Jane Anger: zapošljavanje, zapostavljanje i zlostavljanje

Što je to relativni očaj? Kada dane, zapravo trenutni život, provodiš pregledavajući oglase za posao i pišući molbe. Zuriš u one fascinantne brojke na desnoj strani HZZ-ove web stranice kao u izabrane brojeve na Lotu 24/7: više od 330000 nezaposlenih koji se međusobno moraju klati za desetak tisuća otvorenih radnih mjesta. HZZ je arena, mi očajnici gladijatori, a carevi gledaju krvoproliće. Kapitalizam treba uvrstiti na listu fetiša, a darvinizam prestati povezivati s biologijom. Na kraju krajeva, džaba oštri zubi, kada je u toliko slučajeva potrebna oštra veza. Ili ono nešto, je ne sais quoi, što mnogi očito nemaju.

Kako sam bila među onima koji su iskusili fantastično hrvatsko stručno osposobljavanje, pala mi je na pamet ideja za još jednu rundu. Sada naknada nije više 1600 kuna, nego čak 2400. S tom svotom, ako nisi naučen na život u luksuznim zdanjima, možda možeš platiti čak i stanarinu i režije. Možda. Za hranu nije važno, jer u svim silnim časopisima namijenjenima ženskoj populaciji sigurno pišu kako bi dijeta za ljeto ionako već trebala početi. No, sve te pare na stranu, materijalna korist tijekom stručnog osposobljavanja nije glavni razlog i motivacija upuštanja u taj pothvat. Mlad si, obrazovan, željan znanja i iskustva. Željan si da te se osposobi za sve moguće poslove koje nikada nećeš imati priliku raditi. Ali ništa od druge runde, jer je stručno ospobljavanje once-in-a-lifetime-opportunity, zato pomno biraj što ćeš i kamo ćeš, jer za što si se osposobio, osposobio si se. A i dalje si nesposoban. Tako bar kažu brojni odgovori na molbe koji bi trebali doći, ali ne dolaze. U sjećanje mi naviru naslovi srednjoškolskih lektira: U očekivanju Godota, Krik i bijes, Patnje mladog Werthera, Zločin i kazna, Proces, Jama, U agoniji… Neizvjesnost ubija. Čeznem za odbijenicama, jer one te barem nauče kako prihvatiti odbijanje. Nietzsche je rekao da te ojača ono što te ne ubije i da onaj koji ima za što živjeti, može podnijeti bilo što. Nietzsche nije živio u Hrvatskoj kao nezaposleni filozof ili netko sa za naše prilike jednako neadekvatnom strukom, s kojom si dobro potkovan za razmišljanje o smislu života i ljepotama svijeta dok drpaš sadržaj kontejnera u potrazi za bocama. Psi traže drogu, svinje tartufe, Hrvati boce. Ako ništa drugo, barem nam za to ne treba stručno osposobljavanje.

Dovoljno je frustrirajuće što nema ni približno dovoljno radnih mjesta za sve i što uvjete mnogih poslodavaca nećeš moći zadovoljiti, ponekad i jer „već imaju nekoga“, no u igru ulazi i činjenica da si ponekad jednostavno krivog spola za određeno radno mjesto. Ako ste ikad bacili oko na Zakon o ravnopravnosti spolova, mogli ste iščitati da je prilikom objave oglasa za neko radno mjesto i prilikom zapošljavanja zabranjena spolna diskriminacija. Radna mjesta objavljena na HZZ-u čine se jednako dostupna za oba spola jer svaki oglas sadrži i mušku i žensku imenicu za određeno radno mjesto. Međutim, u stvarnosti to ne funkcionira tako, jer se prilikom kontaktiranja poslodavaca povremeno dogodi da smo nepoželjnog spola za dotično radno mjesto. Na drugim portalima diskriminacija je nekad i izravnija, pa se u startu navodi preferirani spol. Zakon je da se krši, rekli bi neki.

