Monstrumi

Neki užasi postanu kolektivne traume i uvijek su nam tek milimetar ispod svijesti, ožiljci na našoj zajedničkoj koži. Svi su drugi ipak modrice, brzo apsorbirane i zaboravljene, jer svakog dana dolaze svježi udarci. Zaboravljamo jer se uz male razlike užasi ponavljaju, na to možemo računati i zato ne moramo tako dobro pamtiti. Od prvih naslova („STRAVA“, „TRAGEDIJA“) i njihovih bombastičnih tekstova do tišine koja počne koji tjedan kasnije, rečeno je dovoljno da krenemo dalje. Samo što često nije, i naša jeza ostaje začahurena, netaknuta.

Ako pokušamo taknuti jezu, proći joj niz leđa kao mački, kao što ona uvijek čini nama, možda ćemo drugog puta biti spremniji. Jer su na najljepšoj internetskoj fotografiji Ivane i Patrika Fogadića i majka i sin toliko sretni – toplina koja im izbija iz osmijeha kao da zamagljuje ostatak kadra – čini se nemoguće da će se nedugo poslije njenom voljom i Opel Astrom survati u smrt. No iščitavanje znakova iz starih fotografija pouzdano je kao magija. Ono što je jezivo, u kontrastu s onime što će se dogoditi, ionako nije sreća već običnost, potpuna prepoznatljivost prizora. Odsjaj fleša na staklu, djetetovo uzbuđenje zbog vožnje uspinjačom i posjeta Zagrebu, majica s kapuljačom koju je netko od njih odabrao za taj dan, pa rečenice poput „nedvojbeno utvrđeno da se radi o petogodišnjem Patriku Fogadiću iz Totovca, koji je i ranije identificiran po odjeći koju je nosio“, ispod neživih fotografija policajaca s nosilima.

ivana

Patrik je umro u Dravi jer je tako odlučila njegova majka, čija je oproštajna poruka na Facebooku privukla pozornost javnosti prije nego se otkrio ishod njihova nestanka. Ivana se u njoj prvenstveno obraća suprugu, čovjeku koji joj je „pričao o raju, a priuštio pakao“, i u više od tisuću riječi ocrtava odnos koji djeluje mučno i zlostavljački.

„Iskreno nije mi niti žao to što si se kurvao koje gdje (…) i s kim (…).

Žao mi je samo što si mi gledao u oči i lagao, ispirao mozak… ti si bio taj koji se vječito ‘prijetio’ sa pričama o preljubu (da budem mrtva i ja i taj s kojim to napravim) to su barem i svi ostali znali čuti (tako da ne izmišljam ništa), ti si taj koji me nekoliko desetaka puta dnevno znao provjeravati i pitati gdje sam i što radim (mislim, stvarno…sa djetetom koje dojim mogu puno toga napraviti, sama 300km udaljena od svih koje poznajem)…“

„Naravno sad će mnogi reći tko te jb sama si si kriva, pa iskreno i jesam, možda sam zapravo i trebala sve prekinuti kada sam dobila prvu šamarčinu tjedan dana prije svadbe (baš je bilo gadno obući kratku haljinu, a koljena u ranama od pada), pa da ne spominjem samo situacije koje si mi priuštio dok sam bila trudna (iskreno čudim se što je Patrik uopće rođen živ)…. ali jbg to je valjda ona shit stvar zvana ljubav…“

Mnogo nas je čitalo posljednje riječi Ivane Fogadić jer su bile most između živih i mrtvih i jer su užasu davale okvir kakav inače ne dobijemo. Te su riječi svakako smrti učinile spektakularnima i osigurale temeljito medijsko pisanje o svim koracima slučaja, od poruke do pogreba. Pridružujem se tom pisanju makar me to činilo lešinarom, jer je ova priča mnogo više od već pomalo zaboravljenog ljetnog horrora.

