Unbroken: mediji i silovanje Sanse Stark

Ponovo smo tu – gledamo Game of Thrones i raspravljamo o silovanju. To je bila moja prva misao nakon što sam odgledala epizodu ove serije naslovljenu “Unbowed, Unbent, Unbroken”, a čak i prije nego sam pročitala tekst na Jezebel. Epizoda završava vjenčanjem Sanse Stark, koju svi bitni igrači u igrama prijestolja Sedam Kraljevstava smatraju posljednjom preživjelom pripadnicom vladarske kuće Stark, donedavnim vladarima najvećeg od sedam dijelova kraljevstva, onog sjevernog. Nakon što je njen otac ubijen još u prvoj sezoni, u jednoj od vjerojatno najneočekivanijih scena u povijesti mainstream fantasyja, koja je zacementirala put šokantnom nasilju i izostanku toposa spasa u zadnji čas (trend započet već u pilot epizodi scenom silovanja četrnaestogodišnjakinje), ubijeni su i Sansin stariji brat i majka, sestra joj je nestala i svi pretpostavljaju da je mrtva, a dječje glave za koje svi vjeruju da pripadaju njezinoj mlađoj braći nabijene su na kolac i izložene na zidinama njenog doma iz djetinstva. U taj se dom Sansa vraća nakon što je preživjela niz prijetnji, zaruke za sadista, neželjeni brak, te glumljenje prijateljstva i simpatije prema ljudima odgovornima za očevu smrt, a tamo je dočekuje čovjek koji je izdao njenu obitelj i ubio joj majku i brata. Njegov je plan da je uda za svog sina kako bi osigurao vlastiti položaj na sjeveru. Činjenica da je sin psihopatski sadist, serijski ubojica i silovatelj nije nešto što bi ga uzbuđivalo – dapače, ta činjenica pogoduje cijeloj fami o obitelji Bolton na čijem je grbu čovjek oderane kože. U ovakvoj situaciji Sansa nakon rituala vjenčanja odlazi u bračnu sobu u kojoj je njen novi suprug siluje, dok se uz zvukove njezinih vrisaka kamera koncentrira na uplakano lice Theona Greyjoya, njenog prijatelja iz djetinstva, koji je sad Ramsayjev rob – i, vjeruje Sansa, ubojica njene mlađe braće – a kojeg je Ramsay natjerao da gleda cijelu scenu.

Ova je završna scena silovanja izazvala žestoke kritike. Kao i nakon epizode “Breaker of Chains” koja je također prikazala silovanje, internet je pun blogera/ica koji/e proklamiraju bojkot serije. Najčešće se citiraju tweet američke senatorice Claire McCaskill koja je napisala “I’m done with Game of Thrones (…) Gratuitous rape scene disgusting and unacceptable”, te tekst u Mary Sue u kojem autorice javno obznanjuju da će na svaki način prestati promicati seriju. Ipak, meni je cijela feministička diskusija oko razloga bojkota serije i problema kojeg kritičarke imaju sa scenom silovanja ostavila gorak okus u ustima.

Game of Thrones serija je kojoj prikaz silovanja nije stran i kojoj je u to ime upućivano mnogo kritika. U pilot epizodi silovana je (u prvoj bračnoj noći) Daenerys Targaryen, četrnaestogodišnjakinja koju je njezin brat prodao vođi ratničkog plemena. U trećoj sezoni u epizodi “And Now His Watch Is Ended” čuvari civilizacije prema divljemu sjeveru siluju stanovnice utvrde izvan velikoga zida, Crasterove kćeri i žene. U četvrtoj sezoni glavnu negativku Cersei siluje njezin brat blizanac u hramu uz mrtvo tijelo njihovog sina; ta epizoda, “Breaker of Chains”, bila je prva koja je otvorila rasprave o silovanjima u seriji u mainstream medijima.

