Too late #Gamergate

“Changed Priorities Ahead”, Michelle Hamer

Može nam se činiti da su aktualna afera #Gamergate i situacija u kojoj se našla feministička kritičarka videoigara Anita Sarkeesian komplicirane, ali uopće nisu. Na National Georgraphicu, ili sličnom kanalu, gledala sam prije par godina dokumentarac o zajednici majmuna i tome kako se mijenjaju njihove prehrambene navike. Majmuni su živjeli pored mora i hranili se gomoljem slatkog krumpira. U jednom je trenutku mlada ženka otkrila da pranjem gomolja u slanoj vodi on postaje ukusniji za jelo. Njezinu su inovaciju prvo prihvatile druge mlade ženke, pa starije ženke i mladunci i tek na kraju – odrasli mužjaci koji su prljav i neslan gomolj najduže jeli. Da su kojim slučajem koristili socijalne mreže, ti bi majmuni vjerojatno pokrenuli #Gomoljgate i upozoravali na pošast mladih ženki koje žele hranu učiniti čišćom i ukusnijom.

#Gamergate nije bitno drugačiji. S jedne strane imamo mlade žene koje pokušavaju promijeniti gejmersku kulturu kako bi je učinile boljom, prihvatljivijom za sve koji igre igraju, i njihove pristalice, a s druge muškarce koji, naviknuti na videoigre kakve su nekada bile, ne žele da se ta promjena desi. No prije nego čitav #Gamergate svedemo, kao što je većina anglofonih medija napravila, na niz anonimnih šovinističkih prijetnji malobrojne, ali glasne grupe ostrašćenih gejmera upućenih ženama koje se usuđuju kritizirati videoigre, trebamo znati da na strani te glasne grupe stoje korporacije poput Intela te tvrtke koje se bave razvojem i distribucijom mainstream igara. Nije, dakle, riječ o izoliranim pojedincima, gejmerima koji govorom mržnje žele žene udaljiti iz svijeta igara, već o dobro uhodanom šovinizmu koji podmazuje krupni gejmerski kapital ovisan o netrpeljivostima i predrasudama na kojima svoje najpopularnije naslove gradi.

Kad sam, na primjer, pročitala da je pristalica #Gamergatea prijetnju vatrenim oružjem Aniti Sarkeesian uputio potpisan kao Marc Lépine, masovni ubojica koji je 1989. godine u Politehničkoj školi u Montrealu ubio dvadesetak studentica jer ih je smatrao feministkinjama, nisam mogla a da ne pomislim na sve porezne olakšice koje u Montrealu, ali i čitavom Quebecu, zadnjih godina uživaju divovi gejmerske industrije poput Ubisofta, Warnera, Gamelofta i drugih. Igre su unosan biznis i sigurna sam da industriji čiji je profit u stalnom porastu nije u interesu da se bilo što mijenja. Opća mjesta koja Sarkeesian zamjera videoigrama u svojim web analizama, mjesta su koja se industriji najviše isplate. Industrija, kako gejmerska tako i hollywoodska, ali i pornografska, stalno reproducira iste mizogine topoe jer su lukrativni. Promjena, koliko god nužna i neizbježna bila, donosi neizvjesnost na koju krupni kapital nikad nije spreman.

Anita Sarkeesian

U Kanadu, gejmersku oazu, preselila se i Zoe Quinn čije je ime uz #Gamergate neraskidivo vezano. Prijetnje koje je Quinn dobivala eskalirale su nakon što je njezin bivši dečko iz osvete objavio tekst-difamaciju u kojem je, između ostalog, tvrdio da se Quinn jebala s novinarom portala Kotaku i Rock Paper Shotgun kako bi medijski pogurala svoju igru Depression Quest. Hejt je, međutim, počeo ranije, prije nego se tekst bivšeg dečka uopće pojavio. Depression Quest je narativna i eksperimentalna igra besplatno dostupna na Steamu, i spada u kategoriju „ne-igara“, kako dio gejmera naziva naslove poput Proteusa, Dear Esther i Gone Home, odnosno (ne)popularne indie projekte koji redefiniraju ulogu igrača i sam pojam igre. Ne čudi stoga što su gejmeri i prije #Gamergatea osporavali vrijednost Depression Questa: sve što bitno odudara od mainstream norme nije vrijedno medijskog prostora i ne zaslužuje titulu igre.

Za stjecanje šire slike o aktualnoj gejmerskoj kulturi od njezinog je „preljuba“ koji je pokrenuo #Gamergate puno važnije to što je Zoe Quinn početkom godine ušla u sukob s The Fine Young Capitalists (TFYC), inicijativom koja se predstavlja kao radikalno feministička, iako je ustvari (zbog čega ju je Quinn prozvala) transfobična i eksploatatorska.

TFYC navodno želi povećati broj žena u industriji, ali time što će autorici najbolje igre izabrane na game jamu isplatiti svega 8% zarade od njezinog autorskog djela. Negativna medijska pažnja koju je inicijativi Quinn priskrbila svojom kritikom imala je financijske posljedice po TFYC. Tu na scenu stupa, posredovanjem #Gamergate pokreta, poslovično mizogini 4chan koji se povezuje s The Fine Young Capitalists kako bi taj game jam koji je Quinn osujetila omogućio donacijama svojih članova. Kad se netko zove Zgodni mladi kapitalisti (ne mogu se natjerati da to napišem u ženskom rodu) od feminizma je udaljen svjetlosnim godinama i logično je da se novčano i ideološki povezuje s ološem koji mrzi žene. Ukratko, ako te 4chan podržava niti si feministkinja niti si radikalna. Ne treba ti kritika Zoe Quinn da to shvatiš.

#Gamergate, pokrenut da „raskrinka“ pogodovanje medija specijaliziranih za praćenje videoigara indie naslovima, zamjenjuje teze: žene poput Anite Sarkeesian i Zoe Quinn glavni su neprijatelji gejmerske kulture jer rade na tome da je promijene iako je s njom sve u redu. Feministkinje, tvrde pristalice #Gamergatea, izmišljaju probleme. Filozofkinja Babette Babich u svom je kratkom komentaru o statusu žena u filozofiji objavljenom u časopisu Radikalna filozofija (ožujak/travanj 2010) istaknula kako je jedan od najboljih načina da trivijaliziramo bilo koji problem taj da tvrdimo da problema nema. Zlatno je, dakle, pravilo kojeg se muškarci drže kad žele sačuvati svoje prljave i neslane gomolje: negiraj problem. Negiraj, negiraj! Ne samo kad su igre u pitanju, već kad su u pitanju filozofija, književnost, popularna kultura – problema nema. Žene su, doduše, problem, ali samo kad su feministkinje – inače nisu ni one.

Jezik mržnje i prijetnje kojima su Anita Sarkeesian i Zoe Quinn ovih dana izložene demonstracija su sile nalik vojnoj paradi koju je Srbija organizirala u čast ruskog predsjednika Putina: znak nemoći pred promjenama koje sigurno nastupaju. Smiješno je, da, ali nije bezazleno. Činjenica da su žene morale napuštati svoje domove zbog prijetnji smrću i silovanjem samo zato što su se usudile kritizirati negativne strane kulture u kojoj i same sudjeluju govori da promjene moraju zahvatiti samu srž problema, a to je kapitalizam koji nikakve promjene ne želi i ne prihvaća.