Feminizam, transfobija, svojeglavost
„Kao žene, naučene smo ignorirati vlastite razlike ili ih gledati kao razloge za separaciju i sumnju, radije nego sile promjene. Bez zajednice nema oslobođenja, samo najranjivijeg i privremenog primirja između pojedinke i njene opresije. Ali zajednica ne smije značiti odbacivanje naših razlika, niti žalosno pretvaranje da te razlike ne postoje. One od nas koje stoje izvan kruga društvene definicije prihvatljivih žena (…) znaju da preživljavanje nije akademska vještina. (…) Ono je učenje kako da uzmemo svoje razlike i učinimo ih snagama. Jer gospodarevo oruđe nikad neće demontirati gospodarevu kuću“.
Svoj možda najpoznatiji tekst The Master’s Tools Will Never Dismantle the Master’s House Audre Lorde prvo je predstavila kao govor na feminističkoj konferenciji u jesen 1979. Kao radikalna crna feministkinja i lezbijka, Lorde je kritizirala bijelu američku feminističku teoriju koja zanemaruje različitosti između žena i njihovih opresija. Kao što se od žena očekivalo da obrazuju muškarce o svom postojanju i potrebama, sad je „zadatak crnih žena obrazovati bijele žene (…) o vlastitom postojanju, o našim razlikama, o našim povezanim ulogama u zajedničkom preživljavanju“, što Lorde vidi kao ponavljanje iste rasističke patrijarhalne misli zaokupljanja potlačenog gospodarevim željama. Rasizam i homofobija, tvrdila je, stvarni su uvjeti svih naših života i tek svjesni vlastitih predrasuda i zazora zaista možemo djelovati feministički.
Iste je te 1979. jedna druga radikalna feministkinja otišla u sasvim suprotnom smjeru od Lordeinog poziva na različitost kao snagu. Janice Raymond objavila je knjigu The Transsexual Empire: The Making of the She-Male – patologizaciju transpolnih osoba, a pogotovo trans žena, koje Raymond naziva „trojanskim konjima patrijarhata“ koji vrše silovanje samim svojim postojanjem. Kao što to nekad biva s tekstovima koji su govor mržnje i bave se temama s kojima je javnost slabo upoznata, knjiga je ne samo postala manifest anti-trans feminizma, već i postavila Janice Raymond u poziciju autoriteta za pitanja transrodnih osoba.
Za čitatelje kojima je trans terminologija nepoznata, evo brzinskih osnova citiranih iz krasne i must read knjige Julije Serano Whipping Girl: A Transsexual Woman on Sexism and the Scapegoating of Femininity. Riječ „transrodno“ opći je termin koji se se koristi kako bi se opisalo osobe koje se ne poklapaju „s društvenim očekivanjima i pretpostavkama o muškosti i ženskosti; uključuje ljude koji su transpolni (koji žive kao pripadnici roda različitog od onog koji im je pripisan po rođenju), interspolni (koji su se rodili s reproduktivnom ili spolnom anatomijom koja ne odgovara tipičnim definicijama muškog ili ženskog) i genderqueer (koji se identificiraju izvan binarne opreke muško-žensko), kao i one čije se rodne ekspresije razlikuju od njihovog anatomskog ili doživljenog spola (uključujući transvestite, drag izvođače, maskuline žene, ženstvene muškarce, itd)“. Osobe koje su u životu proživjele samo poklapanje svog „podsvjesnog“ (ili osjećanog) i tjelesnog roda nazivaju se cisseksualnima, tj. cis osobama (ako su vam svi ovi pojmovi strani, vjerojatno spadate u tu većinsku skupinu).
Transfobija je stoga „iracionalni strah od, averzija od ili diskriminacija osoba čiji se rodni identiteti, izgled ili ponašanja razlikuju od društvenih normi“, dok cisseksizmom zovemo uvjerenje da su rodovi kojima se transpolne osobe identificiraju inferiorni ili manje autentični od cisseksualnih.
Uz Janice Raymond, poznate feministkinje poput Germaine Greer, Mary Daly, Julie Bindel i Glorije Steinem (koja se nedavno za to ispričala) javno su govorile protiv onoga što Greer naziva „ljudima koji misle da su žene, imaju ženska imena i žensku odjeću i puno sjenila, koji nama izgledaju poput neke užasne parodije“, piše Laurie Penny (Meat Market). Dok se trans muškarce uglavnom gledalo kao osobe koje žele dobiti pristup muškim privilegijima u patrijarhatu, trans žene doživljavalo se kao perverzne, devijantne, prerušene muškarce koji žele „nasilno penetrirati sveti prostor ženskog tjelesnog misterija“ (Penny). Trans žene zbog toga nisu imale pristup nizu feminističkih grupa ili događaja te su bile pod napadom i pritiskom dijela feministkinja.
