Horoskop i muška melankolija
Za horoskop sam prvi put čula kad sam bila dijete. Teta Duda koja je povremeno dolazila baki očistiti stan bila je nepismena i obično bi zamolila sestru i mene da joj naglas pročitamo što o njezinom horoskopskom znaku Jarcu piše na kraju novina i časopisa koje je baka gomilala svud po kući. Dudu sam uvijek simpatizirala, iako tad nisam znala da na nebu stojimo točno jedna nasuprot drugoj, ili kako astrolozi tvrde, da smo kao Rak i Jarac zapravo dvije strane istog novčića. Planet koji vlada znakom Jarca, Saturn, po astrološkoj je predaji izvor svih životnih nedaća, planet koji sublimira emocije, dok je Mjesec koji vlada mojim znakom mjesto koje ne dopušta nikakve inhibicije kad su emocije u pitanju. Sve čega se Rak dotakne ili se nekontrolirano smije ili plače. Jarac suspreže svoja iskrena osjećanja. Rak ne zna kako.
Na par sam godina, odrastajući, astrologiju posve smetnula s uma. Ponovno sam je „otkrila“ nakon što sam se prvi put smrtno zaljubila. S obzirom da svoje ljubavne (čitaj: seksualne) fantazije nisam žurila realizirati jer sam uživala u vlastitoj patnji, popularna štampa mi je ponudila privlačno rješenje – da iz svog kreveta nesmetano sanjarim o romansi nakon što konzultiram horoskop i vidim jesmo li moja simpatija i ja uopće kompatibilni. Ispostavilo se da jesmo. Dečko koji mi se sviđao bio je Škorpija, što sam valjda trebala znati odmah jer je imao intenzivan, penetrirajući pogled na koji nitko, navodno, ne ostaje imun. S obzirom da nam je astrologija predviđala vječnu ljubav, rado sam pristala na njezinu interpretaciju koja je radikalno pojednostavljivala naš odnos. (Kasnije će se ispostaviti da mi puno više odgovara Strijelac čiji zaštitni planet Jupiter doživljava egzaltaciju u mom znaku. )
Tek mi je poslije postalo jasno ono što mi tada nije moglo biti – slatko obećanje astrologije da savršenog partnera možemo prepoznati po datumu i mjestu rođenja lakše nego, na primjer, po njegovim političkim uvjerenjima, glazbenom ukusu i seksualnim afinitetima, oslobađa nas obaveze da o svemu nabrojanom ozbiljno razmišljamo i razgovaramo. Kao odrasle osobe trebali bismo, naravno, znati da je nemoguće dinamiku nečijeg odnosa opisati binarnim astrološkim opozicijama te pozitivnim i negativnim aspektima koje planeti jedne natalne karte stvaraju s planetima druge natalne karte, ali kako je život sam po sebi već dovoljno kompliciran, dobrodošlo nam je olakšanje makar dio vlastite odgovornosti prebaciti na poznata i nepoznata nebeska tijela. Jednostavnije je za vlastite probleme okriviti retrogradno gibanje Marsa, Veneru u Djevici, Saturn u četvrtoj kući, nego okolnosti na koje bismo mogli utjecati.
Posljedica mog nekadašnjeg pristanka na pojednostavljivanje moja je trenutna sposobnost da upamtim nečiji horoskopski znak čak i kad ostatak osobe, njezino ime i lice, sasvim zaboravim, što nije čudno jer nas popularna astrologija uči da druge ljude svodimo na odgovarajuće arhetipove i pri tom zanemarimo njihov socijalni status, kulturno nasljeđe i individualna fizička obilježja. Duda tako postaje Jarac, a prestaje biti kućna pomoćnica. Mene, s druge strane, čeka velika obitelj s puno djece i još više suza jer sam Račica, iako me to u stvari uopće ne zanima. Horoskop, uostalom, briše socijalne razlike samo kako bi uspostavio druge, one između vodenih i vatrenih znakova, između kardinalnih i fiksnih, između ženskih i muških, zbog čega ga nije teško ismijati jer pretjerano banalizira sve čega se dotakne.
