U obranu cvjetnog uzorka

Marie Anotinette

Elaborirani krupni cvjetovi s vijugavim stapkama, sitni plosnati petolatični uzorak u stilu dječjeg crteža, pastelni, impresionistički cvjetići na bluzama i bujna tropska vegetacija havajskih košulja – cvjetni uzorak pojavljuje se u sijaset varijanti u modi, uređenju interijera i umjetnosti kao široko primjenjiv kulturalni označitelj. Iako sam i sama podložna cvjetnoj groznici, bolesti koja je podmuklo okupirala moj cijeli ormar, s tendencijom širenja na pisaći i jedaći pribor, nisam imala spomena vrijednih tegoba sve do jednog small talka o razgovorima za posao kad je jedna poznanica napomenula da treba izbjegavati cvjetni uzorak jer djeluje neozbiljno i djetinjasto. Uistinu, nakon kraće internetske istrage pokazalo se da sve online savjetodavke nedvosmisleno poručuju: “stay away from floral patterns”. Štoviše, citirana blogerica Imogen na zahtjev za dodatnim pojašnjenjem strpljivo daje odgovor: “Florals say warm, nurturing, feminine and not-ambitious. Florals don’t say business – potentially in the healthcare industry they could work, but I’d be wary of wearing one to an interview.” Par tjedana poslije u dosadnjikavoj knjizi Larsa Iyera pod znakovitim nazivom Mudrovanje, ponešto izjalovljenom ljetnom štivu, nailazim na sljedeći pasus: “W. i ja nosimo košulje s cvjetnim uzorcima. ‘Pogledaj nas’, uzdiše W., ‘debeli i šareni, a ostali su mršavi i odjeveni u crno.’ Što ne valja s nama? Zašto nikada nismo odjeveni za razmišljanje?”

Kao što primjeri pokazuju, biti odjeven(a) za uspjeh i(li) za razmišljanje u popularnoj percepciji često decidirano isključuje slatke cvjetiće. Neprijatelj cvjetnih lijeha je i arhitektonski uporno crni dress code (klišej o kojem je čak sastavljena knjižica Why Do Architects Wear Black?), s implicitnom porukom o decentnom dobrom ukusu i diskretnom povlačenju u pozadinu, izbjegavajući odvlačenje pažnje s arhitektonskih i dizajnerskih objekata.

Moj se ormar osjetio pomalo i osobno pogođenim te sam se bacila na smišljanje pledoajea, ali i na razmišljanje o trenutku prevrata u kojem cvjetni uzorak postaje rodno obilježen i neintelektualan. Kratka povijest cvjetne dinastije, s posebnim naglaskom na XX. i XXI. stoljeće, možda će ponuditi neke odgovore.

“Lady Lilith”, Dante Gabriel Rossetti

U predmodernističkoj epohi cvjetni uzorak nije bio isključivo ženska povlastica te se još u srednjem vijeku primarno percipirao kao znak imućnosti, vizualna i financijska raskoš (boje su tad uglavnom bile skupocjena roba, a šarena odjeća povlastica viših slojeva). Slična je situacija i u apsolutističkoj Francuskoj – barokno i rokoko preobilje posebno se odražavalo na dizajn interijera i eksterijera. Doslovni procvat prikazan je, među ostalim, u interijeru Marie Antoinette (akcentiran i u istoimenu  filmu Sofije Coppole). Cvjetna hegemonija zavladala je tapetama, tapeciranim ležajevima, u obliku svježe rezanog cvijeća te baroknih glomaznih, elaboriranih te rokoko sitnih, gusto načičkanih cvjetova. Slična opsesija istim uzorkom pronalazi se i u viktorijanskim pretrpanim interijerima, u epohi u kojoj se naglašeno razdvajaju sfera muževa javnog života i doma shvaćenog kao utočište od vanjskoga svijeta, privatno svetište. Taj se intimni prostor ispunjava svim mogućim označiteljima udobnosti, od kamina, preko teških zavjesa, do debelih sagova, sve obilno začinjeno cvjetnim uzorkom. Paralelna prerafaelitska umjetnost također inzistira na cvjetnim motivima u sprezi s prikazima žena. Utopljenica Ofelija prekrivena je cvjetnim tepihom, a istu opsesiju dijele i Rossettijeve “eterične” žene. Secesija nastavlja i modificira taj kult cvijeća, zanimajući se za organske, nepravilne oblike, koje oplošnjava u fantazmagoričke uzorke.

Suprotstavljajući se tim impulsima modernizam odlučno odbija ornament, što je jasno već iz naslova teksta bečkog arhitekta Adolfa Loosa Ornament i zločin (1908.). Afunkcionalna, larpurlartistička dekoracija proglašava se smrtnim neprijateljem modernizma i biva izgnanom iz onodobne umjetnosti. Piet Mondrian u tekstu Neoplasticizam u slikarstvu, razmatranjima o suvremenoj umjetnosti, rodno obilježava i produbljuje taj jaz u binarnim oprekama: ženski je princip dopala priroda, horizontale, zaobljene linije, s muškim se povezuju ženske suprotnosti. Novi cilj postaje redukcija likovnih sredstava, isključivanje figuracije i čisto slikarstvo. Takva modernistička opsesija funkcionalnošću utjecala je na degradaciju islamske umjetnosti, ali i pokreta poput secesije i art decoa u povijesnoumjetničkom kanonu, a njihove su pozicije i povijesno rehablitirane tek pojavom postmodernizma.

