Bila sam Baby Spice: Girl Power, feminizam i djevojaštvo

Iako su Girl Power ideologija i ženska pop-grupa Spice Girls kao njezine glavne ambasadorice predstavljani kao novi, svježi i energični oblik ženskog/djevojačkog osnaženja i osviještenosti, u kontekstu feminizma ovaj je marketinško-ideološki paket dočekan u najmanju ruku sa sumnjom u njegove dobre namjere s obzirom na politiku feminističkog pokreta. Girl Power (uglavnom) je doživljavan kao neautentična i razvodnjena kopija Riot Grrrl pokreta, niskokalorična zamjena „pravog“ feminizma kojega zapravo nastoji potkopati svojim inzistiranjem kako za njim više i nema potrebe s obzirom na to da su sve bitke koje je vodio ionako uspješno izvojevane. Osim toga, interpretiran je i kao licemjerno inzistiranje na individualnim naporima pojedinke koja može (biti) sve samo ako se dovoljno potrudi, sukladno sa svojim inzistiranjem na, riječima Jessice K. Taft, „svijetu kao meritokraciji lišenoj seksizma, rasizma, klasizma, ableisma i heteroseksizma“¹ i time blaženom ignoriranju intersekcionalnosti i kamenja spoticanja koje rasa, klasa, seksualno opredjeljenje ili nacionalna pripadnost mogu predstavljati na putu do tog idealnog i idealiziranog Svega. Na ovaj način, upozorava Taft, „Girl Power diskurs prikriva postojeće nepravde umjesto da pomaže djevojčicama/djevojkama u analizi opresije ili čak i samom prepoznavanju društvenih problema. Umjesto toga, odgovornost za uspjeh polažu na pleća pojedinačne djevojke“ što dovodi do „inhibicije djevojačke povezanosti, smanjivanja mogućnosti za društvenu analizu i kritičko razmišljanje, a time i sprječavanja djevojačkog društvenog i političkog angažmana.“

Osim toga, Girl Poweru zamjerao se i pretjerani naglasak na važnosti izgleda, koji je usprkos deklarativnim „dobrim namjerama“ propagiranja zaigranosti i raznolikosti rezultirao forsiranjem normativne slike ženskosti i hiperseksualizacijom. Rebecca C. Hains tako ističe kako „Girl Power ideju poigravanja s vanjštinom gura predaleko, čineći normativnu ženskost ne nečim zabavnim, već obaveznim“ te da „implicitno isključuje djevojke koje nisu uspješne u izvođenju (normativnog) djevojaštva.“² (Deklarativno) inzistiranje na tipskoj raznolikosti Spajsica ne samo što opću sliku normativne ženskosti ne podriva, već detaljnijom analizom izaziva još dublju nelagodu, što je vidljivo na primjeru izuzetno infantilizirane slike seksualnosti koju je projicirao imidž Baby Spice, posuđujući elemente koji se percipiraju kao oni koji u društvenoj svijesti gotovo da definiraju djevojčice (nježna ružičasta boja, baby doll haljinice, kečkice) i reinterpretirajući ih kao hiperseksualizirane, ali paradoksalno ne priznajući tu hiperseksualiziranost otvoreno, dodjeljujući Baby Spice karakteristike nevinosti i slatkoće. Slika ženstvenosti koja se na taj način predstavlja kao infantilna i neprijeteća sa svojim je implicitnim pedofilskim elementima zastrašujuća. S druge strane, tu je i iznimno problematično tipsko definiranje jedine tamnopute članice grupe atributima neobuzdane egzotičnosti, naglašeno čestim zaodijevanjem Mel B. u životinjske uzorke i njezinim nadimkom Scary Spice. Čak i ukoliko se ovaj neugodni rasistički podtekst ignorira, niti „službeno“ objašnjenje kako je nadimak rezultat asertivnosti Mel B. ne donosi preveliku utjehu, dodatno utvrđujući uvriježeni društveni stav prema kojemu je glasna i otvorena djevojka/žena zastrašujuća anomalija.³ Ginger Spice je pak funkcionirala kao ogledni primjer shizoidne društvene koncepcije koja inzistira na eksplicitnoj ženskoj seksualnosti i senzualnosti samo da bi je, jednom kada je dosegnuta, osudila kao sramotnu i nepoželjnu; skakutanje u oskudnim haljinicama s motivom Union Jacka interpretirano je kao seksi i osnažujuće, ali u javnost plasirane golišave fotografije koje je Geri Halliwell snimila prije Spice popularnosti ocijenjene su kao skandalozne. O „skandalu“ je jedanaestogodišnju mene (kao i moje vršnjakinje) obavijestio časopis Ok!. Ovaj je dugovječni hrvatski mjesečnik namijenjen tinejdžericama savršen primjer licemjernog (i kao rezultat toga, duboko zbunjujućeg) društvenog stava prema ženskoj seksualnosti – vizualni prilog razodjevene Geri Ok! je na svojim stranicama popratio odgovarajućom verbalnom osudom.⁴

