Maca Papučarica ili horor u šumi

Maca Papučarica, omiljeni klasik slovenske književnice Ele Peroci, naoko je neproblematična, poučna priča kojoj je cilj osvijestiti kod djece važnost urednosti i čuvanja vlastitih stvari. Neurednoj djeci Maca preko noći odnosi papuče, djeca odlaze u šumu i pronalaze Macinu kućicu i nakon obećanja da će promijeniti svoje ponašanje, dobivaju popravljene, uređene papučice. Lekcija je usvojena, priči je kraj. Međutim, ispod ljupke, pitome tkanine kojom je ova moralka presvučena, nalazi se zastrašujuća, mračna podstava sastavljena od nadzora, bestijalnosti i bezizlazne usamljenosti. Oparajmo šavove, raščohajmo uredno tkanje.

Selo u kojemu žive djeca primjer je pitoreskne, bukoličke idile. Bijele kućice, crveni krovovi, pometena dvorišta, ravne ceste. Vlada mir i sklad, baš kao u poetskoj interpretaciji Marine Cvetajeve o gradiću Hamelinu, koji čak i u snovima prije svega cijeni upravo nenarušeni red, prostorno-vremensku preciznost i pridržavanje strogo dodijeljenih uloga. Za razliku od Hamelina, u kojoj najezda štakora predstavlja strahovitu anomaliju, a djeca cijenu koju grad plaća za nepoštivanje dogovora, u ovome selu djeca jesu anomalija:

U tom selu sve je u najboljem redu osim djece – ona su neuredna.

Konceptu djetinjstva u Maci Papučarici pristupa se kao razdoblju anarhije i kaosa, suprotstavljenome racionalnom, dobro prilagođenom svijetu odraslosti-kao-mjerilu-svih-stvari. Djeca su tek nesavršene, nedorađene odrasle osobe koje je potrebno dovesti u red primjerenom kontrolom i kaznom. U fokusu kontrole prije svega je dječje tijelo – vječno neuredno, nepredvidljivo, inatljivo. Nepovredivost tijela, koja se smatra jednim od temeljnih ljudskih prava, ne vrijedi za djecu – jer, naposljetku, ona niti nisu „ljudi“, već poludovršen proizvod koji je zapeo negdje između animalnosti i ljudskosti. Kako djeca ustaljene, „zdravorazumske“ intervencije u vlastiti tjelesni integritet doživljavaju ne samo kao pitanje brižnosti i skrbi, već i sredstvo nadzora, jasno je vidljivo iz pjesmice u predstavi Maca Papučarica Zagrebačkog kazališta lutaka, u kojoj je opiranje papučama predstavljeno u manifestnom obliku:

Kada mama nije tu

Iskoristi priliku (…)

Oslobodi nožicu!

Roditeljski panoptikum u svijetu Mace Papučarice pripada isključivo majkama – prisutnost očeva u selu vidljiva je samo na jednom mjestu, u obliku kaputa u čijem se džepu povremeno mogu pronaći zalutale papučice. Majke su te koje su zadužene za nadzor dječje tjelesnosti i upravo su one te koje djecu obavještavaju o kazni koja je uslijedila nakon njihove transgresije – nestanku papuča. Za razliku od hamelinske djece koja ne mogu odoljeti čarobnom zovu Frulaša, seosku djecu na odlazak od kuće u potragu za jednim drugim mitskim bićem implicitno usmjeravaju upravo majke. I u jednom i u drugom slučaju odrasli su ti koji u svoj dobro strukturirani, racionalni svijet pripuštaju uljeza, čarobno stvorenje koje se (baš kao i djeca) othrvava ograničenjima realnosti, bez da su prethodno provjerili njegovu benignost/malignost. Djeca su tako prepuštena (ne)sretnom slučaju – klatno može prevagnuti na ovu ili onu stranu.

Šuma u kojoj stanuje Maca tradicionalno je mjesto čarolije, na kojemu ne vrijede pravila „stvarnog svijeta“ – za ulazak u nju potrebno je skrenuti s ceste, upravo kao što to čine djeca. Pronalaze Macinu kućicu u kojoj vlada savršen red. Maca se tako, usprkos iracionalnosti svoga postojanja, p(r)okazuje kao još jedan u nizu elemenata kontroliranog reda. U skladu s toposom bajkovitog narativa, pred djecom je izazov: moraju prepoznati svoje prepravljene papuče kako bi se sretno mogla vratiti kući. Sva uspijevaju, osim najmanjeg Bobeka:

„Ako ne pronađeš papuče, morat ćeš kući bos“, rekla mu je Maca. Bobeka su zeble noge i htio je zaplakati. Njegove su papuče bile poderane, a na polici nije bilo poderanih papuča (…) Maca Papučarica mu reče: „Ići ćeš kući bos.“

Čini se kako je najgore što se Bobeku može dogoditi ne uspije li pronaći svoje papuče gadna prehlada. Međutim, u skladu s magičnim, iracionalnim, često okrutnim svijetom bajke nije nemoguće zamisliti i daleko teže posljedice Bobekovog neuspjeha, primjerice:

„Ako ne pronađeš papuče, požderat ću te“, rekla mu je Maca, oblizala brkove i nasmiješila se, pokazujući pri tome niz oštrih, šiljastih zuba.

Kako u slikovnicama, tako i u lutkarskoj kazališnoj predstavi Maca je velika, veća od djece, a trenutak Bobekove drame razotkriva se kao vrelo potencijalnog horora, osobito uzmemo li u obzir Macinu mesoždersku prirodu „efikasnog stroja za ubijanje“,¹ koju redovito zaboravljamo u romantiziranim (fikcionalnim) prikazima domaćih mačaka.²

Maca se ipak smiluje Bobeku (ili zaključuje da je ipak premalen za dobar zalogaj), donosi mu papuče i pušta ga kući. No, prije nego što djeca uspiju otići, dobačen im je neočekivan mamac: nove papuče koje će im Maca sašiti za zimu, a koje uvjetuju njihov povratak u Macinu kućicu. Iako je samo trenutak prije funkcionirala kao potencijalni agent užasa, Maca se ovim potezom razotkriva kao prava tragičarka u priči – njezina naoko nonšalantna ponuda djeci prikriva stravičnu osamljenost:

Zatvorila je kućicu i gledala kako djeca u šarenim košuljicama i crvenim i plavim papučicama žure kući. Posljednji je trčao Bobek.

Osim toga, dvojben je i uspjeh prvobitne Macine zadaće uspostavljanje reda u dječjem kaosu, jer priča završava otvorenim pitanjem, na koje nije moguće dobiti uvjerljiv potvrdan odgovor:

Tko zna hoće li djeca [papuče] pospremiti prije spavanja?

Macina je egzistencija tako suštinski uzaludna, njezin posao sizifovski besmislen, samoća beskrajna.

Danas pada snijeg i Maca Papučarica šije papučice za djecu iz malog sela. Djeca će uskoro doći po svoje papuče. Ovaj put se možda neće vratiti kući.

Naslovnica: ilustracija Ančke Gošnik-Godec; u tekstu: Arthur Rackham – By day she made herself into a cat.

1. Desmond Morris: Upoznajte svoju mačku/Catwatching. Prijevod: Konstantin Miles, 1994.
2. O ovakvom neočekivanom, zastrašujućem podsjetniku na zvjersko lovačko naličje kućne mica-mace vidi i Richard Matheson: The Shrinking Man