Reakcija na burnu reakciju na Festivalu tolerancije

Mjesto radnje pozornica je kina Europa, događanje tribina na temu fenomena sapunica na Festivalu tolerancije, a glavni akteri Doris Pinčić Rogoznica i njezin jednogodišnji sin Donat. Kako navodi tportal.hr, pozvana se glumica na Festivalu pojavila sa sinom, kojega organizatori nisu pozvali, i koji ju je nekoliko puta omeo u izlaganju. Prekidi su toliko uzrujali izvjesnu gospođu iz publike da je prekinula izlagačicu komentarom da očigledno želi privući pozornost čim je dovela sina tamo gdje djeci nije mjesto. Isti portal dalje izvještava da se Doris samo povukla, da dodatno ne podgrijava uzavrelu situaciju, tek naknadno prokomentiravši incident.

Kao freelancerica i zaposlena majka dvoje djece mlađe od tri godine, odmah sam se pokušala staviti u njezinu situaciju, i obuzeli su me iznimno neugodni i vrlo kontradiktorni osjećaji. Ne znam što mi je bilo groznije: najprije činjenica da je htjela, ili morala, povesti tako malo dijete u vrevu i među reflektore kina, ali odmah zatim, i još mnogo više, neumjesnost komentara koji zadiru u privatnost do te mjere da preispituju razloge “zašto nije ostavila dijete doma” i zaključak da to “nije normalno” i da tim činom sigurno “želi biti u centru pažnje”. Prisjetila sam se nekih svojih dosta neuspješnih pokušaja da povedem dijete na posao, i to je izazvalo dodatni emotivni miks. Ne znam kako se u tom trenutku Doris Pinčić doista osjećala, ali po komentarima zvuči iznimno odmjerena, primirena i pomirena. Kaže, i dalje namjerava voditi dijete sa sobom dok je njemu to u redu, jer više voli da je s njom nego da ga netko drugi čuva. Izoliran je to incident pa mu ne treba pridavati toliku pozornost, kaže ona, a problem joj je jedino ako se pojavi više pojedinaca koji dijele stav neimenovane gospođe.

Baby Boom

Čak i bez udubljivanja u post festum reakcije na društvenim mrežama, nije bilo teško zaključiti da će se na pitanje tko se slaže s reakcijom iz publike mnoge ruke naći u zraku. Komentari su različiti i pokrivaju poširok raspon, od logičnih i očekivanih konstatacija do onih vrlo personalnih i neukusnih. Jasno mi je zašto netko smatra da je djetetu mjesto doma, ali i da nije profesionalno od njegove majke povesti malca na posao, ali uvijek se pitam otkud ljudima autoritet i hrabrost tvrditi, recimo, da dotična sigurno ima frendove koji su mogli zabaviti dijete dok mama radi. Ima tu i nekih raslojenijih struja koje su mnijenja da je u redu što je dijete – ako već nije doma ili u igraonici – u kinu Europa, ali ne bi recimo bilo u redu da ga je mama povela sa sobom u HNK ili Lisinski. Favorit mi je ipak primjedba koja je nekonstruktivna, ali potpuno na mjestu, i koja kaže da bi sigurno bila urbana i kul da je dovela psa. I malo je tužno što sam uvjerena da je tako.

