Dođi, sjest ću ti na lice

Puno vam se gore stvari mogu desiti od toga da vam žena sjedne na lice. Kao recimo da vam banka sjedne na svu imovinu. Facesitting vam ne može uništiti život kao što to visoke kreditne stope mogu i svejedno, kako smo posljednjih dana mogli vidjeti, britanska vlast radije kriminalizira prislanjanje guzice uz nečije rumene obraze nego što se bavi privrednim kriminalom i bankovnim pronevjerama. Nije, naravno, nevažno što te guzice najčešće pripadaju ženama koje ih koriste kako bi manipulirale muškim disanjem i njihovim jezicima za obostrani užitak, dok banke pripadaju muškarcima koji moć ne žele prepustiti nikome, najmanje ženama koje bi na njih mogle sjesti.

Britanski je premijer David Cameron još 2011. najavio kako će otežati pristup online pornografiji. U međuvremenu se njegova prijetnja počela ostvarivati. Činjenica da realizacija Cameronove prijetnje traži državnu kontrolu koja je, kao što je Laurie Penny napisala prošle godine, nemoguća bez megalomanskog programa državne i korporativne cenzure online pornografije i njezine konzumacije, tjera pornografiju da eksplicitnije postane mjesto političkog otpora. Odatle masovni facesitting prosvjed ispred Parlamenta u Londonu i njegova medijska eksponiranost. Seks je, doduše, uvijek bio političko pitanje, ali sad to postaje jasno i široj javnosti.

Istražujući što o ovoj temi imaju reći anglofoni mediji i pornofili, naišla sam na dosta tekstova koji aktualne zabrane smatraju arbitrarnim i nasumičnim. Na listi fetiša zabranjenih amandmanom Audiovisual Media Services Regulations 2014 koji je na snagu stupio početkom ovog mjeseca, uz facesitting stoje još i ženska ejakulacija, water sports, davljenje, fisting, vezivanje, bičevanje, ukratko, nezaobilazni dijelovi kinki pornjave u kojoj bič uglavnom drže žene. Ne bih se, stoga, složila s ocjenom da je cenzura u ovom slučaju arbitrarna, naprotiv, posve je jasno protiv koga je ona usmjerena.

Indikativno je i to što nije sva pornografija pogođena torijevskom cenzurom. Zabrane su zaobišle opća mjesta mainstream pornografije kao što su muško svršavanje svud po ženi, namještaju i prostoriji ili face fuck u kojem muškarac ženu kljuka svojim spolovilom. Sporni amandman pečat opscenosti udara samo na ženski užitak i ženino svršavanje, dok muško svršavanje tretira kao dio “normalne” seksualne prakse, a spermu kao tjelesnu izlučevinu u kojoj nema ničeg spornog. Ne zovemo, uostalom, slučajno instituciju koja muški ejakulat tretira kao glavni depozit i jedinu valutu – bankom. Spermići, poručuje nam spomenuta dopuna zakona, nisu podložni državnoj cenzuri jer su kao i banke – iznad zakona i iznad morala na koji se konzervativci inače tako rado pozivaju.

Nije teško razumjeti zbog čega je BDSM, odnosno, femdom branša u pornografiji problematična konzervativnim političkim strujama, ne samo onim u Velikoj Britaniji. S obzirom da je neprestana razmjena moći između partnera u samoj osnovi seksa, pornografija uvijek, bez izuzetka, uprizoruje dominaciju, podčinjavanje te različite vrste i razine prepuštanja i kontrole. Za razliku od mainstream pornografije – BDSM sadržaj tu razmjenu gura u prvi plan i time moć čini eksplicitnom pokretačicom pornografske radnje i seksualnog užitka. Necenzurirani, općeprihvaćeni prizori seksa, to jest oni prizori koje bismo porno lingom okarakterizirali kao vaniliju, daju privid da je ta moć uvijek savršeno raspoređena, odnosno, da je hetero seks u kojem muškarac dominira i svršava – pornografski zlatni rez.

Ideja da je nešto od antike naovamo idealna forma nije dobro za nas žene koje smo u toj idealnoj formi uvijek njezin kraći dio, ono nesretno b koje nikad neće postati banka. Prevedeno u pornografski žanr, to bi značilo da ga uvijek primamo što, kako znamo, uopće ne korespondira s realnošću seksa. Politika koja želi da pornografski „zlatni rez“ zauvijek traje nije samo konzervativna, već i opasna, jer cenzurira sve što od tog tradicionalnog ideala odudara. Počela je sa seksualnim fetišima zato što zna da ih još uvijek nije popularno javno braniti, a onda će polako prelaziti i na ono što se tiče šire populacije. S obzirom da pornografija lako postaje mjesto političkog otpora, britanskom se premijeru nje najbolje bilo riješiti prve.

Implikacija Cameronove politike da država bolje od građanina zna koji mu online sadržaj u životu ne treba, cenzuru uvodi na mala vrata. Cenzori su krenuli od facesittinga da bi sutra mogli lakše kriminalizirati političke sadržaje koji odnose moći žele iznijeti na vidjelo i izvan pornografije. Danas, dakle, govorimo o zabrani ženske ejakulacije i fistinga, a sutra ćemo o zabrani seksa i stiskanju ruke u pesnicu općenito. Osim toga, u femdom pornografiji žene mogu preuzeti moć i mogu dominirati nad muškarcima što im izvan eksplicitnih prizora seksa puno teže polazi za rukom upravo zahvaljujući konzervativnoj politici koja zabranjuje muški pristanak na takvu alternativnu razmjenu. Cameronova cenzura ne kriminalizira, dakle, samo sliku dominantne žene, već i ideju podčinjenog muškarca koji pristaje biti submisivan, koji je voljan vladarsko žezlo i moć prepustiti ženama kako u krevetu, tako i u parlamentu.