Uz sve zamjerke o „neautentičnosti“ osnaživanja i moći koje su propagirale, Spice Girls mene su i moje prijateljice ipak opskrbile značajnim (pop)kulturnim i ideološkim kapitalom. Uzlet Spajsica dogodio se u vrijeme kada sam predstavljala idealno utjelovljenje ciljane publike kojoj je bend, kao i čitava marketinško-ideološka mašinerija utjelovljena u frazi Girl Power, bio namijenjen. Bilo mi je jedanaest godina, bila sam na pragu puberteta i počela otkrivati i redefinirati svoj odnos prema glazbi, modi, dečkima i prijateljicama. Iako sam već tada svoj (glazbeni) identitet (stidljivo) definirala kao suprotstavljen izvođačima koje je tada obožavala većina mojih vršnjakinja, poput Backstreet Boysa i Kelly Family, nešto je u Spice Girls, bez obzira što sam njihovu glazbu raspoznavala kao lošu u kontekstu alternativnih glazbenih stilova koje sam počela usvajati, bilo neodoljivo. Moje prijateljice i ja (prikladno, činile smo grupicu od pet članica, baš kao i Spajsice) tu smo neprikladnu i neobjašnjivu privlačnost koju smo osjećale pokušavale objasniti ironijskim odmakom – slušale smo njihovu glazbu, komentirale njihove modne kombinacije i gledale spotove, ali ne za pravo. Usprkos tome, užitak koji smo osjećale dok smo slušale njihove pjesme i glasno pjevale ili pokušavale rekreirati njihove glazbene spotove bio je itekako stvaran, ali i znatno kompleksniji od jednostavne spoznaje kako nam se njihova glazba sviđala. (Manufakturirana) raznolikost članica benda replicirala se u raznolikosti komponenti koje su sačinjavale našu fasciniranost Spajsicama. Stihovi pjesama, plesne melodije, jasno ocrtani (iako simplificirani) identiteti svake od članica, odjeća, šminka, frizure, i posljednje, iako nikako najmanje značajno, fraza Girl Power koju su izvikivale, zajedno s ideologijom koja je iza nje stajala, a čije smo kompleksnosti bile tek djelomično svjesne, zajedno su činili paket koji je rječito nešto govorio baš nama, djevojčicama na pragu djevojaštva.

Kao i mnoge djevojčice/djevojke u doba Spice manije, i naša je grupica pokušavala rekreirati Spajsice dodjelom uloga jedne od članica svakoj od nas. Meni dodijeljena uloga Baby Spice bila je dijelom rezultat procesa eliminacije – V. je imala kovrčavu kosu, K. tamni bob i sklonost crnoj odjeći, J. pjegice i dugu kosu, a Lj. je odlično igrala košarku, često nosila trenirke i kosu svezanu u rep – a dijelom i vlastite i tuđe percepcije o (prevladavajuće) karakternim atributima koje smo doživljavale kao inherentnima za određenu Spajsicu. Naše je identificiranje s određenom Spajsicom tako počivalo i na fizičkim atributima koji su nas (labavo) povezivali s nekom od njih, i s karakternom identifikacijom s tipom osobnosti koju je svaka Spajsica predstavljala, kao i osobnim favoriziranjem neke od djevojaka, bez obzira na to jesu li se naše osobnosti i vanjiština doživljavali, od nas samih i drugih, kao komplementarni onima koje je svaka od članica projicirala (gotovo) kao vlastiti brendirani tip. Analizirajući pop-kulturni fenomen Spice Girls i specifične odnose koje obožavateljice razviju prema njemu, Bettina Fritzsche⁵ uspostavlja koncept mimetičke kulture, ističući značajan simbolički potencijal koji mimetički činovi koji je sačinjavaju imaju. Mimeza, naime, nije tek „puka, pasivna reprodukcija postojećih uzora, već posjeduje vlastiti kreativni potencijal.“ Fritzsche ovaj kreativni potencijal potkrepljuje iskustvima (pret)pubertetskih djevojčica, obožavateljica grupe, koje putem rekreacije glazbenih točaka Spajsica uspijevaju „zaigrano utjeloviti svoj ideal samopouzdane osobe (u konkretnom se primjeru radi o Mel B., Scary Spice) i na taj si način dokazati kako su i same za to sposobne. Izmjena uloga na pozornici omogućava djevojčicama da iskuse sasvim drugačiji status unutar vršnjačke skupine, bez rizika od konflikata ili osjećaja nadmetanja (…) Na ovaj se način mimeza Spice Girls koju izvode djevojčice može opisati kao način prevladavanja prijelaza iz djetinjstva u mladenaštvo.“

