Rose did go on
Ljeto je, srećom za neke, s tugom za druge, pri kraju. Ima li boljeg načina da se oprostimo od njega od najpoznatije morske katastrofe i jednako tako poznate ljubavne priče koju je oko nje ispleo James Cameron? Ime je nesretnog broda, naravno, Titanic, a njegove su glavne zvijezde Jack i Rose koje su utjelovili Leonardo DiCaprio i Kate Winslet u istoimenom filmu davne 1997.
Titanic je baš nedavno ponovno prikazan na televiziji i ambivalentni stavovi koji su mi se javljali u glavi dok sam gledala najavu potakli su me da ga još jednom pogledam. S jedne strane radi se o filmu koji je osvojio jedanaest Oscara, epskom djelu na koje je potrošeno dvjesto milijuna dolara i koje je postiglo uspjeh kod kritike i publike. S druge strane, neki ga smatraju samo holivuskim spektaklom, patetičnom i nerealnom ljubavnom odisejom, sa stereotipnim likovima i suviše romantičnim soundtrackom. Titanic je jedan od onih filmova oko kojih se lome koplja, koji ima jednako toliko mrzitelja koliko i obožavatelja (informacije radi, 56 379 947 fanova na Facebooku).
Gdje ga onda svrstati? Radi li se o istinski dobrom filmu koji posjeduje trajnu doživljajnu vrijednost na koju će reagirati i nadolezeće generacije ili samo o velikom filmu u čijoj je podlozi klišeizirana priča iz tvornice snova uklopljena u jedan od prijelomnih događaja svjetske povijesti?
Robert McKee kaže da se (dobra) priča sastoji od arhetipa, ne stereotipa. Arhetipska priča prikazuje univerzalno ljudsko iskustvo, dok se stereotipska zadržava na uskom, kulturno specifičnom iskustvu i nespecifičnim generalizacijama. Svijet koji gledamo može nam biti dalek i stran, kao i likovi koji u njemu djeluju, ali oni moraju sadržavati nešto zajedničko svim ljudima, nešto zbog čega kroz njihov fikcionalni svijet možemo osvjetliti i našu svakodnevicu. Titanic Jamesa Camerona priča priču o katastrofalnoj ljudskoj tragediji, povijesnom brodolomu u kojem je život izgubilo 1500 ljudi. Bavi se, dakle, važnim povijesnim događajem, univerzalnom temom, a glavni junaci Jack i Rose stoje kao predstavnici dviju klasa između kojih je jaz u to vrijeme bio posebno naglašen (nije li i danas?) – radničke i aristokratske. U tom smislu Titanic možemo nazvati epskom pričom.
Radnja filma počinje 1996. potragom Brucka Lovetta za dijamantom Srce oceana za koji vjeruje da se nalazi u olupinama nekadašnjeg “broda snova”. Umjesto Srca Lovett pronalazi sliku jedne žene. Ta je žena Rose Dawson Calvert, stogodišnja baka koja dolazi na Lovettov brod kako bi mu ispripovijedala svoju priču o boravku na Titanicu. Konvencionalni motiv izgubljenog rukopisa ovdje zamjenjuje motiv izgubljenog dijamanta i on služi da bi priču učinio vjerodostojnijom. Jer svi znamo kako ona završava: Titanic će potonuti, isto kao što u drugom američkom epu, Gone With the Wind, znamo da će Jug izgubiti. Da bi se veličina tragedije koja je zadesila ljude na tom brodu iskazala u svoj svojoj punini, potrebne su nam konkretne, specifične priče, pojedinačni likovi uz koje ćemo se vezati i uz čije ćemo osobno iskustvo proživjeti ono kolektivno. Upravo zbog proživljavanja takvih osjećaja inherentnih svim ljudima, katarze koja nakon toga slijedi, imamo potrebu za pričama, odnosno posredovanim prikazom određenih iskustava. Likovi moraju biti dovoljno “daleki” da bismo ih sa sigurne distance mogli pratiti, ali njihova nam iskustva moraju biti bliska, moraju biti realistična. Tu je ravnotežu, znat će ljudi koji priče kreiraju, jako teško postići. Pogotovo kad se radi o projektu veličine Cameronova Titanica. Ipak, smatram da je redatelj u tome uspio – možda stoga što je bio i scenarist, koproducent i komontažer filma, pa je imao potpunu kontrolu nad projektom.
U filmu, naime, nailazimo na uravnotežen omjer totala i krupnih kadrova, prikaza cjelokupne situacije, atmosfere i odnosa na brodu (mikrokozmos društva jednog vremena) i prikaza segmenata iz privatnog života sedamnaestogodišnje Rose. To se često postiže detaljima, poput “usputnih” kadrova koje dinamična kamera zahvaća dok kruži prostorom unutar kojega se protagonisti kreću, niza (sitnih) motiva koji se tijekom filma ponavljaju i putem kojih nam se sugerirajuju stanja ili se nagovješćuje radnja (primjerice, motiv šalice čaja kapetana broda).
Gotovo sve scene, pa i svaki kadar, pomno su posloženi i ispeglani do maksimuma. Iako nam se neka scenaristička rješenja, pogotovo određeni dijaloški dijelovi, mogu činiti suviše općeniti (pa tako i likovi koji ih izgovaraju), drugačije, smatram, nije ni moglo biti, upravo zbog epske forme unutar koje Cameron oblikuje svoje likove i njihove odnose. Ista je stvar i s eksplikativnošću koja u nekim trenucima izaziva iritaciju, a ona je povezana s produkcijskim miljeom iz kojeg film dolazi, odnosno širokom publikom na koju cilja.