policija

Autor: Marko Jurinec

Na Ivanu Fogadić internet je očekivano reagirao s jednim pitanjem – „Zašto je povela dijete?“ – i podijelio se na one za koje je obični monstrum i one za koje je zlostavljana žena koja nije vidjela izlaza. „Mi samo nagađamo, njoj je bilo preteško, a onda je postupila kao grčka Medeja i kaznila podsvjesno svoga nevjernoga i zlostavljajućega supruga tako što je digla ruku i na sebe i na njihovo dijete“, rekla je psihologinja Ljubica Uvodić-Vranić. Mi samo nagađamo i naravno da nas odgovor zanima (Ivana ga je dala: „Jednostavno znam da bi imao mučan život ukoliko si ti u blizini (to i sad ima priliku osjetiti kad se vratiš sa terena)“), no tragedijama prečesto pristupamo kao da su zagonetke s konačnim rješenjem. Tragedija je prije glasan tresak u našem domu, koji nas prene i tjera da dobro promotrimo prostor s kojim smo inače srasli – intenzivno nas podsjeća da naše stvarnosti ne mogu biti izvan svijeta, da nikada ne znamo. Prije nego je postala Medeja iz crne kronike, Ivana Fogadić bila je žena čiji su život, kao i naše, oblikovali ljubav, majčinstvo i očekivanja od ženskosti i muškosti. Iako ne bismo za nju znali da nije ubila sebe i sina, najvažnije nije to što je umrla onako kako većina nas neće, nego što je živjela po pravilima po kojima većina nas živi.

pticekojedijeletekst

„Teško mi je razumjeti tvoju smrt u Londonu,
U magli, baš kao što mi je teško
Razumjeti svoj život, ovdje na jarkome svjetlu.“

Nešto što nas izbaci iz svakodnevice pa nam sve što smatramo svojim životom bar nakratko postane nejasno, tuđe – onakvo kakvom obično doživljavamo smrt, o tome možda govore ovi stihovi meni dragog izraelskog pjesnika Yehude Amichaija. Nisam ih tražila, nisam zapravo ni čula za pjesmu iz koje su, no bili su prvo što sam našla kad sam počela razmišljati o Ivani Fogadić. Jer, kondicionirana Sylvijom Plath, nakon vijesti o međimurskim smrtima pomislila sam odmah na Assiju Wevill.

Assia Wevill bila je žena zbog koje je Ted Hughes, veliki engleski pjesnik, napustio Sylviju Plath, mnogo veću američku pjesnikinju, što je, legenda kaže, bio povod njenog slavnog samoubojstva pećnicom. Mnogo je manje poznato da si je samo nekoliko godina kasnije, također povodom Hughesova odlaska, život oduzela i Assia. Za razliku od Sylvije, ona je sa sobom u smrt (plinom, u kuhinji) odvela i njihovu četverogodišnju kćer Shuru.

Assia je za mene godinama postojala samo kao monstrum na margini mita o Sylviji, fatalna suparnica i preljubnica koju smijemo mrziti jer je, zaboga, bila toliko sebična da ubije vlastito dijete (Plath je svojoj djeci ostavila mlijeko i kekse i pažljivo ih zaštitila od plina). Dugo je se nisam sjetila do Ivane Fogadić i napokon sam odlučila saznati više, vidjeti postoji li ikakva veza između dviju žena osim užasne smrti.

Ispostavilo se da je biografija Assie Wevill A Lover of Unreason, autora Yehude Korena i Eilata Negeva, objavljena baš kad je prošao vrhunac mog interesa za Plath, 2006. Čitati o njoj bilo je kao družiti s poznanikom koji ti je oduvijek antipatičan i onda shvatiti da se stvarno dobro slažete. U prvoj rečenici predgovora pojavio se prvi gore citirani stih, na koji su autori slučajno naišli u Amichaijevoj pjesmi naslova „Smrt Assije G.“. Znatiželja o ženi iz pjesme rezultirala je dvadeset godina kasnije knjigom, i to prilično sjajnom, dramatičnom i tužnom knjigom, kakav je i bio život Assije Wevill, rođene Gutmann.

