“Zimski san” – spaljena zemlja

Sve fotografije iz filma “Zimski san”

*Upozorenje: tekst sadrži spoilere!

Prvi kadar Zimskog sna počinje after the fact: vatra je ugasla, magla rata se raspršila, nema preživjelih. Okružen propupalim vulkanskim sedimentima centralne Anatolije, moderni vlastelin Aydin rezignirano stoji usred zgarišta, poput generala u nevjerici Pirove pobjede. Gubitnica je njegova mlada supruga Nihal, a poprište tog dirljivog rata do uništenja njihov velebni hotel – jedno od onih trendy pitoresknih zdanja koja uzdižu „autentičnost“ na nivo fetiša. Kamera je sve samo ne turistička, a oni koji su očekivali spektakularne širokokutne panorame ostat će zakinuti: anatolski krajobraz sveden je na proscenij. Pozornica je gotovo uvijek smještena u interijer, a 186 minuta trajanja (i ni minute previše!) prožeto je beskrajnim dijaloškim rukavcima, s nekoliko kratkih interludija prodorne tišine. Teško je danas naći „zapadnjačkog“ režisera – uostalom, ta kvalifikacija izgubila je svaku uporabnu vrijednost – koji pristupa žanru bračne drame suvremenije od turskog redatelja Nurija Bilgea Ceylana, zasluženog dobitnika prošlogodišnje Zlatne palme u Cannesu. Ono što ovaj film definitivno diže iznad konkurencije vještina je kojom Ceylan uvodi klasne i kulturološke motive: suptilno ih stapajući s psihologijom protagonista, on izbjegava ukočeni didakticizam à la Michael Haneke.

Aydin je samosvjesno razbarušen melankolik, bonvivan i propali glumac („preferiram izraz – ‘tespijanac’“) koji se povlači bespućima Anatolije ka nekoj Istini iz koje bi mogao iščeprkati bar koje skromno zrno utjehe. To je bar dojam koji on želi ostaviti, autentičan poput škotskog kilta. U socijalnoj stvarnosti, on je čvrsto uzemljen rentijer, a iznad svega indolentni buržuj koji kamuflira krajnju banalnost svoje egzistencije samoromantizirajućim tlapnjama i kompleksom superiornosti. Kako je previše nježna duša za prljave poslove, Aydin delegira svog najamnika da utjera dugove kod jedne osiromašene obitelji u najmu, pri čemu dođe do incidenta gdje utjerivači premlate i ponize pater familiasa Ismaila: oko tog događaja zapleten je nerazmrsiv dramaturški čvor u kojem svaki lik opstinantno poteže svoju karakternu nit do točke pucanja. Kada Ismailov brat imam Hamdi dođe tražiti milost za svoju obitelj, Aydin ne može skrenuti pogled s njegovih prljavih nogu, što ga potakne na kolumnu u provincijalnim novinama o sramotnom manjku higijene u svetih ljudi: u njegovu uzvišenu viziju civiliziranog islama ne uklapaju se prljave čarape jednog neuglednog imama. „Mrziš vjernike jer za tebe je religioznost znak zatucanosti“, spočitava mu supruga, „ali mrziš i nevjernike jer im nedostaje vjere i ideala. Ne voliš starce jer su konzervativni licemjeri i nisu slobodoumni. A mlade pak ne voliš jer su slobodumni i odbacuju tradiciju. Braniš vrline zajednice. A sumnjičiš svakoga da je hulja, tako da prezireš i puk. U osnovi, ti mrziš svakoga.“

Kako bi spasio obraz pred mladim motociklistom razočaranim što hotel ne nudi najam poznatih anatolskih konja, Aydin unajmljuje lokalnog kauboja da mu ulovi rasni primjerak. Na čas sam se uplašio da će se Zimski san pretvoriti u jedan od onih etno-filmova u kojima se sukobljuju modernost i tradicija, kozmopolitizam i provincijalnost, priroda i tehnologija, s neizostavnom simboličkom scenom utrke konja i motocikla čiji finiš može biti samo neka glupa vizualna metafora o stanju suvremenog turskog društva i ljudskog duha… Srećom, radilo se o predrasudama. Ceylanov film čehovljevski je moderan, uzimajući od Čehova ono zbog čega on ni danas ne zastarijeva: tretiranje klasnih, seksualnih, političkih i svjetonazorskih pitanja kao arbitrarnih praznih priča koje se zloupotrebljavaju u osobnim obračunima, samoopravdanjima i optužbama, a čije je ishodište interpersonalna patologija likova koji nisu u stanju iskoprcati se iz duhovne močvare u kojoj su zaglibili. Drugim riječima, kada u Čehovu netko iskazuje duboka uvjerenja, znamo da laže, i to da laže sebi – čak i onda kada je u pravu: „Ideje. Principi. Smisao života. Kao navijen izgovaraš te riječi. Riječi koje koristiš samo da poniziš ili oklevećeš nekoga“, obruši se Nihal na svog muža svojom polovicom istine, kako bi prikrila cjelovitu laž njihova odnosa. Ni sporedni likovi nisu ništa bolji.

