House of Men

Upozorenje: sadrži spoilere!

Tamo negdje početkom ove godine, kada je serija True Detective prašila televizijskim prostorom, mnogi njeni fanovi istodobno su gledali drugu sezonu američke verzije House of Cards. Budući da je riječ o Netflixovom serijalu čije se epizode ne prikazuju na tjednoj bazi, već je cijelu sezonu moguće pogledati online u komadu, House of Cards kao stvoren je za one kojima slobodno vrijeme dopušta da pogledaju i po nekoliko nastavka dnevno. No unatoč brojim preporukama, postojanje ove serije ignorirala sam sve dok me nije obrlatila jedna osoba iz kulturnjačkih krugova. A onda je uslijedilo razočaranje.

Što se tiče vizualnog dojma, House of Cards nas bivše studentice i studente novinarstva i/ili akademije, koji smo, dok nam život nije lupio šamar, živjeli u uvjerenju da ćemo jednoga dana dobro zarađivati snimajući kratke dokumentarce i reportaže bez off-a, osvaja na prvu. Serija je tehnički izvrsno snimljena, što dokazuju česta preklapanja radnje i zvuka iz jednog kadra u drugi, a tu je i redovno obraćanje Francisa „Franka“ Underwooda (Kevin Spacey) direktno u kameru. Time se remeti osjećaj lagodnog gledanja serije iz trećeg lica jednine i gledatelja se direktnim obraćanjem glavnog lika oči u oči uvlači u radnju. Jedno je od svojstava takve montaže to da se kod gledatelja, osim osjećaja sudioništva, prouzrokuje empatija. U ovom slučaju lažna. Osim činjenice da nam se u realnom životu pripadnici političke elite, kakav je Underwood, obraćaju samo kada od nas nešto očekuju, a to je uoči izbora ili za vrijeme prirodnih i humanitarnih katastrofa kada podrazumijevaju da ćemo dijelom svojih plaća, mirovina i socijala financirati poslove koji spadaju u domenu njihovog rada, i sve ostale karakteristike glavnog aktera House of Cards prosječnoj osobi daju do znanja da on nije i nikada neće biti „jedan od nas“. On je bijel, moćan, bogat, srednjovječni muškarac. On je bezobrazan, odvažan i u krajnju ruku – ubojica. On je, uostalom, političar. Štoviše, prvi čovjek Amerike. Zato ne čudi da je ova serija iznimno popularna u visokim političkim krugovima (a, čujem, i među studentima politologije). Realno, tko bi se osim Baracka Obame, kome je ovo najdraža serija, i njemu sličnih mogao poistovjetiti s Underwoodom? U toj je poziciji teško zamisliti i jednog Zorana Milanovića, iz čistog razloga što je na čelu zemlje koja ne raspolaže ni približno sličnim resursima, a time i moći, kao njegov kolega Obama.

Frank Underwood tu je i da nam iznova potvrdi tezu Howarda Zinna, američkog povjesničara i aktivista, da je tobožnji američki san ništa drugo doli najobičniji mit. „Dok su neki multimilijunaši započeli u siromaštvu, većina nije. Studija o podrijetlu 303 rukovodećih ljudi u tekstilnim, željezničkim tvrtkama i čeličanama tijekom 1870-ih pokazala je da ih je većina došla iz obitelji koje su pripadale srednjim ili višim klasama. Priča Horatija Algera o ‘bogatašima u dronjcima’ bila je istinita u slučaju nekolicine ljudi, ali to je uglavnom bio mit, i to koristan mit koji je služio kontroli… I stoga su škole, crkve, popularna literatura učile da je biti bogat znak superiornosti, da je biti siromašan znak osobnog neuspjeha i da je jedini put prema gore za siromašnu osobu taj da se uzdigne u redove bogatih iznimnim naporom i iznimnom srećom“, objašnjava Zinn u svom kapitalnom djelu Narodna povijest SAD-a. Zaista, mladi Underwood s američkog juga nije bio bog zna kako bogat, ali imao je sreće da njegova životna partnerica Claire Underwood (Robin Wright) potječe iz bogate obitelji koja je financirala njegovu prvu političku kampanju.

Za razliku od spomenutog True Detectivea, koji je opako patio od deficita snažnih ženskih likova, House of Cards ih ima nekolicinu. Tako nam se barem čini na prvu. Uz očekivanu plejadu „slabih“ žena, kakve su, recimo, bivša prostitutka Rachel Posner (Rachel Brosnahan), čijim životom upravljaju moćni muškarci, Christina Gallagher (Kristen Connolly), nekad savjetnica i ljubavnica pokojnog kongresmena Petera Russa (Corey Stoll), a potom i samog američkog predsjednika Garretta Walkera (Michel Gill), koja cijeli serijal lije suze, i Linda Vasquez (Sakina Jaffrey) koja je svoj posao u uredu predsjednika podredila dobrobiti svog sina, serija sadrži i niz neovisnih, pametnih i hrabrih žena. Što radnja više odmiče, jasno nam je da su ti tobože snažni ženski likovi tu zbog druge, doduše očekivane, svrhe – cilj im je ispuniti karijerne ambicije muških partnera.