assia

Iritantno je koliko sugovornika Korena i Negeva opis Assije počinje njenim izgledom – bila je zapanjujuće lijepa, zavodljiva, mačkasta, fatalna – no nije neočekivano; tragedija je uvijek poetičnija kad je žena ljepotica. Osim što je bila predivna, Assia je od rođenja 1927. promijenila nekoliko domovina (Njemačka, Izrael, Kanada, Velika Britanija), bavila se pisanjem, prevođenjem (Amichaija na engleski) i ponajviše ljubavlju (s tri supruga), a njezin je život, koliko god to klišeizirano zvučalo, možda najtočnije opisati kao strastven.

Njena i Hughesova afera započela je gotovo odmah po upoznavanju u svibnju 1962. Assia joj je pristupila kreativno, poslavši, primjerice, u devonski dom Hughesovih dugu vlat pokošene trave natopljenu Diorovim parfemom. Hughes je slabo skrivao nevjeru pred Plath, koja je nakon jednog razgovora preljubnika iščupala telefonsku žicu iz zida. Prijatelji su vjerovali da je nesretan u braku – da ga Plath, posvećena njihovoj maloj djeci i domu, iscrpljuje, sva uronjena u „majčinske mirise mlijeka i urina“. U rujnu 1962. Hughes i Assia otišli su na hedonističko putovanje u Španjolsku, a Sylvia tjednima nije imala pojma gdje joj se suprug nalazi.

Vruću romansu u veljači 1963. ohladilo je Sylvijino samoubojstvo. Kako bi na njegov poziv Tedu pomogla s djecom, još uvijek udana Assia uselila je u londonski stan u kojem se Plath ubila. Sama u njemu većinu vremena, dok je Ted bio kod obitelji u Devonu, Assia je spavala u Sylvijinom krevetu, kuhala u njenom posuđu, čitala njene knjige i brinula za njenu djecu. Useliti u dom prethodnice, ponavljati njene pokrete, zauzeti njeno svježe ispražnjeno mjesto, sve to nije, naravno, dobra ideja za zaljubljenu ženu. Sylvijina konstantna prisutnost i krivnja koju su ljubavnici osjećali (pogotovo Hughes) ubijali su romantiku i Assijino samopouzdanje. U dnevnik piše da je Plath imala „milijun puta više talenta, 1000 puta više volje, 100 puta više pohlepe i strasti od mene. Nikad nisam trebala pogledati u Pandorinu kutiju“. Pita se koliko joj je još vremena ostalo dok je Hughes ne odbaci i „Jesam li mu dovoljna? JESAM LI MU DOVOLJNA?“. Znakovito, u šest godina veze Hughes i Assia nisu uspjeli stvoriti zajednički život.

Pomoglo nije ni rođenje djevojčice Alexandre zvane Shura, 1965. Hughesa novo dijete nije zanimalo (kad bi je spominjao u pismima, zvao ju je „njena djevojčica“), makar joj je u skladu sa svojim praznovjerjima i interesom za okultno dao izraditi astrološki profil, no Assia je obožavala kćerkicu i učinila je zjenicom svoga oka. Do Assije bi doplutale priče o mladim pjesnikinjama s kojima Hughes ljubuje, a on ju je uvjeravao da su to samo budalaštine njenih prijateljica. Često razdvojeni, Hughes i Assia godinama su izmjenjivali dramatična pisma, ali te prepiske pune ljubavnih nadimaka nisu uspijevale popraviti stvar, a krivnja se redovito pripisivala Assiji. Ted želi da ne bude tako tvrdoglava, da ne prijeti stalno odlaskom, da se smiri i kontrolira svoj temperament. Assia piše „Hoću znati želiš li ovo popraviti jer me još voliš, jer još osjećaš tu životinjsku stvar među nama (…) ili me možda želiš samo da brinem o tvojoj djeci. Ja još uvijek imam APSOLUTNU NADU da zajedno možemo izgraditi sretan život pun ljubavi“.

ted assia

Daleko od Assije, u Devonu, Hughes je reciklirao romanse. Brendi Hedden, jednoj od svojih ljubavnica, darovao je zlatnu narukvicu s privjeskom u obliku srca i njihovim ugraviranim imenima – jednaku kakvu je ranije dao Assiji. Poklonio joj je i primjerak pjesme „Lovesong“, tvrdeći da mu je Brenda bila inspiracija, iako ju je već posvetio Assiji, iako ju je zapravo napisao Sylviji.