Uzmimo za primjer Aydinovu sestru Neclu – strašno zabavan, ciničan i blebetav lik – koja se letargično smuca po hotelu vrebajući krivca za svoju tlaku i ennui. Sve što ona predbacuje nesretnim supružnicima Aydinu i Nihal apsolutna je istina, ali njoj ne ostaje ništa do li da persiflira druge jer je besciljna, lijena i prazna, niti se ima čime pozabaviti otkako je sve svoje probleme ostavila u Istanbulu. To ju, doduše, čini savršenim dramaturškim katalizatorom centralne bračne katastrofe. Pošto Nihal okarakterizira njezin naum da se vrati u Istanbul „spasiti“ svog muža alkoholičara kao sinopsis tipične turske sapunice, Necla joj ne ostaje dužna: „Te vaše malodušne, višeznačne, sarkastične riječi. Ti cinični pokreti usana. Jedini razlog zašto bih se vratila mužu alkoholičaru je da pobjegnem od vas dvoje“. Poput Aliena i Predatora, samo s dvije daleko više zastrašujuće abominacije, neizbježni obračun Necle i Aydina pravi je dijaloški tour de force, epska sedamnaestominutna scena unakrsnog verbalnog rafala s previše prolivene krvi za mogućnost primirja, od postepenog naviranja pakosti iz dubina sugestivne prozodije i uzdaha, zamjeranja koje se pomalja podno sporednih tema razgovora, do prsnuća godinama nakupljanog crnila u otvoren, bjesomučan i nepatvoreni prezir.

Ceylanovi likovi ne podčinjavaju jedni druge svojoj moći, već svojoj nemoći: iako im samo preostaje da iznesu uvjete predaje, Aydin i Nihal u poricanju svog obostranog bračnog poraza i dalje priželjkuju neku sitnu pobjedu, pri čemu se neće ustručavati zadati niski udarac, bez previše krinke i dekora. Došli su do točke gdje ne moraju potiskivati ružnu istinu o sebi – štoviše, izgovaraju je naglas – upravo zato što je njihovo samozavaravanje potisnuto ne na nivou svijesti, već na nivou prakse, i to buržoaske. Ako je simptom oblik užitka kojem pribjegavamo kako se ne bismo morali suočiti s potisnutom žudnjom – npr. žudnjom da nam ljubavnik igra ulogu oca ili da na mjestu žene imamo zavisnu i nezrelu kći – Nihalina investicija u željenu i prezrenu bračnu podčinjenost filantropski je rad: to je jedina stvar koju ima „u svom dosadnom životu“ koja je samo njezina. Da je humanitarizam prije svega u funkciji njenih slabosti, postaje razvidno u sceni na početku filma, kada je Aydin pozove da iznese svoje mišljenje o pismu koje mu je uputila jedna lokalna učiteljica sa zamolbom za financijsku podršku pri obnovi seoske škole.

Aydina, naravno, nije briga za neku provincijalnu školsku potleušicu; pismo je samo izlika da pred publikom pročita niz samouveličavajućih epiteta kako bi mogao biti dirnut vlastitom lažnom skromnošću. Međutim, inače duboko suosjećajna Nihal, čiji je ego vidno povrijeđen pri samoj pomisli da Aydin zapišava njezin teritorij, hladno odbaci prijedlog kao nepromišljen i iracionalan, pogotovo u vidu strategije centraliziranja regionalnih filantropskih aktivnosti u njezinoj osobi. Kada se Aydin iznebuha pojavi na njezinoj dugo planiranoj humanitarnoj večeri – „kulminaciji dugogodišnjeg rada“ – Nihal ga protjera iz prostorije, a on joj se osveti asertivnim njuškanjem po njezinim financijskim knjigama, pod izlikom njezine naivnosti i knjigovodstvene traljavosti. Iako je „stručnjak za kritiziranje tišinom“, Nihal u konačnici bez susprezanja ispljune ružnu sliku o svom mužu, do tada čvrsto zakračunatu u njezinu mentalnom tavanu: „Bila sam premlada da odem. Nisam imala ni hrabrosti ni novca. Ali što nisi osjetio nimalo krivnje gledajući svoju mladu, ponosnu i vitalnu suprugu kako trune u ništavilu, dosadi i strahu?“ Slabiji režiser ovdje bi stao. Međutim, Ceylan ima daleko više poštovanja i interesa za ženske likove, stoga ne propušta propitati Nihalinu odgovornost za vlastitu zavisnost.