Što se tiče likova, lako je primjetna jedna stvar, a to je njihova polarizacija na “dobre” i “loše”, pomagače i protivnike, što odmah podsjeća na jednostavnije narativne oblike i suvremene žanrove kojima je polarizacija sastavni dio strukture, na primjer sapunice. Roseina majka, Rosein arogantni zaručnik Cal i njegov pomoćnik Lovejoy suprotstavljaju se njezinoj vezi s Jackom, dok im “nova bogatašica” Molly Brown pomaže, zato jer je i ona strankinja u tom aristokratskom svijetu. Prvi je razred, generalno gledano, prikazan vrlo karikaturalno: aristokrati su uštogljeni, nemarni i s osuđivanjem gledaju na sve ostale, čak i na one koji pripadaju njihovom svijetu. U prikazu trećeg razreda nailazimo na potpunu suprotnost: ti su putnici možda siromašni, ali su opušteniji, otvoreniji prema različitostima i imaju izraženiji osjećaj zajedništva. Takva generalizacija pri prikazu klasa služi da bi se u gledatelji(ca)ma pojačao osjećaj ljutnje izazvan neravnopravnim položajem vezanim uz pravo na ukrcavanje u spasilačke čamce, pogotovo u sceni u kojoj osoblje broda zapriječi izlaz trećem razredu iz potpalublja kako bi se na čamce prvo mogli ukrcati “važniji” putnici. Podređenost i nepravda koju trpe putnici trećeg razreda predstavljeni su kao univerzalni osjećaji koji zahtijevaju reakciju gledatelj(ic)a. Stereotipan prikaz likova doveo nas je do arhetipske situacije koja pobuđuje pitanje: tko ima pravo na život?
U filmu se pojavljuje mnoštvo likova, no najbolje imamo priliku upoznati Jacka i Rose, siromašnog umjetnika i bogatu djevojku. Jack je avanturistički nastrojen mladi slikar, s go with the flow životnom filozofijom; ne posjeduje ništa, pa ništa, osim života, nema ni za izgubiti. Rose je osiromašena aristokratkinja koja jedino ima svoje dobro ime i mladost pomoću koje, ako se uda za bogatog Cala Hockleyja, može spasiti sebe i svoju majku od užasa neimaštine. Ipak, ona nije sretna jer nije slobodna: uloga lutke koju Cal želi da igra nije joj prihvatljiva, jer Rose od života želi više.
No što ona o životu zapravo zna, i što, kao žena u drugom desetljeću dvadesetog stoljeća, može raditi? Te su godine općenito obilježene snažnim rasnim, klasnim, religijskim, pa i rodnim podjelama. Žene gotovo da nisu imale identitet odvojen od muževog: njihovo je mjesto bilo u domu gdje su trebale rađati i odgajati ljupke kćeri, i sinčiće koji će ih zastupati u javnom svijetu u kojem su one same bile nečujne. Nisu imale pravo glasa, pravo na vlastitu imovinu, niti su mogle potraživati sudsku pravdu (žene su u SAD-u dobile pravo glasa 1920. godine). Poslovi koje su u to vrijeme najčešće obavljale bili su vezani za domaćinstvo, skrb za druge i podučavanje. Pomoću prikaza fotografija pored kreveta u kojem leži stara Rose u pretposljednjoj sceni filma sugerirano je da je ona uspjela ostvariti želje o kojima je pričala Jacku, na primjer, jahanje konja ”poput muškarca”. Postala je glumica – što je jedna od prvih profesija putem koje su žene počele djelovati u javnom životu – te bi bilo zanimljivo vidjeti kako je izgledala njezina životna putanja nakon Titanica.
Od početka filma vidljivo je da Rose ima jasno izražen stav, koji je sasvim sigurno razvila te zatim uspjela realizirati ponajprije zahvaljujući svom klasnom statusu. Ona želi razmišljati svojom glavom i osjeća se sposobnom za to, primjerice, kad u sceni šetnje brodom upita brodograditelja Andrewsa za broj mjesta u spasilačkim čamcima s obzirom na broj putnika. Osviještena je i ne boji se, a Jack joj se sviđa jer se prema njoj odnosi kao prema ravnopravnoj osobi. On za nju predstavlja svijet izvan onog u čijim je uskim okvirima prisiljena funkcionirati. Naravno da je Jackov život slobodnog umjetnika romantizirana verzija takvog načina života, no mnogo je bitnija funkcija koju ima za Rose, stoga što joj daje poticaj da napravi ključni korak u vlastitom životu.
Centar filma stoga nipošto nije ono što bi neki nazvali “sladunjavom” i “patetičnom” ljubavnom vezom između Rose i Jacka, iako je i ona arhetipska – prisjetimo se samo Tristana i Izolde, Romea i Julije ili Casablance. Rose nije jedino junakinja romanse, nego je Titanic zapravo priča o njoj. To je priča o preživljavanju, i to ne samo hladnoće Atlantskog oceana, već o nadilaženju i borbi protiv opresije svake vrste, o preuzimanju kontrole nad vlastitim životom, bez obzira na ishod. U tom je smislu, iako obiluje stereotipima, Titanic arhetipska priča i njezina je doživljajna vrijednost trajna.