Mnogo godina kasnije, Brenda je za Hughesa rekla da je bio „Pravi lovac. Čim bih se povukla od njega i postala samostalna, bila bih mu privlačnija, i trčao bi za mnom moleći da se vratim. Isto je bilo s Assijom (…). Ali kad su bili zajedno, radio je užasne stvari“.

O tim je užasnim stvarima Assia pisala najneočekivanijem pen palu na svijetu – Sylvijinoj majci Aureliji Plath. (Hughes se svekrvi jedva javljao pa se očajna od brige za unuke dopisivala i s omraženom brakolomkom.) Assia joj je pisala kao majčinskoj figuri i žalila se na Hughesovo emocionalno i tjelesno, posebno seksualno, zlostavljanje. Slična je i jednako uzrujana pisma o Tedu svojoj majci nekoć pisala i Sylvia. Hughesova sklonost nasilnom seksu nije bila tajna ni drugima. Na samom početku afere, nakon prvog seksa od čega je nešto u Assiji doslovno puklo, prijateljici je rekla: „Znaš, u krevetu miriše kao mesar“.

„Znao je potkopavati žene koje je volio“, tvrdi Brenda. „Pisao bi ljubavna pisma i istovremeno vam uništavao samopoštovanje, samouvjerenost, i samopouzdanje u vezi“. Ona je uspjela prozrijeti Hughesa i odoljeti mu, no svejedno vjeruje da ju je Assijino „užasno samoubojstvo“ spasilo.

Assiju je na njega nagnala spoznaja da je se Hughes rješava i nikad neće s njom dijeliti obiteljsku idilu kakvu je sanjala. Razlog koji joj je dao pijane večeri nakon koje je počela planirati smrt bio je onaj kojeg se dugo pribojavala – neuništiva sablast Sylvije Plath.

Assia i Shura umrle su u ožujku 1969., no još su desetljećima bile prešućene u Hughesovim biografijama, kao da nikada nisu ni postajale.

pticekojedijeletekst

Spisateljica Fay Weldon, koja je poznavala i Assiju i Sylviju, napisala je da su obje „talentirane žene umrle od ljubavi, ne od depresije, kamoli suicidalnih poriva. U tim danima prije feminizma, žene su procjenjivale svoje živote prema tome voli li ih neki muškarac ili ne. Bilo je užasno biti napušten, smrt je bila bolja od odbijanja“.

Weldon je poetično simplificirala stvari, a psiholozi/ijatri vjerojatno bi imali i drugačije uvide, no nema sumnje da je ta „shit stvar zvana ljubav“ odgovorna za smrti Assije i Shure Wevill te Ivane i Patrika Fogadića. Čime želim reći da su postupci majki radikalne reakcije na situacije u kojima su se našle služeći instituciji romantične heteroseksualne ljubavi.