Pošto Aydin, iscrpljen i rezigniran, prelomi da ode u Istanbul i napokon pusti Nihal i njezine poslove na miru, kako bi se iskupio, ostavlja joj ogroman svežanj novca za njezine humanitarne ciljeve; netom nakon, ona se zaputi Ismailovoj kući. Pakleni krug buržoaskih psihopatologija u koje su osiromašeni nemilosrdno uhvaćeni započinje s Aydinom – nakon što prepusti skupljanje renti svom slugi Hidayetu, Ismaila premlate utjerivači dugova – a završava s Nihal – koja želi platititi Ismailov dug, kad već ne može iskupiti sebe samu. Na mjestu bračne neslobode, Nihal kreira buržoaske kompromisne formacije sastavljene od financijske sigurnosti i povratne krivnje, te filantropije kao fantazmatskog rješenja za tu samogenerirajuću dihotomiju. Nju nesumnjivo muči klasna svijest, čemu svjedoči njezin humanitarni angažman. Međutim, upravo zato što ne poriče svoju klasnu poziciju, njezina je krivnja dislocirana: svežnjem novčanica Nihal se ne pokušava iskupiti za život buržoaske privilegiranosti, već zbog poricanja vlastite slobode i odgovornosti. Daleko od slobodnog čina emancipirane osobe, to je kompromitirana gesta žene koja želi platiti danak svojoj slabosti kako bi čiste savjesti mogla nastaviti uživati emotivnu zavisnost o svom mužu. Upravo zato joj treba publika, netko koga može utjerati u poziciju Drugog, pred kime će izvesti svoj mali humanitarni teatar.

Za tu publiku odabrana je obitelji nesretnog Ismaila, utoliko prikladna što je baš Aydin onaj koji ju je obeščastio. Kupujući njihovu financijsku slobodu, Nihal želi vjerovati da je platila svoju po bagatelnoj cijeni. Ali Ceylan ima dovoljno dramaturškog integriteta da postavi ključno pitanje: žele li drugi igrati uloge koje smo im namijenili, tj. žele li drugi biti Drugi? Ismail svoj odgovor artikulira bacanjem svežnja novčanica u vatru. U autentičnom činu simboličkog marksizma on će radije uništiti njegovu realnu protuvrijednost (ekvivalentnu cijeni vlastite kuće), nego dopustiti jednoj buržujki da za sebe prisvoji višak vrijednosti: iskupljenje za svoje bračne tlapnje, i to preko njegovih leđa. Ako je referentna točka svake patologije Drugi, kako tvrdi filozofkinja Alenka Zupančič, autentični etički čin ne može biti bez posljedica po njega. Umjesto da je u Ismailu dobila zahvalnog siromaha, što je uloga koju mu je namijenila, on se nametnuo kao ono što zaista je: „prljavi pijanac koji nije u stanju cijeniti njezinu milost“. Suočena s tim da je sva njezina filantropija jedna vrlo osobna laž kojom stječe iluzornu nezavisnost od svojeg muža, Nihal gubi svoj simptom te poražena brizne u plač.

Dok Nihal svoju neslobodu prebacuje na siromahe, Aydin, u maniri totalnog muškog bezveznjaka, svoje komplekse transponira na netom kupljenog pastuha. Kako je ukroćen upravo njegovom taštinom – dao ga je uloviti kako bi parirao mladom avanturističkom motociklistu – za Aydina taj konj sada predstavlja samo ružan podsjetnik na bračni koral u koji je utjerao svoju mladu ženu; stoga, prije no što će otići za Istanbul, odluči mu skinuti uzde i pustiti ga na slobodu. Međutim, on u konačnici neće imati hrabrosti napustiti svoj emotivno bankrotirani dom i otputovati za Istanbul, a kako je oduvijek znao da nema hrabrosti za takvo što, onda si barem može priuštiti prizor rasnog pastuha koji obasjan mjesečevom svjetlošću reže gustu anatolsku noć i nestaje u obećanju slatke slobode. Kao i uvijek kod glupih muškaraca, umjesto konkretne promjene izvodi se Velika Simbolička Gesta, tako da pod dojmom da se nešto napravilo, stvari mogu ostati iste.

Nakon što propusti vlak za Istanbul i zapije se sa svojim prijateljima, jutro poslije Aydin pođe u lov, pri čemu njegov ćorak nekako pogodi kunića koji se tromo gegao po snijegu. Svjestan da je samo karikatura nedosanjanog maskuliniteta, Aydin se ruga samome sebi kada se pojavi u dvorištu hotela poput kakvog Velikog Lovca, s primirjem u srcu i malim mrtvim milodarom u rukama, molećivo pružajući još jednu u nizu ispraznih gesti. Kroz zatvoreni prozor Nihal ga gleda toliko rezignirano, toliko bezosjećajno, da unutrašnjost njihovog doma djeluje bar nekoliko stupnjeva hladnije od snježne zebe koja se upravo spustila na Anatoliju. U obostranoj kapitulaciji preostaje im samo da poližu svoje rane i povuku se u još jedan duboki zimski san. Brr…