Ja <3 Teletekst
U listopadu 2012. BBC-jev Ceefax, prvi svjetski teletekst servis, prestao se emitirati nakon trideset i osam godina. Na hrvatskim televizijskim ekranima teletekst, od kojih je onaj najstariji, HRT-ov, 28. travnja ove godine proslavio dvadeset i peti rođendan, ne pokazuje znakove posustajanja; ipak, u eri interneta i (pre)obilja informacija koje on predstavlja, reći (priznati?) kako nam je teletekst izvor informiranja doima se beznadno zastarjelim, gotovo komičnim. Malen je broj onih koji će se sjetiti uopće uključiti teletekst na listu onog o čemu govorimo kada govorimo o medijima, čime se njegov utjecaj na formiranje stavova i mišljenja kategorizira kao minoran, marginalan. Teletekst se uglavnom izjednačava s brzinskim provjeravanje televizijskog programa što, ako uopće više i pratimo hrvatske televizijske kanale, obično završava rezigniranom konstatacijom da „na televiziji nema ništa“, ili kao konstantna (a time praktički i nevidljiva) vizualna kulisa kladionica i kafića, zamrznut na stranicama koeficijenata i rezultata utakmica. Teletekst je zastario, štur, neprivlačan. Tko još uopće čita teletekst?
Suočena s raskošima interneta, vizualna škrtost teleteksta, s njegovim ćoškastim kvadratićima i nerafiniranom, drečavom paletom boja, djeluje zastarjelo ili, ako želimo biti blagonaklone, retro, baš kao što pozivati se na njega kao ozbiljan izvor informacija graniči s diletantizmom. Čini se kako teletekst kako vizualno, tako i informacijski/informativno nema dubinu; za razliku od internetskog beskraja prostor teleteksta izrazito je skučen, mjerljivo ograničen kombinacijama triju brojki na daljinskom upravljaču. Usprkos tome, ili možda baš zbog toga, u konačnosti teleteksta ima nešto utješno, dok nasumični izbor vjestica iz kategorije Zanimljivosti ili Showbizza u sebi uvijek sadrži element radosnog iznenađenja (Što li je odabrano kao posebno zanimljivo danas?). Osim toga, ovi postupci razotkrivaju i postojanje uredničke politike teleteksta, odnosno osobne preferencije osobe-i-osobnosti-iza-teleteksta, o kojoj, budući da se teletekst ne doživljava kao medij u uvriježenom smislu tog pojma, ne razmišljamo, kao ni o razlikama u kompletnoj uređivačkoj politici i javnom profilu određene televizijske kuće. Ta spoznaja narušava prividnu objektivnost informacija na teletekstu, objektivnost koja je ponajviše uvjetovana prostornim ograničenjima koja sužavaju kako sam broj „najvažnijih vijesti“, tako i način njihova prenošenja.1 Ipak, i svaki teletekst ima svoj karakter, subjektivne nijanse koje se očituju u izboru „vijesti dana“, u interpunkcijskim znakovima (prvenstveno uskličnicima) te vrsti komercijalnih sadržaja koji se na teletekstu reklamiraju, prvenstveno osobnih oglasa. U konzervativnije okrilje teleteksta nacionalne televizije tako su pripušteni samo suzdržaniji, „romantični“ oglasi, dok su one komercijalne orijentirane prije svega na pornografiju. Necenzurirana prisutnost eksplicitnih (premda jezgrovitih) opisa i telefonskih brojeva na kojima pozivatelj/ica može očekivati nastavak priča dodatni su dokaz marginaliziranosti teleteksta u (medijskoj) svakodnevici, inače toliko osjetljivoj na „nepoćudne“ sadržaje, osobito one koji su nadohvat ruke maloljetnicima.2 Gurnute u udaljene zakutke teleteksta, zajedno s kladioničarskim koeficijentima, funkcioniraju kao teletekst-preslika margina „realne“ svakodnevice i praksi koje se društveno obilježavaju kao skaredne i problematične.3
Meni možda najdraža funkcija teleteksta jest ona narativna. Sažeci televizijskih filmova, emisija i osobito serija s vremenom su prerasli svoju čisto informativnu zadaću (primjerice, kada zalutam na polovicu nečega što djeluje dobro pa mi je potreban brzi uvod i pregled o čemu se tu zapravo radi) i razvili se u svojevrsnu hibridnu formu ritualnog praćenja određenog (najčešće) serijala putem teletekst-sažetaka. Taj oblik uživanja u priči, štoviše, mogućnost praćenja narativa projiciranog u budućnost (sadržaj dnevnih serija na HRT-u na teletekstu je popraćen do dva dana unaprijed), omogućava mi dugotrajno isključivo čitalačko praćenje serija koje nikada niti ne moram pogledati ili parcijalno gledateljsko investiranje u poneke koje su me prvenstveno zainteresirale upravo zahvaljujući svom sažetom teletekst-narativu (poput trenutnog favorita Hanna, slušaj svoje srce). Mogućnost „gledanja u budućnost“ koju narativno pruža teletekst tako osigurava određen stupanj gledateljske (nad)moći, odnosno smanjuje razinu stresa pretjeranog gledateljskog angažmana i emocionalnog investiranja. Probiranje najvažnijih informacija, čiji je izbor također izvršio nevidljivi (i informacijski potentni(ji)) Netko, omogućuje gledateljsko o(t)puštanje jer su potezi svih igrača i igračica, barem u jednoj ograničenoj budućnosti, već razriješeni i poznati. Koliko olakšanje ovo pruža poznato je svima kojima pretjerano intenzivni emocionalni angažman povremeno predstavlja pravu prepreku u sustavnom praćenju serijala – čvor napetosti čija se nepodnošljivost (kod autorice) razrješava na dva načina: odustajanjem od gledanja ili tzv. binge watchingom. Baš kao i kod tjeskobe uzrokovane suočavanjem s “neprikladnim” prehrambenim proizvodom (zdravstveno, kalorijski) pri čemu se i uzmak, odnosno lišavanje, i pohlepna navala pokazuju nezadovoljavajućim rješenjima – asketizam uzrokuje samo bolnu žudnju, popuštanje „nižim strastima“ kajanje.