Počnimo od „običnih“ veza – čak je i u odnosima bez zlostavljanja (suvremena, zapadnjačka) hetero ljubav u pravilu asimetrična1. Drugim riječima, žene imaju tendenciju davati više ljubavi muškarcima nego muškarci ženama i prilagođavati im se više nego ovi njima. Ta se dinamika održava i u vezama gdje se muškarci zauzimaju za jednakost spolova, a postaje najvidljivija, logično, u trenucima konflikta i problema u ljubavnoj vezi.

romantic love

Pokazalo se da će žene na situaciju gledati iz perspektive muškarca, odnosno trudeći se razumjeti je, i relativizirati vlastitu, dok će muškarci vlastitu perspektivu uzeti kao posve neutralnu početnu točku. Žena će ponašanje muškarca opravdavati sa „on je jednostavno takav“, i mijenjati sebe kako bi mogao biti takav kakav jest. Njen će emocionalni rad brige i prilagodbe ostati praktički nevidljiv – jer se podudara sa definicijom ženskosti kao osjećajne, brižne, na usluzi. Ženski će se emocionalni zahtjevi (za više pažnje, razgovora, nježnosti) zato vidjeti kao nametljivi i needy – jer traži nešto što muškarac ne mora tražiti, pa stoga nije ni svjestan da dobiva, a prigovori kao suludi, iracionalni. Mjera za racionalnost, odnosno normalnost, opet je muška perspektiva, što odgovara temeljnoj patrijarhalnoj postavci muškarca kao objektivne norme i žene kao „devijantnog, subjektivnog Drugog“.

Muškarci stoga žensku ljubav, podršku i sav vezani emocionalni rad često uzimaju zdravo za gotovo, dok žene visoko vrednuju i velikim znakom ljubavi smatraju mnogo manje geste od onih koje same pružaju. Žene će za muškarce s ljubavlju reći da su blentavi, emocionalno nezreli i tupani, i tako si objasniti zašto ne dobivaju sve što im treba, sve vrijeme anticipirajući i zadovoljavajući muške (neizrečene) potrebe. Dobiti više od minimuma divan je dar, i znak da mu je zaista stalo, jer se toliko potrudio. Sve je to, naravno, posljedica internaliziranih vizija prikladnih muškosti i ženskosti. Jednostavno rečeno, muškarci imaju privilegij muškosti i u ljubavnom odnosu.

Dinamiku koju sam ovako suho opisala, Gabi Novak otpjevala je2 mnogo slikovitije:

„On ne piše nježna pisma
nikad o tom ne govori
ne zna srce da otvori
al’ ja vidim što mu značim

On me voli na svoj način

On će poći tko zna kamo
on se vraća kasno noću
al’ i takvog ja ga hoću
slab je pa se pravi jači

On me voli na svoj način

Ja vidim u toj igri
vidim vatru ispod leda
kad me ljubi, kad me gleda
dok se češljam, dok se svlačim

On me voli na svoj način

On ne voli da ga pitam
kao školjka biser krije
da l’ je sa mnom ili nije
al’ dobrotom nekom zrači

On me voli na svoj način

Ja vidim u toj igri
vidim vatru ispod leda
kad me ljubi, kad me gleda
dok se češljam, dok se svlačim“

Priče i pjesme poput ove sudjeluju u stoljetnom odgoju djevojaka i žena prema filozofiji čija je maksima: zadovolji se minimumom. Daj cijelu sebe u odnos iz kojeg ćeš dobiti mrvice. Samo se udaj!

Svejedno, zašto žene ulaze i ostaju u vezama, ako su u tako nezavidnom položaju? Jednostavno, zato što su romantični ljubavni odnosi i dalje – u teoriji – jedno od najboljih okruženja za ljudsko biće: oni su mjesto gdje smo sigurni, cijenjeni, ohrabreni, utješeni i osnaženi. Zato što žene žele biti voljene. Problem ionako nije u želji za ljubavlju u njenom normalnom obliku, već u cjeloživotnom obrazovanju djevojaka da je PRAVA LJUBAV fatalna, dramatična, teška, izvan naše kontrole, i da je ona taj jedan jedini, „učinit ću sve“, vrhovni, najvažniji cilj i smisao naših života.