Juliet Jacques piše kako inkluzija u feminističke prostore sigurno nije bila najvažniji problem trans zajednice, pored bitnih stvari poput zdravstvenih usluga, institucionalnog i društvenog nasilja, odnosa s obitelji i bliskim osobama te ostalih diskriminacija, ali postala bi velik problem kad su anti-trans deklarirane osobe imale pravo govoriti o pravima trans osoba, i kad ih se slušalo. National Center for Healthcare Technology 1980. je godine od Janice Raymond tražio da napiše svoje stručno mišljenje o zdravstvenim tretmanima trans osoba. Raymond je kirurške postupke promjene spola opisala kao nepotrebno masakriranje tijela te zagovarala da ih se ne financira. Drugim riječima, inzistirala je na tome da ljudi koji nemaju nikakvo življeno iskustvo transpolnosti o njoj odlučuju.
U desetljećima između 1979. i danas, anti-trans nasljeđe tog dijela radikalnog feminizma širilo se, prvenstveno, internetom (danas pogotovo Tumblrom) i njegove su nam predstavnice najpoznatije pod skraćenicom TERF (Trans-Exclusionary Radical Feminism), no tek se ove godine pojavila knjiga jednako posvećena patologizaciji i demonizaciji transrodnih identiteta kao Transsexual Empire – radi se o Gender Hurts radikalne feministkinje Sheile Jeffreys. Koristeći se istim postupcima kao Raymond, poput oslovljavanja trans žena (npr. Julije Serano) muškom zamjenicom, Jeffreys postulira da su trans osobe krive za održavanje, pa i jačanje patrijarhata jer svojim „naivnim izvedbama roda“ podržavaju štetnu binarnu opreku muško-žensko.
Zahvaljujući godinama trans i queer aktivizma i teorije, suvremena javnost i feminizam nisu na strani Jeffreys kao što su bili na strani Raymond, i njena je knjiga uglavnom dočekana sa zaglušujućom tišinom. No, odbacivanje očitog govora mržnje svakako nije razlog za preveliko slavlje, niti znak da je feminizam riješio svoj problem s transfobijom i cisseksizmom.
Prema Serano, ovo su svakodnevni i normalizirani oblici cisseksizma: trans-ekskluzija – isključivanje trans osoba iz nekih zajednica, događaja i prostora; trans-objektifikacija – fokusiranje cis osoba na tjelesnu transformaciju trans osoba i ispitivanje o tjelesnim aspektima tranzicije; trans-mistifikacija – „šokantni“ medijski prikazi trans osoba prije i poslije i generalna nesposobnost cis osoba da shvate da je za trans osobe transpolnost nešto stvarno i obično; trans-interogacija – ZAŠTO zašto zašto si to učinio/la?; te trans-brisanje – ignoriranje i brisanje trans glasova iz razgovora i javnog diskursa; tretiranje trans osoba kao spektakla i objekata, kao zabavnih točaka nakon kojih se vraćamo stvarnom i normalnom životu. Sve to podrazumijeva i prisutnost trans osoba u javnosti i u feminizmu samo kao trans osoba, kao tokena, ne kao osoba s mišljenjima i stavovima o svim temama koje zanimaju i cis populaciju.
To su manevri, nasljeđe i problemi koje moramo imati na umu bavimo li se danas feminizmom.
Serano ističe još jedan pojam ključan za trans identitete, pogotovo trans žene – transmizoginiju. „Kad se trans osobu odbacuje i diskriminira ne samo zato što ne odgovara tradicionalnim rodnim normama, nego i zbog njene ekspresije ženskosti i ženstvenosti, radi se o specifičnoj vrsti diskriminacije: transmizoginiji. Kad je najčešći prikaz trans identiteta u medijima onaj „muškaraca koji nose haljine“ ili „muškaraca koji su uklonili penis“ – to nije transfobija, već transmizoginija“. Kao i mizoginija, temelji se na shvaćanju žena i ženskosti kao inferiornih – muškarci koji prigrljuju ženskost slabići su, jer je ženskost slaba.
Transmizoginija i seksizam koje proživljavaju trans žene koriste taktike tradicionalnog seksizma: hiperfeminizira ih se, hiperseksualizira i njihova se tijela objektificira – „to su iskustva seksizma koja sve žene dijele“ (italik moj).
Zaključujući kako nije dovoljno da trans aktivisti preispituju samo binarne rodne norme već i ideju da je ženskost inferiorna muškosti, a ženstvenost maskulinosti, Serano ističe da trans aktivizam u svojoj srži mora biti i feministički pokret.