Usprkos mojem određenju kao Baby Spice, moja je najdraža Spajsica bila Geri, koju sam doživljavala kao mnogo zanimljiviju, provokativniju i slobodniju od one koja mi je bila namijenjena. Uzrok toga vjerojatno je ležao i u mojoj percepciji (od strane drugih, ali i vlastite) kao pristojne, mirne i dobre djevojčice; identitet koji mi je dojadio, ali kojega se zapravo niti sama nisam usuđivala (u potpunosti) otresti. Nesrazmjer između onoga što me privlačilo i onoga što sam bila/trebala biti proganjao me kroz čitavo razdoblje puberteta, protežući se duboko u ranu mladost, s odjecima koje osjećam sve do današnjih dana. Svaku pogrešku, krivu odluku, lošu procjenu koju sam tada činila doživljavala sam kao dvostruko bolnu, ne samo zbog objektivnih posljedica koje bi uslijedile, već i zbog subjektivne procjene kako se radi o podmuklom podrivanju onoga što bi trebao biti moj pravi identitet dobre djevojke, o još jednom u nizu koraka u upornom procesu erozije koja je onemogućavala da (konačno) (p)ostanem onakva kakva bih trebala biti. Preferiranje (identiteta) „problematične“ Ginger nasuprot „slatkice“ Baby bio je prvi, naizgled benigan, ali duboko simbolički potentan simptom rascijepa između onoga što sam, društveno i odgojno, projicirala kao prikladnu i očekivanu verziju ženskosti/djevojaštva, i verzije koja me, svojoj „neprikladnosti“ usprkos, mnogo više privlačila. Iako je moja vlastita mimetička transformacija o kakvoj govori Fritzsche bila nesavršena, a govoriti o „subverzivnosti“ Ginger Spice u odnosu na patrijarhalni model ženskosti sada možda zvuči smiješno i besmisleno, u kontekstu odrastanja jedne jedanaestgodišnjakinje to je predstavljalo itekako važan, premda malen korak, bez obzira na tadašnju neosviještenost i nesvjesnost implikacija koju je takav odabir predstavljao⁶.

Razdoblje života obilježeno Spajsicama za moje je prijateljice i mene predstavljalo i razdoblje u kojemu se naš odnos prema osobnom stilu i izgledu počeo stubokom mijenjati, a žuđenoj smo odjeći i modnim dodacima počele pripisivati gotovo fetišističke kvalitete; još uvijek pamtim kupnju prvoga para traperica čiji sam model doživjela kao onaj primjeren djevojci umjesto djevojčici kao jedan od simbolički nabijenih trenutaka transformacije koju sam proživljavala. Jedna od ključnih zamjerki feminističkih teoretičarki Girl Poweru to je što  djevojačku moć interpretira kao suštinski kupovnu moć. Socijalna teoretičarka Lisa Adkins tako upozorava kako su „stil, moda, modni dodaci i prezentacija esencijalni preduvjeti ekonomske moći“⁷; bez navedenih materijalnih dobara djevojčica/djevojka nije moćna, što implicira kako su „osnažene samo one (djevojke) koje posjeduju i troše novac“⁸, što Girl Power ideologiju naposljetku svodi na doktrinu koja „pripada samo onima koje si je mogu priuštiti“, a „djevojaštvo svodi na prostor potrošnje nauštrb djevojaštva kao prostora kulturne produkcije ili društvenog i političkog angažmana.“⁹ Činjenica je kako smo u (ekonomski) depresivnim, poratnim devedesetima uistinu bile na samoj periferiji šarenog potrošačkog (pre)obilja koje je za nas sve više dobivalo na važnosti, a zbog takve oskudnosti provincijalnog izbora željeni artefakti koje smo uspijevale pribaviti zadobivali su gotovo posvećeni status. Međutim, manjkavost naše moći kao potrošačkih subjekata prisiljavao nas je na različite kreativne metode snalaženja unutar granica dostupnog, od kojih je svakako najomiljenija bilo međusobno posuđivanje odjeće, šminke i modnih dodataka. Ne samo što nam je ova praksa omogućavala da (na neko vrijeme) isprobamo odjevni predmet naše prijateljice koji nam se sviđao (pogotovo stoga što je kupnja iste stvari koju je prije nas pribavila naša prijateljica predstavljala tabu), već i da iskusimo svojevrsnu fuziju vlastitog identiteta s identitetom neke naše prijateljice, koji je u našoj svijesti (djelomično) bio izgrađen i navedenim učestalo nošenim odjevnim predmetom.

