Selidbe i umijeće gubljenja
Moj prvi susret s pjesmom One Art Elizabeth Bishop dogodio se nedugo nakon moje posljednje velike selidbe, kada sam se, zbog odlaska na fakultet, iz Slavonskog Broda preselila u Zagreb. Možda je i ta neposredna vremenska bliskost migracijskog i čitalačkog iskustva uzrokovala činjenicu da sam njezine stihove gotovo trenutno prepoznala kao prekrasno utjelovljenje osjećaja koji do tada nisam uspijevala adekvatno imenovati, izraziti i opisati. Vjerujem da nisam jedina koja je doživjela ovakvu malenu epifaniju, trenutak intenzivne radosti, potresenosti i olakšanja u kojem neko do tada neuhvatljivo iskustvo možemo elegantno sabiti u omanju stihovanu kutiju, kada tuđe iskustvo (makar i pogrešno) prepoznamo kao vlastito. Iskustvo selidbe za mene (je) uvijek funkcionira(lo) kao višak i manjak, talog materijalnih i emocionalnih stvari koji ostavljam za sobom istovremeno ga noseći dalje.
U trenutku susreta s navedenim stihovima nalazila sam se u stanju duboke zaokupljenosti upravo dijelovima koji su ostali iza mene, u prošlom vremenu i drugom, podjednako prošlom prostoru. Ovaj je krizni trenutak bio sasvim neočekivan jer sam činu selidbe pripisivala isključivo velika očekivanja opće pozitivnosti, definirajući ga pojmovima napretka, oslobođenja, prvog koraka prema još nedefiniranoj, ali svakako blistavoj budućnosti. S nostalgijom koja me zaskočila svakako nisam računala, tada je još (nepravedno) otpisujući kao iskustvo onih koji su izgubili nadu u optimizam nečeg velikog što čeka iza sljedećeg ugla, onih kojie su potpisalie kapitulaciju, starih ljudi. S obzirom na broj godina koje sam provela kontemplirajući o bijegu u obećanu zemlju Zagreba, osjećaj gubitka koji me mučio bio je apsurdan, nezahvalan i duboko nepravedan. A činilo se i neizlječiv, jer me posjeti „kući“ za vikend i praznike nisu uspijevali vratiti u stanje ravnoteže – jer više nisam bila kod kuće, niti sam se, poput nekih prijateljica, po završetku školovanja „kući“ planirala vratiti. S druge strane, lebdenje u prostoru emocionalne ničije zemlje bio je osjećaj na koji sam se već trebala naviknuti, jer je kroz godine mog odrastanja bio gotovo jedina prostorna konstanta.
Na mojoj najdražoj fotografiji iz perioda trećeg razreda osnovne škole ne vidi se gotovo ništa. Nešto je pošlo po zlu s blicem ili filmom prilikom razvijanja tako da je čitava slika gotovo ujednačen premaz prašnjave smećkaste nijanse, na kojoj se ocrtavaju tri oniža ljudska lika. Fotografija je slikana nedugo prije nego što ću se nakon godine dana provedene u Slavonskom Brodu ponovno preseliti. Radilo se o petoj selidbi u roku od nekoliko godina, kada mi se činilo da omjer dobitaka i gubitaka neumjereno preteže u korist potonjeg. U danima kada se ljeto neumoljivo vuklo prema svome kraju uistinu mi se činilo kako gubim čitave kontinente: prve „prave“ prijateljice koje sam te godine stekla, splet ulica kojima sam išla u školu i vozila se biciklom, sobu koju sam zavoljela iako se nalazila u unajmljenom stanu koji je svojom podstanarskom prirodom ionako bio osuđen na neizbježnu privremenost. Neuspjela fotografija moje dvije prijateljice i mene činila mi se samo simbolom činjenice da će i naše prijateljstvo biti osuđeno na postupni, ali neumoljivi zaborav i kao takvo s vremenom biti položeno u kutiju sa stvarima koje sam prilikom pakiranja odlučila ne ponijeti sa sobom.