Kritike koje su dolazile na račun glavnih scenarista serije Davida Benioffa i D. B. Weissa bile su usmjerene na način i razloge prikazivanja scena silovanja. U progresivnijoj kritici postoji konsenzus da je odabir načina prikaza silovanja u popularnoj kulturi itekako važan, s obzirom da živimo u patrijarhalnom društvu koje proizvodi kulturu silovanja uslijed koje se tek petnaestak posto silovanja ikada prijavi policiji, a krivnja se sistemski stavlja na žrtve. Kritičari/ke su tada detektirali/e problem ne samo u samom prikazu silovanja, nego i u smještanju tog događaja u narativnu matricu priče, te u načinu na koji su autori opravdavali svoj izbor. Tako je prikaz silovanja Daenerys postavljen na početak priče o velikoj ljubavi između nje i njezinog silovatelja (koji postane “njezino sunce i njene zvijezde”) koja služi kao osnažujuća okolina unutar koje Daenerys dobija snagu da nakon njegove smrti postane predvodnica naroda. Na taj način perpetuira se mit o ženi koja se zaljubljuje u vlastitog silovatelja i otmičara, koji seže od grčkih drama do bajke o ljepotici i zvijeri. Scena između Jaimeja i Cersei Lannister perpetuira pak jedan drugi, nimalo manje prisutan mit – onaj o “seksi silovanju”. Ono je shvaćeno kao nešto što je možda počelo kao silovanje, ali se, eto, spontano pretvorilo u konsenzualni čin i u obostranu igru moći koja je dio dinamike njihovog odnosa. Takva predodžba nije produkt pera feministkinja koje pušu i na hladno, već je direktan citat redatelja Alexa Gravesa i glumca Nikolaja Costera-Waldaua. Ovaj je zaključak potvrđen i nastavkom naracije koja ni na koji način nije reflektirala silovanje kojem smo svjedočili na ekranu.

Činjenica da se tu radi o svjesnom izboru dodatno je naglašena time što je serija snimana prema književnom predlošku u kojem su ekvivalentni dijelovi znatno drugačiji. Iako se i u serijalu Georgea R. R. Martina radilo o odnosu između četrnestogodišnjakinje i tridesetogodišnjaka kojemu je ona prodana, u knjizi Khal Drogo eksplicitno pita Daenerys za pristanak, koji ona daje kako riječima, tako i činom uzimanja njegove ruke koju prinosi na svoje spolovilo; time daljnji razvoj Daenerysinog lika ima drugačiju težinu i značenje nego u seriji. Silovanje koje vrše vojnici noćne straže u Craster’s Keepu u knjizi se ne pojavljuje, ali se i u knjizi i u seriji pojavljuje tiranski pater familias Craster koji u pervetiranoj verziji ovog konstrukta već generacijama siluje svoje kćeri-žene, a svu mušku djecu nastalu iz tih veza žrtvuje snježnim zombijima, osiguravajući tako zatvoreno incestuozno društvo u kojem je prisutan samo jedan muškarac. A dok Cersei u knjizi isprva izražava svoje neslaganje s odabirom mjesta i trenutka, u seks sa svojim bratom upušta se svojevoljno i entuzijastično. Činjenica da taj događaj nije imao implikacija na daljnji tijek radnje tako je u knjizi smisleniji. Ono što je zastrašujuće jest uvjerenje autora da je nasilje koje Cersei trpi dok kroz plač viče “ne” dok je brat siluje kraj mrtvog tijela njihovog sina ekvivalent seksu uz mrtvo tijelo njihova sina. I u ovim distinkcijama apsolutno postoji problem, te ga se treba glasno i jasno isticati, kao što treba i denuncirati svako konstruiranje kulture silovanja u javnom prostoru, u koje svakako spadaju i ove scene. U svakom od navedenih slučajeva radilo se o svjesnom odabiru autora serije da iskoriste silovanje.

Iako su nam njihovi motivi nepoznati, poznate su nam posljedice tih odluka: nebrojeni tekstovi, komentari i rasprave koji su u poznatoj maniri “nema loše reklame” pomogli vinuti seriju u visoke ratinge, koji se direktno transformiraju u dolare na računima Benioffa i Weissa. Činjenica je da je jedna od osnovnih privlačnosti ovoga serijala – kako knjiga tako i televizijske serije – nepredvidljivost i lakoća kojom se glavnim likovima u koje smo se emocionalno investirali odrubljuju glave, ubada ih se u trbuh i, da, siluje ih se, jer je Martin uspio prvenstveno u krajnje dosljedno provedom oblikovanju fiktivnog svijeta. Inzistiranje na eksplicitnosti nasilja šokantnosti radi (poput, primjerice, odstranjivanja Theonovog penisa, koje je u knjizi samo insinuirano, a u seriji prikazano), i odabira da se ono hipertrofira bez utjecja na radnju i likove, ustupci su koji smanjuju unutarnju konzistentnost Martinovog svijeta i motivacije likova, te pokazuju da autori serije ili nisu čitali knjige s razumijevanjem ili su žrtvovali jedan od najboljih aspekata Martinovih romana jeftinoj vrijednosti šoka u voajerskoj kulturi koja fetišizira snuff.