Ipak, problem s astrologijom puno je ozbiljniji nego se to na prvi pogled čini. Nije stvar u tome da je horoskop neuvjerljiv, banalan, već u tome što su te glupave horoskopske rubrike u novinama, u stvari, talog kanoniziranih astroloških tekstova, gorki talog muškog „intelektualnog“ iskustva serviran kao univerzalna istina zapisana u zvijezdama. Astrolozi od kojih smo sve te predrasude koje čitamo po novinama preuzeli svojevremeno su bili utjecajni i učeni ljudi koji su paralelno s razvijanjem trigonometrije razvijali i jaku tradiciju mizoginije. Astrologija nije popularna zato što smo vremenom zaglupili, pa smo se od visoke kulture okrenuli zadnjim stranicama modnih magazina da vidimo kako će nam proći dan, već zbog saturnovske melankolije koja nas populariziranom i depolitiziranom horoskopu iz dnevne štampe uvijek iznova vraća jer nas želi na tom mjestu.
Melankolik je (čak i kad je simbolički predočen likom žene) tradicionalno muški genij, zamišljen i tužan muškarac intelektualac, učenjak spržen intelektualnim radom. Esej Susan Sontag Pod znakom Saturna govori tako o melankoličnom temperamentu Waltera Benjamina, o Benjaminu „saturnskom junaku suvremene kulture“, i daje naslutiti astrološko naslijeđe drugačije od onoga kojem smo trenutno izloženi kroz štampu i loše dizajnirane internetske sajtove. Riječ je o naslijeđu koje nije samo astrološko, već i astronomsko i medicinsko, naslijeđu koje možemo pratiti kroz stoljeća – od antičke Grčke i Ptolomeja, preko Plinija, Firmicusa Maternusa, Marsilia Ficina, pa sve do Klibanskog, Panofskog i Saxla. Svi su oni bili astrološki opsjednuti Saturnom i melankolijom koju on izaziva. Riječ je o muškarcima koji su izučavali muškarca intelektualca i pri tome njegov povlašten položaj kulturno i povijesno zacementirali. Horoskopi koje čitamo po internetu njihova su zaostavština.
Firmicus Maternus, na primjer, piše kako Venera u muškarčevoj natalnoj karti znači buduću ženu, a Mars u ženinoj – muža. To se uvjerenje zadržalo do danas. Od žena se ne očekuje da partnere biraju gledajući u vlastitu Veneru, kao što se od muškaraca ne očekuje da žene biraju gledajući planet rata – Mars. Ta dva planeta zauvijek imaju zadržati različit rodni predznak: rat simbolizira muškarca, a ljubav i ljepota – ženu. Maternus također piše kako je prigodno to što je Sunce vladar muškog, a Mjesec ženskog znaka jer takva raspodjela dobro korespondira s raspodjelom spolova. Sve što u astrologiji ima muški predznak – aktivno je, pozitivno, dominantno. Ženski predznak nužno znači – negativno, tamno, pasivno. I, vrlo često, vlažno. U tom kontekstu, nije slučajnost što Marsilio Ficino citira Heraklita: suho svjetlo, duša najmudrija.
Kad se znanost odvojila od astrologije – od nje je preuzela mizoginiju koju je nastavila pravdati bez obzira na to što je postalo jasno da su sve negativne osobine astrološki i medicinski pripisane ženama proizvoljne i znanstveno neutemeljene, a sve kako bi melankolike koji pate od „poremećaja intelekta bez vrućice“ jasno razlučila od ženskih melankolika – vještica. Saturn se, ako je vjerovati starim spisima, različito manifestira kod muškaraca i kod žena, kod uglednih građana i kod sirotinje. Jedni pod njegovim utjecajem postaju – filozofi, a drugi jednostavno polude. Prvi su „normalno abnormalni“, a drugi samo abnormalni. Predrasude se i u astrologiji nastavljaju astralno projicirati: s neba na smrtnike.
Duda se napatila u životu, ali ne zato što je bila rođena pod znakom Saturna. Bivši joj je muž otišao u inozemstvo, odveo dijete sa sobom. Nikad ga više nije vidjela. Nikad nije naučila pisati. Živjela je čisteći tuđe stanove. Umjesto crne žuči kojom su se astrolozi i intelektualci stoljećima razmetali i uzajamno častili (Ti si genij! Ne, ti si veći genij! A ne, oprosti, ti si najveći genij!), sve što joj je ostalo bile su dnevne i tjedne horoskopske prognoze: živjela je od danas do sutra, pod znakom koji nije bio njezin, pod znakom koji joj je netko dodijelio bez njezina znanja i volje. Sljedeći put kad budete čitali horoskop, razmislite malo o tome.
odličan tekst!
hvala!