Ostanak žena u nasilnim i zlostavljačkim vezama posljedica je iste ove filozofije i dinamike, samo metastazirane i dovedene do ekstrema. Žene ostaju sa zlostavljačima jer žele biti voljene, i jer je odnos u koji su ušle s nadom postao mjesto gdje se osjećaju nesigurno, necijenjeno, obeshrabreno, gdje ih se plaši i aktivno oslabljuje, i sve vrijeme uvjerava da je to ljubav, da je problem u njima. Postoji niz načina na koje zlostavljači lome samopouzdanje i samopoštovanje svojih žrtava, u mučnoj plimi i oseci nasilja i dramatičnog kajanja, dok se ne počnu osjećati kao najmanje, najbezvrjednije, najluđe osobe na svijetu. Takve osobe ne vide mogućnost nečega boljeg.

Vrlo se malo nas ne bi moglo naći u zlostavljačkoj vezi. Dobar dio nas ne bi uspio pronaći izlaz i sretan kraj. Možda ne bismo završile kao Ivana i Assia, možda bi nas jednostavno ubio naš zlostavljač.

medea

Aimé Morot

Ostaje još to posljednje pitanje – „Zašto je povela dijete?“. Naravno da ne znam odgovor jer je to predaleko od moje stvarnosti, ne vidim ništa kad pokušam zamisliti, ali znam da majčinstvo ide ruku pod ruku s ljubavlju kad se radi o propisanim ambicijama ženskog života. Znam da je majčinstvo misija s čijom se svetošću i požrtvovnošću, uče nas, nijedna druga ne može mjeriti.

Rođakinja Sylvije Plath komentirala je da je iz njene majčinske perspektive Sylvijin neoprostivi zločin to što je „odbila biti majkom, održati majčinsku tradiciju i njenu svetost (…). Kako sebično, ostaviti dvoje djece“. Irska spremačica jedne od Assijinih prijateljica rekla je „Naravno, kad odlučiš otići, dijete moraš povesti sa sobom“.

U oproštajnoj poruci koju je ostavila ocu, Assia piše da je često razmišljala o smrti, ali spriječila bi je bol koju bi mu time nanijela i užasnost onoga što bi učinila Shuri. No „Nisam mogla ostaviti Shuri samu. Prestara je za posvajanje“. Ivana je napisala: „Moja jedina SREĆA nije ništa od ovoga zaslužila, ali ipak kreće na put sa mnom, samo do dijela gdje nam se ceste razdvajaju…. Njemu će tamo biti puno puno bolje!“. Obje svoj život uspoređuju s paklom. Svjedoci obje opisuju kao izrazito brižne, požrtvovne, dobre majke.

Zaključimo pitanje riječima Philipa Resnicka, američkog forenzičkog psihijatra, koji ovako opisuje altruistički filicid: „Majka zna što čini i zna da je ubojstvo pogrešno; no često vjeruje da čini ono što je moralno ispravno za dijete. Te majke svoju djecu vide kao ekstenziju sebe, ne žele ih ostaviti bez majke u okrutnom svijetu i vjeruju da će djetetu biti bolje s njima u raju [iako Ivana Fogadić naglašava da Patrik s njom ide samo dio puta – majka mu se zbog svog grijeha neće moći pridružiti u raju, op.a]. Majka vidi pakao na zemlji. Toliko je užasno da više ne može podnijeti život. Ostaviti dijete u takvom svijetu, i bez majke, bilo bi strašnije od ubojstva“.

pticekojedijeletekst

Iz nekog razloga, čim pomislim na jezu, na samu riječ „jeza“, sjetim se stihova (da, opet poezija!) Vaska Pope iz slavne pjesme „Vrati mi moje krpice“. Ovih stihova:

„Crn ti jezik crno podne crna nada
Sve ti crno samo jeza moja bela“

Naježila sam se kad sam pročitala da je posljednja knjiga koju je Assia kupila, par dana prije smrti, bio tek izdani prijevod izabranih pjesama Vaska Pope, s predgovorom Teda Hughesa. Pronašla sam to izdanje da provjerim jesu li tamo, iz svoje ogromne morbidne znatiželje, i bili su, zajedno sa svim drugim stihovima o kraju otrovnog, destruktivnog ljubavnog odnosa. Pitala sam se je li ih pročitala.