Međutim, situacija s prikazom Sansinog silovanja i njegovom kritikom nešto je drugačija. Za početak, ta je scena prisutna u knjizi (iako se ne radi o Sansi, već o drugom liku, čija je priča spojena sa Sansinom u seriji, te koji trpi puno brutalnije nasilje), a za razliku od Jaimieja, Ramsay Bolton je seksualni sadist i psihopat koji iz zabave siluje i muči žene. Izbor da Ramsay ne siluje Sansu u takvom bi svijetu bila potpuno izvan logike, kako mizoginog sustava u kojem se priča odvija, tako i unutarnje motivacije lika koji ne može odoljeti dodatnoj mogućnosti mučenja i ponižavanja koja mu se pruža s Theonovom prisutnošću. Ne znamo kako će se priča sa Sansom dalje odvijati, s obzirom na odstupanja od knjige, ali sumnjam da će akteri preći preko svega kao da se ništa nije dogodilo. I, posebno važno, autori serije nisu prikazali ovu temu kao išta drugo osim kao silovanje – dakle nasilan čin, a ne nespretnost u prvim danima veze ili grublji seks; bez opravdavanja, banaliziranja i umanjivanja. Ovaj put nisu odgovorni niti za jednu od pogrešaka za koje su ih feminističke kritičarke s pravom optuživale u ranijim slučajevima. Kako je onda opisana scena proizvela toliko burnu reakciju?

Argumenti korišteni kako u tekstovima, tako i u komentarima na društvenim mrežama nakon prikazivanja epizode imali su nekoliko zajedničkih točaka. Česta kritika bila je ona da je Sansa snažan ženski lik, koja konačno počinje pokazivati određenu moć djelovanja, agensnost, koja joj se činom silovanja oduzima. Joanna Robinson primjerice piše: “Horrible because this rape scene undercuts all the agency that’s been growing in Sansa since the end of last season. She was at the height of her power earlier in the episode when, stripped back down to her red-headed Tully roots, she told Myranda in no uncertain terms that Winterfell was her home and she would not be intimidated. It’s right in line with the Game of Thrones approach to storytelling that Sansa would have the rug pulled out from under her. (Have we forgotten Oberyn so soon?) But did it really have to be rape that brought her low?”. Ipak, kritika koja tvrdi da se silovanjem potkopava snaga žene, te da ona sada postaje samo pijun u rukama muškaraca, jednako je problematična kao i tvrdnja da je silovanje nešto usputno i ne pretjerano traumatično, što ne ostavlja nikakve posljedice za daljnji razvoj lika i radnje. Opozicija između preživljavanja silovanja i nečije snage i agensnosti ponovno prebacuje lopticu na žrtvu: njen karakter/snaga shvaća se kao ono što ju je trebalo spasiti od silovanja, jer jakim ženama se takvo što ne događa. Osim kad se dogodi.¹ Jesu li i ta silovanja bezrazložna, “gratuitous”, kako to predbacuje sceni Sansinog silovanja senatorica McCaskill? Svakako. Zar postoji razložno silovanje? No zašto onda o tome ne govoriti, zašto to ne prikazati, u svoj stravi i bezrazložnosti?

Uz argument gubljenja još jednog snažnog ženskog lika internetom se proširio i zgroženi vapaj kako je ovo najstrašnije nasilje koje je Game of Thrones ikada prikazao, te kako je ovo #whitewedding mnogo gore od #redwedding. Ukoliko uzmemo u obzir da je na spomenutom crvenom vjenčanju vrlo eksplicitno ubijeno na desetke gostiju, među kojima i trudna žena u čiji je trbuh zarinut nož, takva izjava ima popriličnu težinu. I upravo ta težina u kombinaciji s vapajima o oduzimanju agensnosti doprinosi dodatnom ušutkivanju osoba koje su proživjele silovanje. Jer ukoliko je silovanje sudbina gora od smrti, osoba koja je proživjela silovanje ostaje vječno obilježena tim iskustvom kao jedinom odrednicom. Postaje netko u čijem se prisustvu mijenja ton razgovora, zaobilaze potencijalno uznemirujuće teme i izbjegava razgovor o tom iskustvu. Da budem jasna, ovime ne mislim da se trauma silovanja treba trivijalizirati ili minimizirati, a čin silovanja normalizirati: upravo to patrijarhat svakodnevno radi. Međutim, moramo biti oprezne da silovanje, u želji da se odupremo njegovoj banalizaciji, ne mistificiramo. Silovanje nije mitsko neizrecivo zlo gore od smrti – to je vrlo konkretno nasilje koje rade konkretne osobe i mora biti izrecivo. I naša je dužnost otvoriti prostor u kojemu osoba koja je preživjela silovanje bez patroniziranja može govoriti o svom iskustvu, ali i prostor u kojemu se iskustva žena koje svoju traumu ne smatraju sudbinom gorom od smrti neće negirati i propitivati.