Za vrijeme studentskih dana znalo mi se dogoditi da me odbiju za neki posao jer nemam odgovarajući alat. Onaj među nogama, koji za te poslove ne igra baš nikakvu ulogu, već je uredno pospremljen ispod par slojeva odjeće. Radilo se o poslovima gdje treba malo zasukati rukave, ali ništa s čime se već nisam susrela u praksi. Prednost se nije dala struci i iskustvu, već spolu. Ideja osobe ženskog spola valjda u nekima još doziva sliku sitne, krhke ženice koja često pada u nesvijest i boluje od ženske histerije. Nisam dobila ni priliku da se predstavim, po mogućnosti osobno, jer mogla sam biti visoka 190 cm i imati 100 kg mišića i po pitanju fizičke snage obavljati posao lakše od većine muškaraca. Ali valjda se automatski pretpostavilo da se uklapam u onaj opis žene iz viktorijanskog romana.

Nakon što sam završila fakultet i postala primorana kao jedan od glavnih hobija prihvatiti pretraživanje oglasa, počela sam se više susretati s diskriminacijom u drugom smjeru – kada se za određena zanimanja traže isključivo ženske osobe. Razlog tome nije što smo mi žene u poslovnom svijetu odjednom postale tako tražena roba, već što za neka ponuđena „muška“ zanimanja, poput rada na baušteli ili vožnje motornog vozila C kategorije, nemam volje, želje i kompetencije, pa sam ostala u domeni pretraživanja neutralnih i „ženskih“ zanimanja. Jasno mi je da neka zanimanja privlače jedan spol više od drugoga, bilo zbog biološkog, društvenog ili nekog drugog faktora, u što sada neću ulaziti. No ljuti me što ljudi još uvijek posao dijele na onaj isključivo „ženski“ i onaj isključivo „muški“. (Lošu) tradiciju teško je samo tako iskorijeniti. Među glavnim načelima Ustava navode se ravnopravnost i pravednost, te mogućnost zapošljavanja pod jednakim uvjetima, no spolna ravnopravnost i dalje je često samo floskula, a diskriminacija i zlostavljanje dijele isti teren.

Kada su u pitanju oglasi za poslove za koje se traže isključivo ženske osobe, često se radi o sumnjivim oglasima i o uslužnim, a iz određene perspektive i sužanjskim zanimanjima. Žene se preferiraju kada su u pitanju konobarenje, čišćenje, hostesiranje, masiranje i neke druge djelatnosti. Nemam ništa protiv tih djelatnosti, a ženama koje se bave njima možda bih trebala biti zavidna jer nekad mi se čini da imam dvije lijeve noge i dvije lijeve ruke i nikakvu sposobnost prezentabilnog osmijeha kada mi ni najmanje nije do toga. No, ženama se na takvim poslovima ne daje prednost na temelju određene superiornosti, već na temelju duboko usađene ideje o ženskoj ulozi u prirodi i društvu, pa su često kao „ženska“ zanimanja percipirana upravo ona koja se vrte oko posluživanja, zabavljanja i opsluživanja, ona koja su dio patrijarhalne fantazije. Odmah se prisjetim žena-namještaja iz filma Soylent Green ili drugih brojnih primjera. Takvim percipiranjem žena ograničava nas se, sputava i poručuje da smo tu da bi muška klijentela imala osmijeh na licu, i da trebamo znati svoje mjesto.

U slučaju da nećemo ili ne možemo raditi, društvenu funkciju možemo ispunjavati i vlastitom produkcijom – rađanjem. Definicija žene valjda podrazumijeva želju za majčinstvom i majčinske instinkte, što je jedan od razloga zašto se ženske osobe preferiraju i u djelatnostima koje uključuju brigu o djeci. A opet, gorka je istina da vlastita djeca povremeno znaju biti prepreka da se dobije određeni posao.

