pop melodije, ali još više melankolična praznoća njenog glasa.

Melankolija kao mentalni poremećaj i melankolija kao privremeno ili dugotrajno stanje kod inače „normalne“ osobe počele su se u psihijatriji razdvajati krajem devetnaestog stoljeća¹, ali naše laičke ideje o melankoliji i danas su zbunjujuć kolaž njenih raznih kulturnih prikaza. Melankolija: nejasna, neshvatljiva tuga, Hamlet, nalakćena dugokosa žena spuštena pogleda, nešto pomalo glamurozno i posebno. U povijesti pisanja o melankoliji centralno mjesto zauzima Freud svojim slavnim esejem o žalovanju i melankoliji (1917.). Njegov tekst uvodi presudnu novinu – ključnost gubitka za stanje melankolije. Za razliku od žalovanja, gdje osoba koja žaluje zna što je izgubila i nakon prorade gubitka njen ego zacjeljuje, osoba koja pati od melankolije ne uspijeva probaviti gubitak, a možda nije ni svjesna tko/što je uopće izgubljeno. Melankolija je nezaustavljivo suočavanje s gubitkom pri kojem „prošlost ostaje nepokolebljivo živa u sadašnjosti“².

Video koji je preko noći proslavio Lanu Del Rey, Video Games, bio je nostalgičan pastiš starih snimaka Kalifornije i neke mlađe (slutimo i nevinije) Amerike, no onaj za pjesmu indikativna naziva Summertime Sadness gotovo je školski prikaz melankolije. Ako ste već čitali do ovdje, zaista se isplati pogledati ga:

Video je gotovo cijelo vrijeme ispran i oštećen (crne točkice, spaljenost) i tako je instantno kreiran osjećaj artefakta koji pripada prošlom, analognom vremenu. Na samom početku čujemo glas koji očito ostavlja telefonsku poruku i govori: Remember, always love you, bye te se u bijeloj odjeći pojavljuje Lana. Pjeva prve stihove spuštena pogleda, a onda slijedi ključna scena u kojoj se raširenih ruku baca u smrt (i shvaćamo da je poruka bila oproštajna). Nakon toga Lanu vidimo okruženu bijelim dimom, čime se aludira na njenu udaljenost, nedohvatljivost, pripadanje drugom, spektralnom svijetu. Zatim se pojavljuje drugi lik, plavuša u crvenoj haljini (glumi je Jaime King), koju prvi put vidimo kako na rubu suza vozi auto. Spot nam onda pokazuje kućne snimke obje djevojke – Lana snima Jaime starom analognom kamerom dok se obje veselo smiju, ljeto je; takvi se sretni arhivski snimci pojavljuju kroz ostatak videa. Obje se voze u kabrioletu koji je prepun dima, ali slutimo da je jedna od njih nestvarna, ako ne i obje, jer slijedi scena u kojoj Jaime stoji na rubu mosta gledajući dolje, dok noć prelazi u dan*. Gotovo minutu kasnije, nakon niza karakterističnih brzih rezova i emocionalnog vrhunca pjesme, Jaime skače s mosta. Kontrastirajuće slike njenog sretnog i tužnog, dimom obavijenog lica te Laninog veselog i melankolično bezizražajnog ponavljaju se do kraja, a na samom završetku gledamo mutnu Lanu kako poput duha hoda posred ceste te se na trenutak, kao voljom kamere, udvostručuje.

O spotu bi se moglo napisati mnogo toga, ali za to nemamo vremena. Ukratko, narativ koji gledamo prikazuje kako gubitak važne osobe (Lane) proganja drugu osobu (Jaime), a njena je prisutnost toliko jaka da je vidi i kao duha. Zbog toga što su kadrovi Jaime mnogo bistriji od onih Lane te, naravno, onih u kućnim snimkama, imamo osjećaj da je prošao određen vremenski period od Laninog samoubojstva, no Jaimeino žaljenje nije bilo uspješno. Melankolija koju je osjećala na kraju ju je dovela do vlastitog samoubojstva.
Zanimljivo je primijetiti kako je pjevačica pjesme u spotu Lana, no tekst pjesme zapravo je Jaimein: ona je ta koja got my red dress on tonight; vozi kabriolet u kojem je Lana (Cruising down the coast goin’ ’bout 99 / Got my bad baby by my heavenly side / I know if I go, I’ll die happy tonight) te melankolično pati (I think I’ll miss you forever / *Like the stars miss the sun in the morning skies / Late is better than never / Even if I’m gone I’m gonna drive, drive). To, i trenutak Laninog udvostručavanja, možemo čitati kao njihovu povezanost i međusobnu zamjenjivost, a mogli bismo interpretirati i kao rad melankoličnog ega koji u sebe inkorporira izgubljeni objekt. Ali nemamo vremena.