Čak niti povratak u „poznati“ i već isprobani životni prostor nije donio olakšanje. Ponajviše zbog toga što niti taj „isti“ prostor više nije bio isti. Iako Danijel Dragojević tvrdi kako je lijepa (…) osobina prostora, možda najljepša, / da u njemu poslije događaja ne ostaje ništa / i da, kada sve prođe, traje / netaknut, čist i radostan, u stvarnosti svakodnevnog života nemoguće nam je ikada posvjedočiti takvoj est/etičkoj ispražnjenosti mjesta. Prostor ne postoji u vakuumu, izdvojen od percepcije onih kojie ga nastanjuju, njime prolaze, od njega zaziru ili ga prisvajaju kao svoj.1 Mjesto koje nazivamo ili smo nazivali domom osobito je otežan bremenom projekcija, (iskrivljenih) uspomena, kao i raskorakom među gledištima dječje i odrasle stanovnice i „pripovjedačice“. Marc Augé mjesto definira kao „predodžbu koju stanovnici grade u odnosu s teritorijem, bliskim osobama i drugima“,2 oduzimajući prividnu čvrstinu i postojanost određenog lokaliteta iz jednadžbe. Riječima Marine Perić Kaselj i Jadranke Galiot Kovačić, „[m]jesta nisu samo fizički omeđena i definirana, ona su uvijek ‘mjesto za nekog i mjesta nečega’, socijalni konstrukti koji omogućuju diobu iskustava i događaja, slavljenja rituala i tradicije, mijenjanje fizičkog okoliša i, na koncu, postupnu izgradnju zajednice.“3
Element „postupne izgradnje“ koji koliko-toliko omogućuje stabilizaciju i fiksiranje iskustva o prostoru i iskustva prostora narušen je ukoliko se od samog početka prostor definira kao privremeno rješenje. Međutim, iako je svijest o privremenosti intelektualno prihvaćena, ne uspijeva joj potpuno (ili uopće) onemogućiti razvoj emocionalne povezanosti, nevidljivo puštanje korijenja stanara. Za ovakvo je gniježđenje nužno i snositi posljedice: kada nastupi trenutak selidbe korijenje se mora počupati, a trag vidljivih i nevidljivih ostataka zaostaje u svakom prostoru koji se napušta. Čini se kako je prilikom selidbi nemoguće u potpunosti očistiti prostor od nekadašnje prisutnosti, kao i ponijeti baš sve sa sobom dalje; uvijek postoje materijalni predmeti koje odlučujemo ne nositi (zbog starosti i istrošenosti, neprimjerenosti novom životnom prostoru ili jednostavno iz zaboravljivosti), kao i tragovi koji, čak i u slučaju najpažljivijeg baratanja životnim prostorom ostaju iza bivših stanara. Značenjem daleko teži ostaci i gubitci nevidljive su, simboličke naravi. Zbir lokaliziranijih uspomena na lijepe i ružne trenutke provedene u određenom životnom prostoru, te širih emocionalnih i kognitivnih poveznica s vanjskih svijetom koje smo svakodnevno unosili i iznosili iz kuće, ukazuje na to kako za sobom u obliku stare, odbačene kože ili sićušne sablasti ostavljamo čitavu jednu osobu koja je u prostoru svakodnevno živjela i disala, „čineći ga svojim“.
Čak niti stvari koje nosimo sa sobom ne uspijevaju pružiti zaokružen i cjelovit osjećaj utjehe. U procesu seljenja se i same prokazuju kao nestabilne, a njihova predmetnost manje postojana nego što se činila dok su godinama stajale na istim, poznatim mjestima. U anarhiji polukoraka između starog i novog mjesta, u trenucima kada su izbačene iz ležišta, nagurane u kutije, u procesima čekanja ili transporta predmeti gube svoju dosadnu, ugodnu prepoznatljivost i postaju neprepoznatljive, uzbudljive i zastrašujuće. Kao što to u romanu Zlatni danci (kroz dječje oči) opisuje Jagoda Truhelka: „Stare poznate stvari, izvađene iz običnoga reda, izišle sasvim čudnovato nove i nepoznate, pa ih nanovo prepipavaš, opipavaš, okušavaš sa svih strana, uzduž i poprijeko.“ I ono što je bilo/ostalo staro postaje novo. Iako nakon određenog vremenskog perioda stranost predmeta (koji su nam do tada bili toliko „naši“ da su postali gotovo nevidljivi) blijedi i oni postupno klize u bešavnu, utabanu scenografiju naših života, oni u sebi/za sobom i dalje vuku hologramski ostatak bivših tlocrta i drugačijih rasporeda s upisanom oznakom stare adrese.