U popularnoj kulturi cvjetni je uzorak u 1960-ima doživio svoju renesansu. Dok su na početku šezdesetih dominirali strogi geometrijski uzorci u okviru rigoroznog The Looka, a cvijeće je dobilo prostora na tkaninama tek u kratkotrajnoj epizodi gigantskih apstraktnim ekspresionizmom inspiriranih suncokreta Howarda Cartera, kontrakulturni hipi pokret u drugoj polovici 1960ih uzurpirao je cvjetni uzorak. Puštanje duge kose, cvijeće u kosi, na haljinama, gypsy košuljama i pacifističke make love, not war parole feminizirali su hipi pokret (iako on sam često nije bio feministički orijentiran), a cvjetni se uzorak otad još izrazitije povezuje sa ženskim principom. S druge strane, u pedesetima i početkom šezdesetih u američkoj su popularnoj kulturi muške havajske košulje vruća roba. One pritom ne umanjuju pretpostavljenu “muškost” svojih nositelja, već konotiraju odmor, surfanje i kratko isključenje iz svijeta odraslih te ne upućuju ni na kakav aktivistički, već hedonistički stav (vidi Elvisovu havajsku epizodu).

Istovremeno s glavnim rukavcima mode supostoji i manje spominjana neotradicionalistička varijanta u tkaninama Laure Ashley koja 1953. počinje s proizvodnjom svijetlih, delikatnih uzoraka nerijetko izvedenih iz viktorijanskih predložaka. Dok na početku šezdesetih ova cvjetna oporba nije imala velikoga uspjeha, u sedamdesetima doživljava procvat i označava povratak neotradicionalističkim obrascima te reafirmaciju doma kao ženskog dvorca koji se i namješta po ženinu ukusu. Tom  perzistentno cvjetnom ukusu oponira problematična Ikeina reklama “Chuck Out Your Chintz” iz 1994. koja sugerira čišćenje kuće od “neukusa” proklamirajući svakodnevni modernizam te pritom izjednačujući žensku emancipaciju s konzumerističkim redizajnom interijera i eliminacijom sentimentalne afunkcionalnosti. Zamjena etikete “frustrated” s “liberated”, horda kućanica u bijesnom pohodu na cvjetni uzorak, čipkaste tabletiće i barokizirajuće sofe, oslobađajući mjesto za Ikeino koketiranje s modernizmom i jeftinim materijalima, ne reflektira perzistentnost ženske uloge kućanice. Ta strategija podsjeća na zaobilazno rješavanje problema rodno simetričnog sudjelovanja u obavljanju kućnih poslova. Umjesto adresiranja srži problema predlaže se nabavka namještaja i kućanskih potrepština koje je lakše čistiti, čime se skraćuje vrijeme potrebno za održavanje kućanstva bez propitivanja postojećih struktura.

Neotradicionalistički uncool model znatno se preobražava u posljednjem desetljeću, djelomično u duhu trećevalnog feminizma. Cvijeće kao označitelj nenasilne borbe, “mekog”, ali i odlučnog pristupa, javlja se i u Mufovu odgovoru na muške kritike. Sićušni cvjetovi kočopere se na koricama retro kuharica, iskaču iz novčanika i šire se na interijere. Shabby chic, uređenje interijera bazirano na namještaju s buvljaka, udobnim jastučićima i svijetlim prostorima, neizostavno uključuje i cvjetiće. Suprotno Ikeinoj ikonoklastičkoj reklami shabby chic eklektički miješa povijesne stilove bez straha od nefunkcionalnosti.  Na sličnom su tragu “Fräulein kafići”. Fräulein (gospođica, frajlica) kao uvođenje distinkcije između udanih i neudanih žena, za razliku od jedinstvenog oslovljavanja muškaraca s “gospodin”, izazvala je burne rasprave i konačno je izgnana iz birokratskog jezika. Ipak, paralelno s aktivističkim osvještavanjem rodnih asimetrija, iste se redefiniraju u popularnoj kulturi. Tako serija Fräulein kafića i slastičarnica, uglavnom pod vodstvom malih poduzetnica, afirmira kućevnost dajući joj auru coolnessa.

Kao case study poslužit će Fräulein Wild, mali kafić u berlinskoj četvrti Kreuzberg.  Rukom ispisan meni na ploči iznad šanka, DIY politika (od homemade kolača i torti do izrada dekoracija u okviru radnog vremena, pred očima mušterija), porculanske figurice jelena i piano u duhu salona 18. i 19. stoljeća i, naravno, obilje cvjetnih motiva, elementi su koji se igraju sa stereotipima kiča, povijesnih ženskih prostora, ali i novih impulsa.

Cvjetni uzorak prošao je dug put od statusnog simbola preko označitelja kućne udobnosti do amblema kontrakulturnog otpora i nije pošteno naprosto ga pridružiti stereotipu neambiciozne kućanice. Cvjetni uzorak također nije oduvijek bio ograničen na domenu ženskosti, kao što nam to današnji glossy časopisi sugeriraju, obavezno povezujući taj trend sa ženstvenošću (kao što je, slično začudno, duga valovita kosa u istim časopisima uvijek “za romantičarke”). Cvjetni motiv nije samo zatrpavač internetskih servisa kao Tumblr, Pinterest i Weheartit ili hipsterski festivalski vijenac u kosi, cvjetni uzorak nije neambiciozan, domaćinski i otrcan, već ima mnogo kompleksniju priču koja se svakom novom uporabom dopunjava i pomalo mijenja. Give floral patterns a chance!