„Black be your tongue black your noon black your hope
All be black only my horror white

*
I’ve wiped your face off my face
Ripped your shadow off my shadow

Levelled the hills in you
Turned your plains into hills

Set your seasons at odds within you
Turned all the ends of the world from you

Wrapped the path of my life around you
My impenetrable my impossible path

Now you just try to find me“

Ne možemo reći da ono što su Ivana i Assia učinile nije bilo monstruozno. Ali još je monstruoznije to što su monstruozne okolnosti njihovih života bile tako obične i normalne. I što patrijarhalne institucije koje su ih oblikovale, one majčinstva i romantične ljubavi, nikada ne gledamo kao nasilne iako to jesu. Majčinstvo se agresivno nameće ženama na političkim i intimnim razinama, svakoga dana. Isto kao i heteroseksualna ljubav, u praksi najveći generator nasilja nad ženama. Tu su da nas postroje.

Zaista vjerujem da su patrijarhalne institucije normalnosti jedini pravi monstrumi ovih priča te da su Ivana i Assia tek primjer onoga što se dogodi kad se njihove postavke izvedu do krajnjih konzekvenci. Za nas, one su tresak koji podsjeća da podignemo pogled i pazimo na sebe, i pazimo jedne na druge. I ne zaboravimo njihovu jezu.

 

 

  1. artikulaciju te dinamike prepričavam prema tekstu “Loving Him for Who He Is: The Microsociology of Power” Lene Gunnarsson https://www.academia.edu/10473562/Loving_Him_for_Who_He_Is_The_Microsociology_of_Power
  2. pjesmu “On me voli na svoj način” napisao je Arsen Dedić
Komentari
  1. Petra
    • Tina
  2. siska
  3. sonja
  4. Sandra
  5. jelena
  6. tremolo
          • Petra
  7. okej
  8. M_Faze
  9. siska
      • lunlun
  10. Cylancer
    • Nome
  11. Karolina
  12. Ana
  13. shiboleth
Ne dajte se gadovima, Offred i Grace!
#YouToo
Feminizam i socijalizam: kritička povijest
Obiteljski zakon, RANT EDITION
Jill Soloway: pomicanje granica roda i žanra
Ne dajte se gadovima, Offred i Grace!
Angelizacija puka
Povratak “Twin Peaksa”: 10.-18. epizoda
Ne dajte se gadovima, Offred i Grace!
Long Black Dick 24
Ljubav u doba socijalizma i ostale queer romanse Sarah Waters
Dobar savjet zlata vrijedi: priručnici za roditelje u teoriji i praksi
Tko zna bolje od mame: savjetodavni priručnici i majčinstvo
Feministička trudnoća u devet crtica
Dobar savjet zlata vrijedi: priručnici za roditelje u teoriji i praksi
Potraži ženu u jugoslavenskom socijalizmu
Bruna Eshil: “Okovani Anti-Rometej”
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
GLAZBENI LEKSIKON: I Bet On Losing Dogs
Makeup savjeti za naredno političko razdoblje
Pain babes: o queer djevojaštvu s invaliditetom
Postajanje ženom, postajanje autoricom
Djevojaštvo u teen seriji “SKAM”
Yass, Queen – ohrabrivanje djevojaštva u “Broad Cityju”
Zlostavljanje s rokom trajanja
Koji je plejboj pravi za tebe: Dikan Radeljak, James Bond, Jabba the Hutt ili Ramsey Bolton?
Šteta što je kurva
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Bebe devedesetih i Mimi Mercedez
Sitni, nebitni, zlonamjerni
Feministkinje i laž o velikom pank drugarstvu
Courtney Love: zauvijek luda kuja
Transrodne žene su žene
O ženskoj šutnji i prešućivanju
Tamni poljubac paranormalnih ljubića
Monster girl
“Cosmo” i četvrti val feminizma
Ljeto u Černobilu
Neka počne zlatno doba
Savršena žrtva