Caitlin Moran Spice Girls i Girl Power otpisala je riječima: „Sve što nam ta fraza poručuje jest kako trebamo biti prijateljice sa svojim prijateljicama. Zar je to sve?“ Društveno inzistiranje na heteroseksualnoj romansi kao alfi i omegi ženskog iskustva, zajedno s pozicioniranjem drugih djevojaka/žena kao suparnica spremnih na sve u postizanju željenog cilja nimalo ne pridnosi toliko razglašenom idealu „ženske solidarnosti“. Inzistiranje prvog hita grupe Wannabe na važnosti prijateljstva koje „nikada ne završava“ (uz podsjetnik o inherentnoj nemogućnosti imenovanja onoga što stvarno, stvarno želimo) tako je predstavljao skroman revolucionarni obrat, osobito značajan za svije(s)t pretpubertetskih djevojčica u periodu značajnih promjena u odnosu spram prijateljica i koncepta prijateljstva općenito. Ne predstavlja nužno svako djevojaštvo neku varijantu romana Cat’s Eye, ali većina od nas pamti barem povremene sitne grozote, neobjašnjivu zlobu i grozničavu potrebu za ljubavlju koje je naš odnos s prijateljicama sadržavao u podjednakim omjerima. Aktivnosti pjevanja i plesanja na pjesme Spajsica meni su i mojim prijateljicama pružali užitak zajedništva barem privremeno lišen kompliciranog, i na trenutke zastrašujućeg, navigiranja kroz mrežu međusobnih odnosa, dok su rituali zajedničkog preodijevanja i uređivanja mnogo više predstavljali zadovoljstvo samim zaigranim procesom preobrazbe, a manje grozničavu težnju za savršenstvom završnog proizvoda. Ustvrditi kako su me Spice Girls naučile kako biti feministkinja ili dobra prijateljica bilo bi iluzorno i naivno pojednostavljivanje, međutim, njihova je prisutnost u mom životu koincidirala s razdobljem u kojemu sam po prvi put oprezno počela propitivati zadanost osobnog identiteta, kao i potencijalnu (ne)moć koju je posjedovao, a koja je predstavljala jedan od čimbenika u pregovorima oko pokušaja pronalaženja vlastitog mjesta unutar društvenih struktura. Propitivanje pravednosti takve raspodjele (ne)moći te zadovoljstva tim mjestom i takvim društvom očekivalo me u godinama koje su uslijedile.

1. Girl Power Politics: Pop-Culture Barriers and Organizational Resistance; u: All About the Girl – Culture, Power and Identity (2004.)
2. Power Feminism, Mediated: Girl Power and the Commercial Politics of Change; u:Women’s Studies in Communication (2009.)
3. Zanimljiv je i slučaj Victorije Adams/Beckham, odnosno Posh Spice, prije svega razvoj i prerada njezinog imidža nakon raspada grupe, usko povezan s njezinom afirmacijom kao ozbiljne i sofisticirane dizajnerice visoke mode. Medijska slika Victorije Beckham svjedoči o mukotrpno zasluženom otresanju prvobitnog imidža Posh kao „petparačkog lažnjaka“ u sklopu karnevalskog šarenila grupe i zadobivanju statusa „prave“ profinjenosti  pod starim imenom.
4. Beskrajno je zanimljivo pitanje kako je jedan tinejdžerski časopis uopće mogao objaviti takvu vrstu fotografija bez ikakve kontroverze – tim više jer me moje čitateljsko iskustvo podsjeća kako to nije izoliran primjer koketiranja s eksplicitnim sadržajima u slučaju Ok!– a, i to, paradoksalno, u razdoblju koje generalno doživljavamo kao znatno konzervativnije od kasnijih perioda (do danas) tijekom kojih su retorika i imidž časopisa znatno pripitomljeni.
5. Spicy Strategies: Pop Feminist and Other Empowerments in Girl Culture; u: All About the Girl – Culture, Power and Identity (2004.)
6. Osim imitiranja Spice Girls u dvorištu, naša je grupica u isto vrijeme otkrila tavan kuće u kojoj sam tada živjela i na kojemu smo počele provoditi sate pričajući i igrajući se prizivanja duhova. Potonja je aktivnost manje bila nadahnuta stvarim zanimanjem za nadnaravno, a mnogo više fascinacijom filmom Opasne čini /The Craft (1996.), odnos prema kojemu je replicirao moje preferiranje Ginger Spice. Iako je u kontekstu filma identifikacija s „dobrom vješticom“ Sarah i naklonost prema njoj zadana i samorazumljiva, lik „zle vještice“ Nancy bio mi je beskrajno zanimljiviji, usprkos simbolički snažno nabijenoj kazni koja Nancy snađe zbog želje za previše moći.
7. Revisions: Gender and Sexuality in Late Modernity (2002.)
8. Angela McRobbie: Feminism and Youth Culture (2000.)
9. Taft: Girl Power Politics