Osim što je Claire Underwood svojim bogatstvom omogućila politički probitak svoga muža, ona je i cijelu svoju buduću karijeru podredila njegovom uspjehu. Tako na prvi pogled moderan par, kojem poligamna veza, abortusi, proživljeno silovanje i childfree koncept nisu nepoznanica, dobiva svoju patrijarhalnu komponentu. Claire je šefica Clean Water Initiative, tipičnog američkog libertarijanskog NGO-a, koji će po cijenu uspjeha kršiti i prava vlastitih radnika. Tako je Claire u prvoj sezoni otpustila polovicu svog osoblja (zanimljivo je da je voditeljica njenog ureda bila žena u pedesetima koja više nikad neće moći pronaći novi posao) da bi zaposlila u humanitarnim krugovima proslavljenu Gillian Cole (Sandrine Holt). A potom i njoj dala otkaz kada se nalazila u visokom stupnju trudnoće samo zato što je stala na put ostvarenju ambicija njenog muža. Osim što kroz tobože humanitarnu udrugu lobira za politički uspjeh svoga Francisa i organizira gala večeri, Claire u seriji preuzima i odgovornost da javnosti (odnosno novinarima) objasni pojedinosti iz njihove netradicionalne bračne intime. A putem se, u prekidima toplinskih valova i napadaja gladi prouzrokovanih nadolazećom menopauzom, u zadnji tren koleba oko toga želi li imati djecu ili ne.

U prvoj sezoni ulogu snažne pojedinke preuzima i mlada novinarka Zoe Barnes (Kate Mara), koja unatoč svojoj inteligenciji i hrabrosti u novinarskom svijetu uspijeva preko kreveta, podređujući se glavnom muškom liku. Njihov je odnos prividno uzajaman i lišen emocija, ali čim shvati da je ostavljena, Zoe obuzme napadaj ludila. Lik ove mlade novinarke uvodi nas i u patrijarhalni svijet tradicionalnih novinskih redakcija. Scene iz The Washington Heralda, prvog radnog mjesta Zoe Barnes, vjerno nam prikazuju novinarsku svakodnevicu tiražnih mainstream medija gdje su i u realnosti na najviše pozicije postavljeni muškarci. Dovoljno je otvoriti bilo koju domaću ili tjednu novinu da shvatimo kako funkcije glavnih i izvršnih urednika većinom obnašaju muškarci, a slično pravilo vrijedi i za radno mjesto redovnog kolumnista. Situacija je nešto povoljnija kada se Zoe prebaci na netradicionalni web portal Slugline. Štoviše, tamo uspijeva zaposliti svoju dojučerašnju glavnu konkurenticu Janine Skorsky (Constance Zimmer), koja joj i sama priznaje da je temelje svoje karijere udarila zahvaljujući seksualnim odnosima s moćnicima. No idilu dvije hrabre istraživačke novinarke, kojima, gle čuda, pomaže jedan muškarac koji je u vezi s jednom od njih i naravno, obnaša uredničku funkciju, prekida ubojstvo Zoe Barnes koje je počinio Frank Underwood osobno nakon što mu je stala na karijerni žulj. Njenu misiju potom preuzima, ponovno očekivano, spomenuti muški kolega Lucas Goodwin (Sebastian Arcelus), koji u nastavku serijala demonstrira hrabrost, dok se Janine Skorsky kukavički povlači i novinarsku karijeru mijenja za radno mjesto učiteljice.

Još nam preostaje vidjeti u kojem smjeru će se razvijati karijera Jacqueline Sharp (Molly Parker), koja je zasjela na čelno mjesto demokrata nakon što je Underwood prešao na funkciju potpredsjednika, a zatim i predsjednika SAD-a. Unatoč odlučnom stavu koji je u nekoliko navrata demonstrirala prilikom lobiranja, po svemu sudeći i ona će se podređivati željama više rangiranih muškaraca. A sve i da nije tako, Jacqueline nikada neće biti jedna od nas. Ona je bijela, moćna, bogata, srednjovječna žena. Ona je bezobrazna, odvažna i u krajnju ruku – nalogodavka ubojstava civila na bliskoistočnim bojištima. Ona je, uostalom, političarka.