Bilo kako bilo, najviše su drvlja i kamenja na glumicu sasule upravo žene, koje su uglavnom i majke, i ni to me nije nimalo iznenadilo jer znam koliko su visoki te besmisleno i krajnje nepotrebno perfekcionistički kriteriji onih među koje i samu sebe svrstavam. Sve smo mi agilne potpisnice društvenog ugovora u kojemu stoji da je raditi i govoriti jedno, a pokazivati to što radiš i o čemu govoriš posve neprihvatljivo drugo. Danas je veliki kompliment kad vam kažu da ste uspješna majka i poduzetnica, da vam je uspjelo spojiti obitelj i karijeru. Za razliku od poduzetništva ili karijere, koja je to bolja što je javnija, poželjno je da element majčinstva i majke držite kod kuće. O tome u zadnje vrijeme smijete dosta pričati, ali ne smijete to nikako pokazivati. Gledat će vas s divljenjem, a možda i jalom, kad kažete da dojite za računalom dok tipkate da stignete poslati tekst – kao ja sada, recimo – ali nitko ne želi gledati slike razdrljenih prsa, djeteta koje žvače bradavicu ili krajnje neergonomskog položaja u kojem to radite. Jer ne vide poantu, a i nije baš estetski. To je prešutan dogovor koji uglavnom funkcionira jer je svim uključenim stranama na taj način lakše. Sve što se događa u kućnoj sferi ostaje u formi narativa – a kad se odlučimo, ili češće, kad smo prisiljeni iznijeti na svjetlo dana ili pozornice to što svaki dan radimo, balansirajući posao i djecu, razum i osjećaje, materijalne gubitke i nematerijalne dobitke, nailazimo na osudu, i to dominantno žensku.

Istina je, poslovni bonton i kodeks ponašanja koji i sama štreberski poštujem postulira uvažavanje sugovornika i partnera u poslu, a ono se ne iskazuje dovođenjem razigranog jednogodišnjaka na ozbiljne eventove. Problem je, međutim, što su taj kodeks davno utemeljili oni koji su imali luksuz da ga provode neovisno o tome što im se doma događa. Bez obzira na to koliko divni i predani očevi današnji muškarci bili, njihova se poslovna sfera ne mora ni dotaknuti, a kamoli svakodnevno sudarati s privatnom. Bez obzira na to koliko su divni i suosjećajni partneri i supruzi, oni koncept žongliranja povezuju isključivo s klaunima u cirkusu, a multitasking s nečim čime se njihove partnerice vole hvaliti kad im ponestane opipljivih argumenata. Kad su žene ušle u više poslovne i karijerne sfere, prihvatile su okvir koji su tamo pronašle, a koji je nastao u nekim drugim društvenim i kulturnim momentima, bez apdejta zastarjele verzije. Etika koju danas nazivamo poslovnom je “muška”, a dnevna i praktična ženska borba za emancipaciju oduvijek se, nažalost, svodila na to da se žene što bolje uklope u zakonitosti svijeta koji su stvorili muškarci.

Vjerojatno se ni ja, kao ni većina žena čije sam komentare pročitala, ne bih upuštala u takav pothvat. Ali ne zato što ga osuđujem, već zato što nisam za njega dovoljno hrabra. Previše sam obuzeta održavanjem iluzije da mogu imati sve i održavanjem postojećih društvenih mehanizama koji mnogo suptilnije i sofisticiranije nego u Goetheovoj eri, ali zato jednako poletno, stavljaju buntovne žene tamo gdje im je mjesto. Vidite, ja koja ne živim na mjesečnom paušalu, već isključivo od količine mjesečno obavljenog posla, kad mi nema tko pričuvati dijete – a to se jako često događalo u zadnje tri godine – odbijem posao i ostanem doma. Učinila sam poslovnim partnerima i široj javnosti veliku uslugu jer ih ne maltretiram svojim djetetom, izgleda. Ali nesretni su, redom, moja financijska konstrukcija, posao i karijera, a nisam sigurna ni da je dijete svaki put toliko sretno sa mnom kod kuće. Nikad ne cmoljim ni ne lamentiram nad tom situacijom, ali ljuti me kad mi govore da smo svi ravnopravni i da progovaramo s istih pozicija.