Ostatak Laninog audiovizualnog opusa nije toliko eksplicitno melankoličan, no melankolija se provlači kroz gotovo sve što radi poput tanke plave niti. Bilo da oplakuje svoje različite fatalne ljubavnike ili nabraja američke ikone (Monroe, Whitman, Elvis, Morrison), za Del Rey su sjećanja, njena ili američka, živa i vrednija od sadašnjosti. U razgovoru za Nylon iz 2012. ispričala je kako ona i njen dečko o svojim idolima, Cobainu i Morrisonu, razgovaraju svaki dan kao da ih poznaju. „Oni su dio našeg odnosa. Uvijek kažemo ‘Svi su naši prijatelji mrtvi, i nikad nas nisu upoznali’“.

Svoju knjigu Afektivno mapiranje Jonathan Flatley započinje citatom Roberta Burtona, autora Anatomije melankolije (1621.), koji kaže: „oni stječu svoje znanje knjigama, ja svoje melankoliziranjem“. Zastarjeli glagol „melankolizirati“ sugerira da „melankolija možda nije samo stanje u koje netko upadne ili koje se na osobu spusti poput lošeg vremena. Umjesto toga, melankoliziranje je nešto što osoba čini: čezne za izgubljenim ljubavima, prepušta se mislima o odsutnim objektima i promijenjenim okruženjima, promišlja o neispunjenim žudnjama i zadržava se na događajima iz prošlosti“ te ono postaje praksa koja „proizvodi vlastitu vrstu znanja“. Melankoliziranje kao estetska, politička pa i životna praksa, iako u knjizi primijenjeno na mnogo „ozbiljnije“ kulturne ličnosti, uopće nije loš okvir za Lanu Del Rey i njeno afektivno mapiranje vlastitog putovanja.

Iako sam naglasila da me razgovor o lažnosti Lane Del Rey ne zanima, što je i dalje istina, nije da ne vjerujem Jaime King kad kaže da „nema ničega neautentičnog u tome što ona radi. Svaka pjesma, svaki pogled, svaki video, sve što pošalje u svijet dolazi od nje, i to je takva rijetkost. Jedina je osoba koja je stvorila Lanu Del Rey ona sama“. Imam osjećaj i da dio neprijateljstva koje je doživjela zbog svog melankoličnog projekta proizlazi iz melankolijine prirode kao stanja bez pravog uporišta. Lijepa, mlada, bijela, bogata (što poriče) djevojka koja pjeva tugaljive pop pjesme ne može biti stvarna (umjetnica) jer za njenu tugu nema razloga i pokrića – mora biti nestvarna, lažna.

Zanimljivo je kako je i politička problematičnost (ili neobrazovanost) Lane Del Rey neodvojiva od melankolije.

Identificirajući feminizam kao dosadan i zastarjeo, kao projekt čije je vrijeme prošlo, Del Rey suvremene feministkinje zapravo pretvara u melankolične figure. Feministkinje su u takvom čitanju (koje dijeli većina antifeminizma) osobe patološki opsjednute prošlošću koja je odavno zaliječena, koje se u svijetu spremnom za okretanje intergalaktičkim mogućnostima bore s duhovima koje samo one vide. Npr. ovdje:

Nakon spota za pjesmu Ride, u kojem u jednom trenutku nosi „indijansku“ perjanicu, te video projekta Tropico, u kojem je neko vrijeme članica latino bande, primila je niz kritika zbog kulturne aproprijacije. Za razliku od nekih drugih pop zvijezda čije se (post)kolonijalističko rukovanje tuđim kulturama događa u veselim ritmovima i s osmijehom na licu, Lana Del Rey parazitira na kolektivnoj i krvavoj prošlosti gubitka koji nikad neće biti nadoknađen radi umjetnosti osobne melankolije.

U analizi, opet, spota za Ride, Karen van den Berg predlaže da Lanin fokus na i odnos prema pripadnicima tzv. white trasha „nije voajeristički. [Taj milje] je, zapravo, postao platno na koje se projiciraju čežnje i žudnje – žudnje za životom s onu stranu fleksibilnog kasnog kapitalizma, u kojem je svaka emocija postala subjekt ekonomije usluga. Ekonomije u kojoj se za svaki umjetnički izraz sumnja da je stvoren kako bi promovirao karijeru ili proizveo ili prodao robu, i u kojoj su sve emocije postale citati iz kulturnih industrija“.
No, u vrijeme kad je spot izašao (jesen 2012.) Lana je bila lice H&M-ove kampanje. Osim što je modelirala, za modnu je kompaniju snimila i promotivni video. Spot za Blue Velvet, snimljen u očekivano lynchovskoj maniri, potpuno zamagljuje granice između umjetnosti i reklame. Pjevajući, naravno, melankoličan tekst (She wore Blue Velvet / But in my heart there’ll always be / Precious and warm a memory through the years / And I still can see Blue Velvet through my tears) i stilizirana staroholivudski, Lana Del Rey najeksplicitnije dosad poziva na kupovinu njene melankolije. Video za Ride, pratimo li čitanje van den Berg, stoga je dodatno melankoličan – život s one strane kapitalizma za Lanu Del Rey zaista jest nepovratno izgubljen.

