Caitlin Moran i nevolje popularnog feminizma

Feministički je angažman britanske televizijske i glazbene kritičarke i kolumnistice Caitlin Moran kako u javnosti, tako i unutar užeg feminističkog kruga, dočekan s podijeljenim ocjenama. Moran je s jedne strane hvaljena zbog svježeg pristupa feminističkoj filozofiji i problematici, duhovitom pristupu i nezaziranju od popularnih, „trivijalnih“ tema. Autorica je time, prema mišljenju pobornica, uspješno razbila okoštalost akademskog feminizma, čiji se elitizam i otuđenost od životnih preokupacija šire populacije, manje ili više opravdano, opetovano ističe kao jedna od glavnih boljki pokreta. I sama Moran, u uvodu svojega feminističkog „priručnika“ How to Be a Woman, ističe kako ju je na pisanje baš takve knjige nagnala upravo ideja o feminizmu kao isuviše važnom za ograničavanje na uski prostor akademskih rasprava šačice žena posvećenih isključivo ozbiljnim, velikim temama.

Međutim, glasni, drski „što mi je na umu, to mi je na drumu“ stil rezultirao je i brojnim nepromišljenim i uvredljivim javnim istupima u kojima se Moranina feministička filozofija razotkriva kao fundamentalno opterećena neosjetljivošću na politiku i problematiku intersekcionalnosti. Reperkusije su bile snažne i brze, te je, primjerice, feministički časopis Bitch 2012. godine stopirao objavljivanje intervjua s Moran zbog niza mjesta na kojima se autorica iskazala kao izuzetno diskriminatorna spram pitanja rase, klase, transrodnosti te osoba s posebnim fizičkim i mentalnim potrebama. Moran se, ističu kritičarke, tako razotkrila kao samo još jedna u nizu zapadnjačkih feministkinja nesvjesnih vlastitog privilegiranog položaja i nedovoljno sofisticirane kritičke aparature koje druga i drugačija iskustva (intersekcionalne) ženskosti koriste isključivo u svrhu jeftinog šlagvorta.

Ova je dihotomija prisutna i na stranicama Moraninog prvijenca How to Be a Woman: lakoća i duhovitost s kojima autorica piše neosporne su, ali ugodno i glatko literarno iskustvo počesto ometaju mjesta izrazite čitateljske nelagode. Nije stvar u tome da je Moranina verzija feminizma loša – naposljetku, „savršen“ i „jedini ispravan“ feminizam ne postoji, a upravo je raznolikost i tematskih preokupacija i stavova o njima ono što ga održava važnim i aktualnim. Problem nastaje upravo kada autorica, manje ili više nesvjesno, upravo tu raznovrsnost odlučuje ignorirati, a višeglasja prešutjeti. Tekst tada prestaje funkcionirati kao zabavno i tečno, britko i promišljeno seciranje određenog iskustva ženskosti u jednom određenom kulturnom i društvenom krugu i pretvara se u nešto neugodno nalik preskriptivnom priručniku koji svojom krutošću i kratkovidnošću stvara osjećaj naglašene čitateljske tjeskobe.

Teme koje Moran podvrgava svojem feminističkom analitičkom instrumentariju, a koje uključuju pitanja pornografije, ideala ljepote, majčinstva i popularne kulture tako su obrađene s nejednakim uspjehom. Moran prilično vješto ukazuje na problematična mjesta u ideji i praksi prigljivanja patrijarhalno proskribiranih ideja eksplicitne ženske seksualnosti, poput afirmacije striptiz klubova, kao novim bastionima osnaženosti i oslobođenja (čime su se na „akademskiji“ način bavile i Natasha Walter i Ariel Levy). Pronicljiva je i njezina analiza problematike pobačaja, odnosno njegovog hijerarhijskog vrednovanja kao manje ili više prihvatljivog u određenim slučajevima, te ideje kako je jedini oblik „iskupljenja“ nakon pobačaja o njemu govoriti jezikom žaljenja, kajanja i traume. Njezina pak kritika pornografije ostaje jednostrana u svojoj generaliziranoj podjeli seksualnih maštarija i preferencija na muške i ženske,  dok analizu fizičke ljepote narušava slično inzistiranje na konceptu „stvarne“ žene kao protuteži nerealnim standardima modne industrije.