„Bila jednom jedna djevojčica koja je bila jako svojeglava. Toliko je bila svojeglava da je svima oko sebe išla na živce, pa čak i Bogu. Zbog toga se jednog dana razboljela, a ubrzo nakon toga ležala je na svojoj samrtnoj postelji. Kad su je položili u zemlju i poravnali površinu iznad nje, iz zemlje je izvirila njena ruka. Ljudi su je brzo zatrpali svježom zemljom, no ruka je opet izvirila. Zatrpali su je opet, ali ruka je opet izvirila. Morala je doći djevojčina majka i udariti ruku štapom nekoliko puta, i tek se onda ruka spustila i svojeglava je djevojčica napokon bila na miru“.
Sara Ahmed prepričava ovu zaboravljenu bajku braće Grimm na početku svoje upravo izdane knjige The Willful Subjects, u prijevodu: svojeglavi, tvrdoglavi subjekti. Prijevod je nesavršen jer je neprevodiv dio da je willful onaj koji je pun vlastite volje, koji ima previše volje, koji ima toliko svoje volje da ona postaje problem drugima.
Poslije smrti svojeglave djevojčice, njena svojeglavost, njena problematična volja, nastavlja izvirivati iz zemlje u obliku njene ruke. Njena ruka postaje njena volja. Njena majka, odnosno štap njene majke, postaje – nakon Boga – korektiv djevojčine svojeglavosti.
Ahmed piše kako se samo neke volje prepoznaje kao svojeglave, kao problematične. Neke su volje opće, gotovo univerzalne – heteroseksualnost, cisseksualnost, bijela boja kože, manjak alternativnih potreba. Ljudi koji odgovaraju toj većinskoj volji ni ne vide da je njihova volja ta koja vlada, koja bezbrižno postoji. Oni se osjećaju kao doma u svijetu – ono što već jest prihvaćena volja pada u pozadinu, postaje nevidljivo. Vidljiva je samo svojeglavost – trans, queer, gay, feministička, anti-rasistička.
Na drugom mjestu Ahmed piše da trans osobe često moraju inzistirati da ih se nazove pravom zamjenicom, pravim rodom; da se prizna njihov identitet. To se inzistiranje ponavlja jer se susreti s novim ljudima ponavljaju, a taj rad ispravljanja i inzistiranja često se, od cis osoba, doživljava kao svojeglavost. Kao nešto čime se nas opterećuje, što je nama napor, za što mi nemamo volje. Ahmed govori da je taj rad iscpljujuć, jer je svakodnevna borba. Govori da želja za normalnijim životom ne mora značiti identifikaciju s normama, ali može biti jednostavno želja da se pobjegne toj iscrpljenosti, tom inzistiranju da bi se egzistiralo.
Nudi i termin „znojnih koncepata“ – to su one ekspresije, ideje, koncepti i tijela koji se kroz svijet ne kreću glatko i s lakoćom; oni koji se pritom moraju znojiti.
Ahmed podsjeća da aktivizam znači biti svjestan da smo i mi nekad problem. Feminističko djelovanje, koliko god dobronamjerno, koliko god uvjereno da govorimo iz pozicije potlačenog i onoga koji se mora boriti, često je slijepo na to da ušutkava i marginalizira nekoga čiji je glas još manje prisutan. Ahmed kaže da je to ono kad se „osjećaš kao ruka, a zapravo si štap“. Njen se feminizam nastavlja na tradiciju razlike kao snage, na feminizam Audre Lorde.
Neobična slika koja krasi naslovnicu Willful Subjectsa podsjeća na nužnost savezništva onih čija je volja drugačija od opće, svih onih koji su svojeglavi, no i na važnost ruku koje izviruju i uznemiravaju površinu. To su glasovi koji nas u feminizmima podsjećaju na naše različitosti, kao i feministički glasovi u trans zajednici. Pojavljuju se kao obećanje i kao mogućnost nekog novog horizonta. Ahmed kaže da nemamo pojma što sve te ruke mogu dohvatiti.
Prošlog se vikenda u organizaciji Trans Aida održao drugi Transpozij, regionalni susret trans*, inter* i rodno varijantnih osoba, i njihovih prijateljaica, odnosno saveznikca. Pratite Trans Aid i na fejsu!