U mom životu teletekst tako i dalje igra značajnu informativnu, a s godinama sam primijetila, i emocionalnu ulogu. Dan mi, uz jutarnju kavu, ne počinje ni surfanjem internetom ni listanjem novina, već pregledom standardnih mi (i omiljenih) stranica teleteksta. Najdraža mi je funkcija mog televizijskog prijemnika mogućnost podijeljenog ekrana, tako da na jednoj strani mogu škicati emisije tipa Dobro jutro, Hrvatska dok na drugoj „šaltam“ teletekst stranice. Zahvaljujući tom dnevnom ritualu, teletekst je za mene gotovo organski povezan s upravo takvom vrstom „usputnih“ pozadinskih televizijskih sadržaja koji od mene ne zahtijevaju osobiti intelektualni i kritički angažman, već funkcioniraju kao svojevrsni zvučno-vizualni materijal koji popunjava praznine odsutnog sugovornika i umanjuje dosadnu i/li nelagodnu u/osamljenost.4
“Lucky Cat”, autor: Dragan Espenschied
Ova specifična televizijska mješavina za mene također ima poprilični emocionalni, prvenstveno nostalgični kapital, s obzirom na to da je povezujem s ranim djetinjstvom u kojemu je navedenu zadaću zvučno-vizualne kulise redovito odrađivala u samotnim prijepodnevima prije popodnevne školske smjene. Trolist Dobro jutro, Hrvatska, obrazovnog bloka za djecu koji je tada nosio ime Školskog programa (danas Školski sat) i aktualne meksičke telenovele imao je ulogu utješnog i ohrabrujućeg audiovizualnog suputnika kojemu je najčešće bila posvećivana minimalna pozornost dok su se obavljale svakodnevne obaveze poput pisanja zadaća, jela i pripreme za školu. Njihova je funkcija tako u daleko manjoj mjeri bila informativna, odgojna ili zabavna, a mnogo više terapeutska, u smislu narušavanja prijeteće tišine u praznome stanu. Eskapizam koji se standardno povezuje uz, primjerice, telenovele, tako je u ovome slučaju manje označavao izlet u romantični i romantizirani narativni svijet, a mnogo više konkretni podražajni bijeg od samoće i tišine, sa svim prijetećim konotacijama koje prazna soba ili mračna kupaonica imaju u godinama ranog djetinjstva (a i duže). Marshall McLuhan u Razumijevanju medija tvrdi kako, za razliku od radija, „[t]elevizija odbija služiti kao pozadina. Ona uključuje gledatelja. S njom morate biti u tijeku.“5 Šezdesetih godina prošlog stoljeća kada je McLuhan objavljivao svoje kapitalne radove, a televizija još uvijek bila rijetka novina, takav stav o nametljivoj, nepopustljivoj naravi televizije zvučao je daleko uvjerljivije nego danas, kada su mnoge/i od nas naviknute/i na konstantnu prisutnost televizije kao pozadinskog šuma kojemu posvećujemo zanemarivu pozornost. Također, mnoge/i od nas vjerojatno mogu posvjedočiti fenomenu „usputnog gledanja“, kada se letimično bačen pogled na televizijski ekran na pola puta k nekom važnijem zadatku pretvara u višeminutno piljenje u nešto za što smo mislile da nas uopće ne zanima (i što će nas po isteku tih minuta zaista i prestati zanimati): zakačene smo, usisane.6
Nakon gašenja Ceefaxa BBC je gledatelje/ice prigodno pozvao da podijele svoje uspomene na servis. Brojnost reakcija, kao i raznovrsne narativno-ispovjedne, pa i poetske forme, svjedoče o nostalgičnom potencijalu i važnosti naizgled trivijalnih rituala svakodnevice, sitnih zadovoljstava koja se otpisuju kao beznačajna sve dok nismo prisiljene sagledati ih retroaktivno, kao izložak u “pravom” ili onom osobnom, nevidljivom muzeju.
Naslovna ilustracija: LIA – Untitled
- Jedan od ključnih razloga moje naklonosti teletekstu jest taj što mi nudi probavljivu mjeru aktualnih političkih zbivanja – u toku sam, a ipak uspješno izbjegavam mazohistički overdose do kojega redovito dolazi kada se u svrhu informiranja okrećem internetu.
- Za razliku od, primjerice, ćirilićnog pisma na RTL-ovom teletekstu.
- Ovakva marginaliziranost udvaja se i zahvaljujući percipiranju teleteksta kao informativnog servisa za stariju, umirovljeničku, društveno na brojne načine marginaliziranu populaciju.
- Osobito onu posebnu kvalitetu osamljenosti osobe koja na porodiljnom dopustu provodi često navlas iste dane s bebom koja, uza sve svoje vrline, uglavnom ne igra ulogu ravnopravnog sugovornika/ce naročito uspješno, zbog čega se i najpredanija majka povremeno ima prilike uvjeriti u istinitost riječi Doris Lessing.
- Preveo David Prpa, Golden Marketing-Tehnička knjiga, 2008.
- Često uz iritantno gnjavljenje žrtve koja koncentrirano prati emisiju od početka pitanjima poput: A tko je taj? ili Što je bilo?