Manjkava je i Moranina analiza kulturnog (zapadnjačkog) „kanona“: ističući kako ne postoji „ženski kanon“ mjerljiv s onim „muškim“, Moran potpuno ignorira složenu problematiku koja stoji iza određivanja pojedinog djela, odnosno autora/ice kao kanonskog (tko su ti koji ga takvime definiraju i čime su zavrijedili pravo/moć da ga takvime proglase), te se time i sama svrstava u patrijarhalni sustav čiji je navedeni isključivo muški kanon produkt. Usprkos želji da time naglasi optimističnu žensku budućnost (žensko vrijeme tek dolazi!), Moran u potpunosti minorizira postignuća autorica prethodnih razdoblja, ostavljajući na taj način, još jednom, žensko stvaralaštvo kao lišeno vlastite povijesti.

Moran je najbolja upravo kada piše iz i o vlastitom iskustvu, anegdotalnim postajama na putu prema njezinoj osobnoj verziji ženskosti. Komadići koji su nam iz autoričine intime dani na uvid u gotovo svakom poglavlju funkcioniraju kao uvod i okvir za poopćavanje navedenih iskustava u svrhu dokazivanja određene feminističke poante. S obzirom na sve prethodno navedeno, upravo se taj induktivni proces pokazuje kao slaba točka Moraninog pisanja i filozofije. Iako se od kritika branila objašnjenjem kako joj nikada nije bila namjera prezentirati vlastita partikularna iskustva postajanja/bivanja ženom kao opća, općenita i univerzalno primjenjiva, u prilog čemu ide i sam naslov knjige How to Be A Woman, ovakva deklarativna osviještenost o samo jednoj verziji ženskosti među (ravnopravnim) mnogima u samome je tekstu često odsutna, a karakteristike se autoričinih poopćenih principa više ili manje suptilno razotkrivaju kao uobičajene (bijele, prvosvjetske, heteroseksualne, cis) slijepe pjege feminističke ideologije.

Inzistiranje na klasnoj osviještenosti predstavlja istaknutu komponentu u Moraninom radu – recenzenti/ce How to Be a Woman učestalo predstavljaju kao “feministički vodič za radničku klasu”, kako zbog elemenata popularne, “niske” kulture koji su njoj obrađeni, tako i zbog autobiografskih dijelova u kojima Moran odaje priznanje svojim korijenima, odrastanju u siromašnoj, velikoj obitelji u Wolverhamptonu. Time se na dodatan način Moranin popularni feminizam predstavlja kao opreka elitizmu akademske, srednjoklasne feminističke misli, dok se sama autorica, zahvaljujući svojoj socijalnoj pozadini, nalazi u položaju iz kojega ima pravo funkcionirati kao njegova glasnogovornica. Nažalost, ovo upozoravanje na jednu od istaknutih razina povlaštenosti ne čini Moran imunom na ignoriranje ostalih krupnih privilegija kojima kao bijela, heteroseksualna Britanka raspolaže.

Upravo zbog toga mi se od Moraninog feminističkog manifesta mnogo uspjelijim čini njezin beletristički prvijenac How to Build a Girl. Roman, hvatajući se u koštac sa širokom problematikom izgradnje djevojačkog identiteta, od seksualnosti i percepcije vlastitog tijela, do odnosa unutar obitelji i žudnje za pronalaskom i usavršavanjem vlastitog životnog poziva, razotkriva brojne dodirne točke s djelom How to Be a Woman. Međutim, u ovom je slučaju priča o mukama i radostima djevojaštva neopterećena pretenzijama za deklarativnim mapiranjem nominalno univerzalnog, ali zapravo neugodno uskog tipa ženskosti kojime bi prigrljivanje feminističkih načela trebalo rezultirati.

Pokušaji „obrane“ autorice i opravdavanja navedenih manjkavosti koji vitalnu i prijeko potrebnu komponentu intersekcionalnosti prezentiraju kao nerazumljivo akademsko intelektualiziranje nespojivo s Moraninom verzijom „populističkog feminizma“ funkcioniraju isključivo kao medvjeđa usluga. Mnogo pozitivniji primjer predstavlja priznanje same Caitlin Moran o nedovoljnom poznavanju određenih problematika i njezinom posljedičnom manjku osjetljivosti. Takav je pristup, naposljetku, i daleko produktivniji: svijest o vlastitom neznanju otvara mogućnost neprestanog učenja i upoznavanja širokog spektra glasova koji žele i trebaju sudjelovati u feminističkoj teoriji i praksi. A tome bi svaki oblik feminizma, bio on „akademski“ ili „popularan“, trebao težiti.