Hm, malo sam čitala o ovim temama i što više čitam to sam zbunjenija. Teško mi je uopće sročiti što mi nije jasno, ali mnogo je toga. Mislim da feminizam apsolutno u sebe mora uklopiti glasove trans osoba, ali mi se čini da je to lakše u praksi međusobnog poštovanja i uvažavanja nego u usklađivanju fundamentalnih stavova u vezi rodnih uloga, spola, biologije naspram socijalizacije, bla. Evo, za početak, pošto nisam pročitala knjigu, možeš mi malo pojasniti što točno Julia Serano podrazumijeva pod “femininity”? Negdje sam našla ovaj citat: “One would have to have a rather grim view of the female population to believe that a majority could so easily be “brainwashed” or “coerced” into enthusiastically adopting an entirely contrived or wholly artificial set of gender expressions. In fact, it seems incomprehensible that so many women could so actively gravitate toward femininity unless there was something about it that resonated with them on a profound level.” Da mi netko kaže da je ovo izjava neke MRA budale, ne bih bila iznenađena, ali znam da mi fali kontekst pa se nadam da buš mi ga ti objasnila 😀 Kužim da sigurno ne misli na opresiju žena, ali ne kužim na koja obilježja onda misli.
htjela sam pejstati, ali taj fajl koji imam je grozan i ne dopušta to. tako da ti mogu poslati cijeli knjigu na mejl, ako želiš.
njen je stav, vrlo ukratko, da rod oblikuju i nature i nurture, da nije ili-ili. izvukla sam dvije rečenice nekako:
“Given the way that gender essentialists have distorted biology to justify sexist behaviors and norms, I can understand why some feminists would be hesitant to admit that biology has any role in producing or contributing to behavioral gender differences. However, the idea that gender differences arise solely from socialization and social norms is highly problematic, in that it assumes that our minds are blank slates with absolutely no intrinsic or instinctual gendered or sexual tendencies.”
jako je zanimljiva knjiga!
Ima je i na gugl books, ali ne stignem sad čitati, soriiii! 🙂 Pročitala sam velik dio FAQ-a na njenom sajtu, ali dosta mi je proturječja i nejasnoća. Uglavnom, dio o instinktima je jasan. Mislim da itko tko danas misli da se rađamo kao tabula rasa po pitanju praktički bilo čega ljudskog očito ne zna ništa o suvremenoj biologiji. Međutim, suvremena znanost sve više dokazuje da i nurture djeluje na nature i to na načine koji su mnogo dalekosežniji od individualnog i trenutnog (epigenetika). Mislim da jedino što se danas smisleno o tom vječnom pitanju može misliti jest da je u igri beskrajno složena interakcija koju možda nikad nećemo moći raspetljati. S time nekako moramo raditi jer živimo, ne.
Ali nisam mislila na to. Zanima me što bi točno činilo ženstvenost, kako ona to opisuje? Sklonost brizi za druge, način govora, hoda, šminkanje, ženski jal, empatija…ono, konkretna obilježja. Prema kojim konkretnim ponašanjima žene imaju sklonost i ako je to biološki uvjetovano, o čemu ovisi, kromosomima, tjelesnim spolnim obilježjima…? Znači li to da je binarna podjela muški rod-ženski rod opravdana? Mislim, nije mi sad toliko bitno da mi izložiš cijelu knjigu (iako me fakat zanimaju odgovori na sva ova pitanja, kužim ako ti se ne da), ali mogu shvatiti da neke feministkinje imaju problem s uklapanjem trans teorija u svoj sustav vrijednosti. Ima tu problematičnih tema, to hoću reći.
evo, da ne prepričavam, kratko je, ali daje (početne) odgovore na tvoja pitanja:
http://muf.com.hr/wp-content/uploads/2014/11/serano1.jpg
http://muf.com.hr/wp-content/uploads/2014/11/serano2.jpg
http://muf.com.hr/wp-content/uploads/2014/11/serano3.jpg
zapravo serano govori isto što i ti, i isto što ja mislim – da je to (proizvodnja muškosti i ženskosti) beskrajno složena interakcija. i da je seksizam činjenje ženskosti i ženstvenosti inferiornima muškosti, često (najčešće?) baš izvrtanjem i preskriptivnim čitanjem svih potencijalnih bioloških razlika.
meni se čini da trans feminizam baš nudi super rješenja za neke prijepore u feminizmu. jako mi je uzbudljiva ta njena knjiga. ali svakako je i izazov kad govori neke stvari koje refleksno prepoznaješ kao seksističku retoriku 😀
naravno, feministkinje koje u tekstu kritiziram nisu ni pokušale uklopiti išta igdje, one odbacuju ideju trans osoba kao takvih!