Zloglasna (postmoderna) poroznost sjećanja prilog je u jednadžbi gubitka: dok su s jedne strane prostori koji postoje u uspomenama na neki način konzervirani u vječnosti, s druge se čine podjednako podložnima zubu vremena kao i oni u konkretnoj fizičkoj realnosti. Proces razaranja ipak funkcionira ponešto drugačije, održavajući cjelinu ujedno netaknutom i destruiranom, poigravajući se s nekadašnjom stanovnicom tako što joj naizgled nudi neograničen i neometan pristup, ali istovremeno iskrivljujući vlastite memorirane prostorne značajke do neprepoznatljivosti, osobito pokušaju li se one konkretizirati u „realnom“ prostoru i vremenu zapisivanjem, iscrtavanjem ili prepričavanjem, kao što se događa junakinji romana Sladoled od vanilije Đurđe Knežević: „Nije išlo. Kad god da joj se učinilo da je upravo sada obuhvatila sve, da su konačno svi dijelovi na svome mjestu i povezani, jedan pogled na cjelinu pokazao bi da je sve bilo nekako manjkavo, u stvari neuspješno. U glavi je sve bilo kako treba, kuća se držala na okupu, prozori su i dalje blještali na suncu, fasada kuće svjetlucala je krem-smeđa s jarkim crvenim flekama ogoljele cigle, boja drvenih stepenica i sjajno uglačani smeđi godovi, sve je bilo tu, do zadnjeg detalja. No kad je pokušala sve to staviti na papir, nedostajalo je mnogo stvari, linije koje su trebale opisati neki prostor i povezati ga s drugima odlazile su nikamo, ničim završene (…) Kad je trebalo ucrtati stupove kolonade, nikako se nije mogla sjetiti koliko ih je bilo, nije ih mogla prebrojiti iako ih je i tada i sada, ovog trenutka u svojoj glavi, svaki od njih pojedinačno i sa svim ogrebotinama i poznatim imenima ispisanim tamnom kredom, najjasnije vidjela.“
Fizički povratak na mjesto ostavljeno u prošlosti pokazuje se jednako nezadovoljavajućim, kao što je često oprimjereno u brojnim filmskim i književnim prikazima prizora u kojima se junaci i junakinje posjećuju kuće u kojima su živjeli kao djeca samo da bi otkrili kako mjesta iz njihovih „prošlih života“, usprkos svojoj prividnoj lokalnoj prisutnosti, više ne postoje. Čak i ukoliko su u prilici da uđu u prostore koje često nastanjuju novi stanari, njihova se sjećanja ne uspijevaju zadovoljavajuće konkretizirati: „njihovi“ su prostori sada postali „mjesta za nekog drugog“.
U vremenu s težištem na mobilnosti uistinu se može činiti kako „identificirati dom sa stabilnim fizičkim prostorom u kojemu pojedinac živi, koji napušta i u koji se vraća čini se anakronim; njegova se stabilnost poništava općom mobilnošću kojom prostor, vrijeme i ljudski identiteti postaju iznimno fluidni, dok se dom oblikuje (u) šalama, gestama, načinu na koji nosimo šešir, odnosno u rutinskim praksama i društvenim interakcijama, ili u samom kretanju“.4 Jezgrovitim rječnikom narodne mudrosti, dom je tamo gdje je srce, a to pokretljivo srce sposobno je povezati se na razne, beskrajnim udaljenostima razdvojene krvotoke. Koncept sjedilačkog života i vjekovnog ognjišta za ogroman se broj ljudi iz različitih razloga pokazao neodrživim; s druge strane, optimizam vječne mijene utjelovljen u zahtjevima za slobodnim kretanjem i otvorenim granicama narušen je spoznajom kako za ogroman broj ljudi „njihovi“ prostori ne smiju biti i moguća „mjesta za Drugog“. Čak niti za one koji su umijeće gubitka bili prisiljenie uvježbati do savršenstva.
Naslovnica: Dream House
- Što, primjerice, propituje Sandra Vitaljić u ciklusu Neplodna tla.
- U: Nemjesta. Uvod u moguću antropologiju supermoderniteta.
- U: „Život na dvije lokacije: ‘osjećaj mjesta’ i kako povezati stari i novi dom“.
- Nigel Rapport i Andrew Dawson: „Home and Movement“, u: Ana-Marija Vukušić: „You’re at Home – You’re Not Home. Migrant Experience of Returning ‘Home’“.