Licia Ronzulli

Najveći problem koji ja vidim u ovom incidentu jest to što se Doris Pinčić povukla. Kaže, nikad joj se takvo što nije dogodilo i očigledno je bila nespremna. Nije mi čudna njezina osupnuta i nespremna reakcija, vjerojatno bih je i sama imala. Ali iznenađuje me njezina naivnost pri upuštanju u pothvat za koji je morala znati da će izazvati reakcije, jer vjerojatnost da će s jednogodišnjim djetetom stvari krenuti po planu jedan je naprema sto. Tisuća. Iskustvo mi govori da je riječ o njezinom neiskustvu: ima sina koji je inače mirno dijete i ne stvara probleme i s njim sve može obaviti, ali eto, Donatu je to bilo prvo predavanje pa je reagirao nepredviđeno i nepoželjno. Bilo kako bilo, rasprava o njezinom neiskustvu, koja se može pronaći među brojnim threadovima koji se razmataju po fejsbucima i forumima dok ovo pišem, jedna je od mnogih cesta koje vode ravno u zapećak glavnog problema i odvlače pozornost od važnih pitanja. U raspravama koje će posve sigurno ovih dana uslijediti isticat će se potpuno nevažne marginalije, poput toga da je predavanje bilo o utjecaju sapunica na televizijske gledatelje, helou! Raspravljat će se o tome je li glumica povela sina jer ga voli imati uza se ili ga doista nije imao tko pričuvati, i je li se radilo baš o predavanju, ili je to ipak bila tribina na kojoj je Doris bila jedna od sudionica.

Konstruktivna rasprava trebala bi boldano istaknuti i crveno podvući tezu da žene ne mogu imati sve, barem ne istovremeno. Nije stvar u našem hrvatskom provincijalnom mentalitetu, već u načinu funkcioniranja ljudskog društva u cjelini. Dok su žene te koje rađaju, nema ravnoteže i nema ravnopravnosti. Problematika je to u kojoj su biologija i sociologija pretijesno isprepletene, a savjest uvijek tu da vas ugrize kad dođete u iskušenje delegirati krivnju.

Kad sam pročitala komentar koji kaže da publika želi govornika koji je 100% koncentriran, osobu koja se u tom postotku daje svom poslu, shvatila sam da – po tim kriterijima – činom rađanja u očima publike i kolega gubim poslovni kredibilitet. Jer s djetetom više nikad neću biti kao nekad, ili ikad, sto posto i isključivo svoja i koncentrirana na to da se isto toliko poslovno predam. I što preostaje? Lamentirati glasno ili tiho, ovisno o karakteru, ili ipak zagovarati promjenu kriterija i performativnu, a ne tek deklarativnu jednakost za jedne i druge po kriterijima koji nisu zajednički stvoreni? Preferiram drugo, ali i stalno isticanje ovog prvog i gurnutog pod tepih. Muški svijet diktira strogo odvajanje posla i privatnog života. Muški svijet si to može priuštiti. Heroine ženskog poslovnog svijeta, od Marisse Mayer do Barbare Corcoran, nisu ništa drugo nego žene koje su s peticom položile uklapanje u maskuline obrasce.

Gisele Bündchen

Još jedan highlight rasprava – koji uzgred budi rečeno nudi sjajan šlagvort za bombastične naslove i kratke, kaotične i neinformativne tekstove koji su imperativ našeg medijskog prostora – jest taj da se incident dogodio na Festivalu tolerancije. Kako stoji na webu Festivala, misija im je upozoriti na “raznolike sociološke fenomene i aktualnu društvenu problematiku: diskriminaciju manjinskih skupina, ksenofobiju, homofobiju, integraciju azilanata te odnos prema trećoj društvenoj dobi”. Organizacijski odbor poslao je priopćenje o incidentu u kojem stoji da, kao prvo, to nije incident, već događaj “koji je najbolji primjer različitosti među ljudima”, a kao drugo, da oni “smatraju da treba prihvaćati različita stajališta”. Dok se s jednim dijelom te izjave mogu složiti, posve mi izmiče način na koji je, prema riječima Katarine Bakić Vujičić, spomenuti događaj (a ne incident) primjer stvaranja boljeg i tolerantnijeg svijeta. Žalosti me primijetiti da tako mlaka i paušalna reakcija festivalskog vodstva na incident iz stvarnog života – koji je odmak od njihove deklarirane agende u kojoj se ne navode žene ili majke kao interesna skupina – pokazuje da je Festival zakoračio u domenu larpurlartizma i udaljio se od života, do te mjere da zatvori oči čak i kad život dođe k njemu. Osim ako sve ovo nije isječak iz neke paralelne matrice: trailer za novu dramsku seriju, ili performans-najava za sljedeći festivalski ciklus.