Apologeti Game of Thrones bezbroj su puta ponovili iste banalne i prvoloptaške argumente: pa tu se radi samo o fikciji, zabavi, ovo nije stvarni svijet. Odgovori na ovakve argumente uglavnom su ponavljali kako upravo zbog te kreativne slobode postoji izbor kako ćemo prikazati ulogu žena te kako ćemo, i hoćemo li uopće, prikazati nasilje nad njima. Da je upravo zato što se tu radi o fikciji moguće izabrati drugačiju obradu teme. No privlačnost Game of Thrones nije u eskapističkoj fantaziji, već u tome što serija sve zakone žanra subvertira, te nam zapravo donosi odraz naše vlastite stvarnosti hipertrofirane u kući ogledala. Iz takve perspektive, što se trebalo dogoditi te prve bračne noći? Teško je zamisliti da bi se odigrala drugačije: unutar tog svijeta s tako postavljenim ulogama i karakterima, silovanje je bilo neizbježno. Kao što je svakodnevno neizbježno za niz žena koje ne mogu pobjeći iz svoje situacije i okruženja kao što Sansa ne može pobjeći iz te sobe okružene čuvarima, ali čije krikove ne čujemo. Možda su je mogli jednostavno ne prikazati? Zašto tjerati nas gledatelje da doživljavamo njenu bol? Zašto nas tjerati da se osjećamo nelagodno dok gledamo? Upravo zato što se i trebamo osjećati nelagodno.

Scena silovanja i trebala nas je natjerati da o njoj progovorimo, da progovorimo i o svim drugim silovanjima u braku ili vezama u kojima žena osjeća da je na mjestu Sanse Stark i da nema izbora. Ona nas treba šokirati, ne zato što se ne uklapa u radnju ili što donosi “shock value”, nego stoga što je njena šokantnost upravo u tome da je u predočenom setu društvenih okolnosti ona neizbježna. A patrijarhalni svijet Game of Thrones bolno je blizak svakodnevnim iskustvima brojnih ljudi, te time postaje jasno da i u našem svijetu za ogroman broj žena silovanje ne predstavlja aberaciju, nego nešto što je integralno i konzistentno u narativima njihovih života. Da ne kažem neizbježno. I tim ženama moramo poslati poruku koja glasi “vidimo vas”, a ne “zatvaramo oči pred nasiljem koje se nad vama vrši jer je previše šokantno”, ako smo već u privilegiranoj poziciji da je zatvaranje očiju izbor koji imamo. Kao i “time što ste preživjele silovanje niste manje vrijedne niti manje snažne”, a ne “time gubite svoju agensnost, šteta, bile ste snažne žene”. Niti im trebamo poručiti “to što ste proživjele gore je od smrti i najstrašnijeg mučenja”, nego “nasilje koje ste proživjele jest strašno, i imate pravo na svu podršku i pomoć u nošenju s njegovim posljedicama, ali nije gore od smrti – upravo je vaše življenje i preživljavanje potrebno slaviti, i zato je vaša iskustva potrebno slušati i zato moramo sve zajedno pokušati graditi svijet u kojem narativi o neizbježnosti silovanja neće imati unutarnju konzistenciju, niti u stvarnosti niti u fikciji”.

Javni je prostor u toj mjeri zasićen konstrukcijama kulture silovanja, da je činjenica da je Game of Thrones u medijskom mainstreamu otvorio prostor za diskusije o silovanju iz feminističkih perepektiva itekako važna. Potrudimo se onda i mi same ne oduzimati agensnost snažnim ženskim likovima. One su to usprkos silovanju. Slažem se s Madeleine Davies koja završava svoj tekst porukom da je bez obzira na silovanje Sansa ostala neslomljena, kao što to sugerira naslov epizode. Čuvaj se, Ramsay – zima dolazi, a sjever pamti.

1. Julie Bindel recimo u članku uz desetu obljetnicu smrti Andree Dworkin uz prisjećanje na njezin rad kroz prizmu osobnog prijateljstva, donosi citat prvih rečenica pisma koje joj je Dworkin poslala 1999: “Dear Julie. You have not heard from me because in May the unthinkable happened. While I was on vacation in Paris I was drugged and raped. I do not think I can bear this.”