Baš sam neki dan komentirala s prijateljicom (obje smo ovnice :)), kako se kroz tu astrologiju stalno provlače patrijarhalne interpretacije partnerskih odnosa. Ovnice, primjerice, ne bi trebale ulaziti u odnose s muškarcima u “ženskim” znakovima jer su po prirodi agresivne i impulzivne te bi im takvi muškarci ubrzo dosadili (jer su oni nježni, pasivni i poslušni). Trebaju im “muški” znakovi da ih zauzdaju 🙂 Ali kombinacija muškarca u “muškom” znaku i žene u “ženskom” znaku već ima šanse 😀
upravo tako! i opis račica se svede na dvije riječi – osjetljiva i brižna. i to bi kao trebao biti moj psihoprofil. žasu.
finale teksta me podsjeti na skandal koji je izbio onomad u mom malom rodnom gradu kada se ispostavilo da je jedna od uglednih gradskih gospođa ujedno i kleptomanka, na što je naša lokalna legenda, gradska jurodiva, reagirala – ma nemoj, mi fukara lopovi, a gospoda kleptomani.
i da, naravno, lijep tekst…
Ovaj point o (potencijalno) patrijarhalnim pozicijama Venere, Marsa ti stoji, a ostalo je “no shit, sherlock”. Kao da kažeš “nemojte vjerovati svemu što pročitate u novinama”. Ta nemojte kasti. Naravno da je horoskop u dnevnim novinama šit i, kao i sa svime, komercijalizacijom je astrologija banalizirana do apsurda. Kao što književni osvrt u Sumračnom listu jedne incestuozne zemljice i njezine tzv. književne scene i nije neka književna kritika.
Elem, baza je astrologije natalna karta u cjelini, a ne Sunčev znak i pitanje “što si po horoskopu”. To je kuki od ovce. Ali, da, kao prave intelektualke, obavezno se prvo u bilom kakvom iskazu moramo ograditi rečenicom “ja ne vjerujem u horoskop”, da nam se slučajno reputacija ne pokvari.
Ajde, pošto je Sherlock spomenut i koristiš argumentacijsko “elem”, i iz naših si krajeva koji su toliko u kurcu da im samo astrologija preostaje, ne zamjerim ti što horoskop braniš i rukama i nogama. I glupom idejom da je astrologija samo na površini “potencijalno” patrijarhalna, a da su natalne karte baza koja to nije. Što se natalne tiče, moja je super tako da je nemam razloga mrziti. Naprotiv, trebala bih biti oduševljena darovima astrologije, ali na moju veliku nesreću previše sam se bavila kanonskim spisima, poviješću magije i astrologije i ne mogu više na nju blagonaklono gledati. A kako se književna kritika našla u komentaru o astrologiji, ne znam. Pretpostavljam da bi nam to zvijezde trebale objasniti.
Super tekst, sve napisano stoji.
Astrologija ništa ne obećava čovjeku, ne lišava ga odgovornosti, čega su ljudi koji su se njome bavili, u antici više nego u renesansi, bili jako svjesni, a što je jasno iz astroloških knjiga. Astrologija je stvar vjere i jednog drugačijeg pogleda na svijet koji nema mjesto u današnjem cinizmu. Cijeli taj hijerarhijski sistem ima smisla, čovjeka može naučiti možda jedino stoicizmu, samo što mi tako nešto više ne možemo prihvatiti.
Planete ništa ne dopuštaju ili sublimiraju, takve izjave nemaju veze s astrologijom u njenim tradicionalnim osnovama, niti znak opisuje osobu.
Pravila su nastala u patrijarhalnom društvu, i temelje se na manifestacijama dualističkog pogleda na svijet na svim razinama, pri čemu su solarni i lunarni princip ravnopravni. Svaka Venera ima svog Marsa. “Astrološka mizoginija” je isključivo rezultat krivih muških interpretacija. Saturn nikako ne može biti intelekt, melankolija je u suštini ženska, snažan Mars uz slabu Veneru je potpuna destrukcija itd.
Ne znam, ja sam žensko i astrologija mi kaže da sam totalni melankolik, pa ne smatram da sam ograničena ili da će mi život svakog trena otići k vragu, da se neću udat itd. i kad čitam o melankoliji kod Ficinia, mislim da govori univerzalno, nisam nikada pomislila da je namijenjeno samo muškarcima.