Tnx, sad mi je puno jasnije na što misli. Nemam nekih zamjerki na ovo 🙂
nema na čemu, i drago mi je! 🙂
U biti briši to, imam. Malo sam podrobnije čitala. Znam da tu razgovaram sama sa sobom, ali eto čisto da se zabilježi. 😀
lol, ne razgovaraš. možeš napisati kaj si zaključila. zapravo sam baš razmišljala o tvom zadnjem komentaru ovdje ovih dana
Pa evo, ovi ulomci iz knjige. Do danas ne postoji jasan dokaz ovog o čemu Serano govori – da su rodne razlike produkt razlika u strukturi mozga ili rada endokrinološkog sustava i sl. Za to je dovoljno malo ekstenzivnije guglati, ne treba čak ni pročitati neku knjigu. To da su žene usklađenije sa svojim emocijama, primjerice. To bazira na tvrdnji (koja nigdje nije potkrepljena nikakvom referencom, pa čak ni nekom koja bi ukazivala na pristrano i nevaljano istraživanje, kamoli na valjano) da osobe pod estrogenskom terapijom kažu da su više u skladu s osjećajima. Tako se ne radi neuroznanost. Tako se ne radi znanost, niti teorija. Mislim, što uopće znači “in tune with my emotions”? Ništa, to je samo fraza. Ako želiš to pretvoriti u znanstveni dokaz nečeg, moraš operacionalizirati pojmove i napraviti istraživanje koje je svojom metodologijom sposobno dokazati uzročno-posljedičnu vezu. A ona ko iz topa: “dakle definitivno postoji biološka podloga”. U biti samo širi seksizam. Da bi tako nešto tvrdila moraš operirati pojmovima tipa: “estrogen facilitira prijenos impulsa iz limbičkih u prefrontalni korteks”, a ne “ljudi kažu da su pod terapijom više u skladu s osjećajima” (i pritom moraš dokazati da se sam taj efekt nije pojavio uslijed socijalizacije). Tim pojmovljem ne možeš dokazati takvo nešto. Nikad nisam čula da je takvo što dokazano. Dakle, ona iznosi ideološku tvrdnju i to seksističku.
Osim toga, nije točno da modeli koji objašnjavaju rod kao isključivo socijalni konstrukt ne mogu objasniti kako je neki rodni sistem nastao. To je baš onak glupost za reći. Recimo, ja mislim da marksistički feminizam pruža izvrsne odgovore. I radikalni feminizam je odgovarao na to pitanje. U svakom slučaju nije nemoguće i nije ok takvo što izjaviti, pobogu, pišeš knjigu, ne vlastiti dnevnik.
Ja se ne slažem da je seksizam činjenje ženstvenosti inferiornom muževnosti. Ja mislim da je seksizam činjenje ženstvenosti i muževnosti kao takve. Ja ne želim da ženstvenost i muževnost budu jednako vrijedne, želim da binarni sustav više ne postoji. To je ono što govore radikalne feministkinje. I mislim da je sljedeće opasno, a mislim da se to događa u svjetlu posvemašnje želje za političkom korektnošću: kad nešto prepoznajemo kao seksističku retoriku, onda na to trebamo i reagirati tako. Nema veze govori li to osoba koja je opresirana. Jedno je poštovanje koje ću iskazati osobi, a drugo su njene ideje i teorije. Prema ovim konkretnim riječima nemam poštovanja, kao što nemam poštovanja ni prema editorijalima u kojima je Laverne Cox gola i nauljena, iako joj nikad ne bih zabranila takvo fotkanje i ne bih joj se nikad obratila s “he” i ne bih joj nikad zabranila ulaz niti govor na nekom festivalu i mislim da se mene tu uopće nema što pitati.
Recimo da je zasad dosta 😀
Naišla sam na ovo: http://jezebel.com/laverne-cox-and-janet-mock-star-in-candys-all-trans-wom-1671807767
Razumijem da žene na naslovnici žele slaviti svoje grudi, bedra, kosu itd. i jasno mi je da sam u odnosu na njih privilegirana jer nisam morala proći sito i rešeto da bih imala “žensko” tijelo. Međutim, ja svoje sise, bedra i kosu osuđujem na svakodnevnoj bazi, a to velikim dijelom radim zbog ovakvih fotki na naslovnicama. Mislim da ne možemo poreći da su ove žene svoju fizičku manifestaciju ženskosti bazirale na izrazito patrijarhalnim standardima. I to je problematično. Ne mislim da zato trebamo osuđivati njih, jer sve smo mi žrtve muške prevlasti i to bi bio victim blaming. Samo, voljela bih da se ovakve fotke i popratni tekst (naglašeno je da su žene glamurozne) također smiju otvoreno preispitati. Ja mislim da to nije transfobija. Jesam li u krivu?