Tog jednog ljeta

Svi prilozi iz stripa “This One Summer”

Jedan od najiščekivanijih trenutaka djetinjstva uvijek je bio posljednji zvuk školskog zvona prije početka ljetnih praznika, tog magičnog razdoblja čiji potencijal da istovremeno bude iznimno zabavan i ekstremno dosadan nekako uvijek do kraja ostaje nerazriješen. Tako dani slobode i bezbrižnosti koji se stapaju jedan u drugi postaju savršena prilika za novu avanturu, prijateljstvo ili romansu, dok nada kako će baš ovo ljeto biti ono koje će promijeniti sve polako prelazi u nostalgiju i čeznuće za prošlim vremenom, koji karakteriziraju svaki povratak u školske klupe.

Simbolika ljeta kao svojevrsnog odsječka u uobičajenoj životnoj putanji koji više od svega sadrži potencijal za neki važan prekretnički događaj u bezbroj se inačica tematizira još od starih pučkih običaja, preko Shakespeareova Sna ivanjske noći sve do recentnijih primjera kao što su slasher Znam što si radila prošlog ljeta ili nepregledan broj romana o ljetnoj ljubavi. Pri tome im je zajednički svojevrstan motiv obreda prijelaza kroz koji glavni junaci prolaze na putu do sazrijevanja, uglavnom u nekom drugom prostoru čija je doslovna udaljenost od primarnog mjesta obitavanja istodobno i simbolička udaljenost od njegovih struktura i pravila, koja se mijenjaju i otvaraju za dosad nepredviđene mogućnosti.

Awago Beach, fikcionalno kanadsko odmorište u kojem je smještena radnja grafičkog romana This One Summer (2014.) spisateljica i ilustratorica Jillian i Mariko Tamaki, tako je opisan kao mjesto gdje pivo raste na drveću i svi mogu spavati do 11 sati, a za glavnu junakinju Rose koja ga s obitelji posjećuje since like forever ono postoji samo po ljeti te ga jedino takvog i želi upamtiti. Poznati osjećaj povratka u obiteljsku kolibu kraj jezera, međutim, neočekivano se transformira kada ga na potpuno nov način počnu promatrati oči djevojke koja se sada u fazi ulaska u tinejdžerstvo okreće od sigurnog terena djetinjstva prema nepoznatoj i zastrašujućoj adolescenciji. Gradnja kula na plaži i očeve šale zbog toga je ne zabavljaju kao prije, a čak se pomalo iziritirano osjeća kao da je starija čitavo desetljeće od godinu i pol dana mlađe prazničke prijateljice Windy, no istovremeno još uvijek nedovoljno odrasla da bi joj bio omogućen ulazak u svijet adolescenata. Rose je tako prema terminologiji američkih popularnih medija tween, osoba između 10 i 12 godina koja je „premlada za dečke i prestara za igračke“, a upravo činjenica da se nalazi na pola puta između djeteta i tinejdžera obilježava i vrijeme koje provodi na praznicima, u kojem su polagani pomaci prema odraslosti još uvijek isprepleteni s dječjom igrom i naivnosti. Upoznavanje s vlastitim tijelom koje se mijenja tako prerasta u šale o sisama, samostalan odlazak u trgovinu uvijek završava kupnjom slatkiša ili posudbom horor filmova koje djevojke stalno gledaju usprkos noćnim morama, dok razgovor o dečkima zaključuju igrom gatanja kako bi pogodile za koga će se udati i kako će im izgledati buduća kuća. Od svega ih pak najviše fasciniraju lokalni tinejdžeri koji vise oko jedinog mjesnog dućana, posebice Roseina ljetna simpatija prodavač Duncan, kojeg manje impresionirana Windy podrugljivo proziva „The Dud“.

Odlasci do dućana Rose i Windy tako služe kao prilika da znatiželjno špijuniraju Duncana i njegove prijatelje, istodobno privučene i zgrožene još uvijek nedostižnom sferom adolescenata o kojoj stalno razmišljaju i raspravljaju. Pri tome pokušavaju otkriti što se krije iza dramatičnih događaja u životima mladeži Awago Beacha, čiju kulisu primarno tvori provodna tema probuđene seksualnosti koja se od hihotavih razgovora o seksu ubrzo pretvara u puno ozbiljniji problem tinejdžerske trudnoće nakon što Duncanova djevojka Jenny ostane u drugom stanju. Različiti načini na koje dvije prijateljice reagiraju na to saznanje otkrivaju poučnu napetost u njihovu odnosu, pa tako Rose u želji da se doima odraslijom reproducira riječi i stavove koje sama još uvijek u biti ne razumije, čime se zahvaća u tipično tinejdžersku društvenu situaciju u kojoj vlastite simpatije spram Duncana i ljubomoru prema Jenny internalizira u neprijateljski odnos prema drugoj djevojci koji rezultira slut shamingom. U svojoj je upotrebi riječi slut, međutim, toliko pretjerana da se njezini komentari razotkrivaju kao naivno korištenje termina koji je stalno okružuje, ali čijih implikacija još nije u potpunosti svjesna, dok se nasuprot njoj pomirljivija i tinejdžerima manje impresionirana Windy pak pokazuje kao više empatičan, feministički glas koji Rose opomene zbog njezinog seksizma. Naglo sazrijevanje starijih djevojaka i dječaka, koje mlađe djevojke prate pažljivo poput TV serije, tako utječe na, pa i ubrzava, njihov vlastiti proces odrastanja.