Što da onda radimo s Lanom Del Rey i njenom melankolijom?

Možemo je ignorirati, pobožno konzumirati, kritički evaluirati, uživati, raditi od nje šalu. Uvijek možemo pisati duge eseje. I ponekad možemo slijediti nit njene melankolije da vidimo kamo nas sve može odvesti.

U više svojih pjesama Lana spominje Marilyn Monroe, prema njoj je nazvala i jednu neobjavljenu pjesmu, a Marilyn se, uz Elvisa i Isusa, pojavljuje na početku Tropica, odnosno pjesme Body Electric (Elvis is my daddy, Marilyn’s my mother). U svojoj prilično negativnoj kritici Tropica, Sadie Dupuis iz benda Speedy Ortiz posprdno komentira: „Mislim, stvarno, što 2013. o osobi govori kad citira Marilyn Monroe kao utjecaj? Ništa, što se mene tiče“. No, što se Lane Del Rey tiče, govori mnogo.

Elizabeth „Lizzy“ Grant bila je plavokosa pjevačica koja se godinama povlačila po barovima i doživljavala umjerene uspjehe, a onda je uzela novo scensko ime, promijenila stil, obojala kosu u crvenkasto smeđu, snimila video koji je postao viralan i pretvorila se u zvijezdu.

Norma Jean Baker bila je model crvenokasto smeđe kose i željela postati glumica pa je obojala kosu u plavu, promijenila ime te postala zvijezda ulogama „glupe plavuše“.

Lana Del Rey doživjela je ogroman backlash, bila optuživana da je bogatašica koja se transformirala da bi uspjela te postala meme, iako je u intervjuima uporno tvrdila da je većina stvari koja se o njoj piše izmišljotina i laž.

Marilyn Monroe za života su rijetko shvaćali ozbiljno. Iako je posjedovala svoju magiju, humor i iskrenost „i dalje je bila vrlo blizu ponižavajućeg stereotipa glupe plavuše: depersonalizirana, seksualna, čak i šala“, piše Gloria Steinem. No nakon smrti/samoubojstva njen je život poprimio sasvim novi oblik, i postala je legenda.

U eseju „Žena koja odbija umrijeti“, Steinem piše kako je jedan od razloga za dugovječnost priče o Marilyn Monroe to što je njen život prerano završio. „Kad prošlost umre žalujemo, no kad budućnost umre naše su mašte primorane nastaviti je“ (to je ujedno i savršen opis Lanine posvećenosti zvijezdama poput Cobaina, Morrisona i Marilyn). Marilynina smrt polako je tjerala žene da počnu progovarati (u pismima časopisu MS., koji je Steinem uređivala) o iskustvima o kojima se dotad šutjelo, a koja su dijelile s Marilyn – o zlostavljanju u djetinjstvu i doktorima koji im prepisuju previše tableta jer su ženski tjelesni problemi „u njihovim glavama“. Najviše od svega, „žene su žalile zbog toga što je živjela u vrijeme kad je postojalo tako malo načina da sazna da druge žene dijele njena iskustva, da nije sama“.

U vrijeme interneta više nemamo problema s dijeljenjem iskustava, ali još uvijek imamo sa slušanjem i empatiziranjem. Lana Del Rey možda nije vrijedna naše raštrkane, dvadesetiprvostoljetne pažnje, no njeno nas melankoliziranje svejedno može nešto naučiti, ili na nešto podsjetiti. Na primjer, u jednom dijelu svoje karijere Ella Fitzgerald imala je velikih problema zbog rasne diskriminacije. Marilyn Monroe nazvala je vlasnika jednog popularnog kluba i rekla mu da će, ako bukira Ellu, svaku večer sjediti u prvom redu i tako mu dovesti novinare i publiku. Marilyn je svaku večer sjedila u prvom redu, a Ella više nikad nije morala nastupati u malim klubovima. Jeste li to znali?

U zadnjem intervjuu koji je dala prije smrti, priča njena tajnica i prijateljica, a citira Steinem, Marilyn je novinara neuspješno molila da ga završi ovim riječima:

Ono što zaista želim reći jest: svijetu istinski treba pravi osjećaj bratstva.
Svi: zvijezde, radnici, crnci, Židovi, Arapi. Svi smo braća.

Molim vas nemojte od mene napraviti šalu. Završite intervju s onime u što vjerujem.

Zašto to ne znate?

1. Jennifer Radden, Moody Minds Distempered: Essays on Melancholy and Depression, 2009
2. David L. Eng i David Kazanjian, “Introduction: Mourning Remains” u Loss: The Politics of Mourning, 2002