Svojevremeno je preko HZZ-a organizirana besplatna edukacija za nezaposlene na temu obrazovanja za voditelje poduzeća i radionice na temu izvora financiranja, uključujući EU fondove. Budući da sam nešto tako i tražila, bila sam uzbuđena što se imam priliku prijaviti. No, nakon prijave dočekao me hladan tuš. Edukacija i radionice bile su namijenjene nezaposlenim visokoobrazovanim ženama u svrhu osposobljavanje za usluge čuvanja i brige o djeci. Zar je to jedini oblik djelatnosti u kojoj se ženu može zamisliti kao poduzetnicu? Zar i godine školovanja za nešto potpuno drugačije vode do toga da te se može promatrati jedino kao poduzetnu babysittericu? S obzirom da su se edukacija i radionice bavile tim uskim, točno definiranim područjem, a ne općenitim oblikom osposobljavanja za svijet poduzetništva, odustala sam i usput se osjećala kao mutant pokušavajući objasniti da mi, usprkos tome što sam žena, djeca nisu… hm, od interesa. Srećom, komunikacija se odvijala putem e-maila. Možda sam nezahvalna i razmažena, možda tražim dlaku u jajetu, možda je edukacija bila odlična i nadasve produktivna, možda bih već sad bila poduzetnica da sam pristala na nju. Možda sam stvarno mutant. Nastavljam čekati neku drugu priliku koja neće počivati na nepotpunoj indukciji uslijed koje se sve žene smatraju odličnima i sposobnima za brigu o djeci samo zato što su (u pravilu) onaj spol ljudske vrste koji ima mogućnost zatrudnjeti i roditi.

Oglasi za posao ljute me i u ime žena i u ime muškaraca i u ime nedovoljno kvalificiranih i prekvalificiranih i onih koji nemaju iskustva i onih koji imaju previše iskustva. Traženje posla izuzetno je frustrirajuć zadatak. S obzirom da ne posjedujem određene sposobnosti i talente, a nisu mi podarene ni kvalitete femme fatale, te sam okrutno zakinuta i za želju da budem majka, a vjerojatno i supruga nekome tko će me moći doživotno uzdržavati, osuđena sam dalje čačkati po ostalim oglasima i tražiti svoj društveni smisao. I koliko god neki oglasi bili sumnjivi, ponekad sam dovoljno očajna da se poželim prijaviti na pokoji, pa što bude. Nailazim i na oglase koji me potiču na razmišljanje, kao da se radi o zagonetci. Traži se, primjerice, asistentica, a uvjeti su da vidi, da je iskrena i da je strpljiva, pa pokušavam dokučiti u čemu bi to točno ta asistentica trebala asistirati. Naravno, na pamet mi padaju i svakakve gadosti. Možda samo imam prebujnu maštu. Ipak, vjerojatno bih bila odlična asistentica o čemu god se radilo, jer vid mi je nažalost i predobar, često sam preiskrena, strpljenje mi je odavno istrenirano do savršenstva, a nakon svega mi ni kriteriji nisu visoki.

Srećom, postoji Google, pa ponekad nije teško provjeriti nekoga ako znaš ime i prezime. Naišla sam na oglas u kojem jedan od medijima poznatijih neženja traži (naravno) djevojku za administrativne poslove. Primanja su za današnje vrijeme vrlo primamljiva. Svjesna sam kako nije istina sve što čuješ ili pročitaš i kako mediji mogu biti odlično sredstvo manipulacije, ali navodno je u posljednjem krugu testiranja za posao dotični gospodin od jedne gospodične, koja je s pričom izašla u javnost, tražio prezentiranje ručnog rada. To je valjda jedan od tih na početku spomenutih je ne sais quoi, koje neki poslodavci vrlo cijene. Obično u dosta toga ne vjerujem dok se i sama ne uvjerim, ali u ovom slučaju nekako nemam volje sama se uvjeravati, pa tako ručni rad za sada ostavljam u domeni domaće radinosti. Valjda nisam dovoljno očajna, pa nastavljam potragu. Ako ništa ne uspije, naišla sam na oglas gdje se za određeni posao traži osoba s opeklinama. Zaključila sam da se, ako baš ništa drugo ne upali, mogu prijaviti i za to, jer ne da se osjećam opečeno, već i mjestimično sagoreno, a ako upadnem u pravi očaj, i samozapaljenje može biti jedna od opcija. Nadam se da mi konkurencija neće biti velika i da nema preferencija što se spola tiče.