U njemu važno mjesto zauzimaju i Roseini roditelji, koji u pokušaju suočavanja s vlastitim problemima predstavljaju treću generaciju likova u fazi promjene, ponajviše hladna i nevesela majka Alice. Njeno depresivno ponašanje, uzrokovano borbom s prihvaćanjem činjenice da ne može imati još djece, unosi razdor u obiteljsku situaciju i idilu godišnjeg odmora, ali i u Roseino poimanje svijeta u kojem svoje roditelje prestaje doživljavati poput superheroja podređenih njezinim željama, a počinje ih vidjeti kao ljude od krvi i mesa s vlastitim demonima. Zahvaćena između tih dvaju načina percepcije, ipak ne uspijeva imati dovoljno razumijevanja za to što se točno događa s njezinom majkom, zbog čega je kao negativku okrivljuje za svađu s ocem i njegov povratak u grad, baš kao što i Jenny okrivljuje za njezinu vlastitu problematičnu situaciju, čiju težinu ne može u potpunosti shvatiti jer tome nije dovoljno dorasla.

Animozitet koji Rose gaji prema majci sličan je onome koji osjeća i prema Jenny, čime se pozicija tih dvaju ženskih likova počinje otkrivati kao višestruko međusobno isprepletena, pa dok je prestrašena Jenny trudna, a ne želi dijete, pri tome bezuspješno pokušavajući dobiti reakciju od Duncana, Alice je dijete izgubila iako ga je željela, nakon čega se izolirala od vlastite obitelji. Njezino je stanje u biti posljedica spontanog pobačaja kojeg je prošlo ljeto doživjela upravo u vodama jezera Awago Beacha, mjesta kulminacije patnje i odbačene Jenny koja se u njemu skoro utapa prilikom nečeg što se čini kao pijani pokušaj samoubojstva. Voda u ovoj situaciji, međutim, ne funkcionira isključivo kao simbol razaranja, već i kao simbol stvaranja, zbog čega od svih likova Jenny pomaže baš Alice, koja se prvi put nakon godinu dana usuđuje ući u utrobu tamnog jezera, gdje joj je omogućeno da gubitak jednog djeteta zamijeni spašavanjem drugoga.

Trudna Jenny tako preživljava, Alice se oslobađa svoje korozivne tajne, a netrpeljivost koju Rose osjeća prema emocionalno udaljenoj majci i nepoznatoj tinejdžerici rasplinjava se u iskrenoj želji za sretnim završetkom. Tim su efektom pročišćavanja ljetni praznici, a shodno tome i procesi transformacije svih likova, privedeni kraju, a Rose kao njihova znatiželjna promatračica doživljava i svoj vlastiti preobražaj, uslijed čega Awago Beach napušta ostavljajući za sobom gomilu kamenja koje je kao djevojčica na plaži skupljala zajedno s ocem. Povratkom u grad suveniri djetinjstva više joj nisu potrebni jer je sada spremna prijeći novi prag odrastanja, nakon čega će joj preostati jedino sentimentalan osjećaj čežnje za minulim ljetom. Taj je osjećaj već od samog početka romana anticipiran i potenciran crtežima mekih linija i plavog tonaliteta, koji usprkos bogatom zahvaćanju različitih tekstura i odabranih detalja zadržavaju specifičan osjećaj lakoće u ilustriranju likova, njihovih raznolikih fizionomija te okoliša, kojem u slučaju neograničene prirode, ali i smećem natrpanih dvorišta, pridaju magičnu dimenziju. Atmosfera ljeta zbog toga se nadaje kao prozračna dimenzija koja uvijek jedino i može biti ispunjena zavodljivim osjećajima prolaznosti i nostalgije, u ovom slučaju oslikanim čarobnim ilustracijama u susretu s kojima i čitatelj/ica postaje poput promatrača/ice suočen/a s preobražavajućim učinkom indigo-plavih sjećanja na odrastanje.