O položaju feminizma: Laurie Penny, Mona Eltahawy, Josephine Decker

Mjesto radnje: Međunarodni festival književnosti, dupkom puna velika dvorana Berliner Festspiele — modernistički pravokutnik s kapacitetom od 999 mjesta, udobnih tamnožutih sjedala

Vrijeme radnje: nedjelja, 13. rujna 2015., 19:30 do približno 22:00

Glavne junakinje:

LAURIE PENNY — britanska novinarka i antikapitalistica koja je nakon djela Meat Market: Female Flesh Under Capitalism (2011) postala globalno poznata. Penny u dotičnom tekstu analizira četiri kapitalističko-patrijarhalna aspekta kontrole nad ženskim mesom: seksualni rad / erotski kapital, poremećaje u prehrani, patologizaciju trans* tijela i neplaćeno obavljanje kućanskih poslova. U posljednjoj knjizi Unspeakable Things: Sex, Lies and Revolution (2014) fokusira se na seksualnost i pitanje zašto seksualna revolucija 1960-ih ženama nije donijela žuđeno oslobođenje.

MONA ELTAHAWY — egipatsko-američka novinarka i aktivistica koja je sudjelovala u protestima Arapskoga proljeća u Egiptu. Pritom je doživjela seksualno i fizičko zlostavljanje policije, o čemu otvoreno govori i potiče druge žene na probijanje istog tabua. U svom prvijencu Headscarves and Hymens: Why the Middle East Needs a Sexual Revolution (2015) iznosi priče žena iz regije o dvostrukoj revoluciji koju moraju poduzeti — protiv lokalnih diktatora, ali i protiv patrijarhalnog sustava koji ih tretira kao građanstvo druge klase.

JOSEPHINE DECKER — američka filmašica, trenutno živi u New Yorku. Proslavila se filmom Butter on the Latch (2013). Njezini filmovi često dobivaju etiketu feminističkog stvaralaštva zbog fokusa na kompleksne ženske likove i inovativnog tematiziranja raznolikih oblika seksualnosti. Članica je kolektiva Film Fatales koji čine američke filmske radnice zainteresirane za suradnju i međusobnu potporu.

Sve fotografije s događanja Ali Ghandtschi.

Fabula:

PRIVILEGIJ — lajtmotiv diskusije. Jedna od prvih primjedaba protagonistica bila je da se glas feministica čuje samo kad pričaju engleski te su dospjele u jedan od urbanih centara zapadnog svijeta (najčešće New York ili London), o čemu svjedoči i okvir ovoga događanja (na engleskom jeziku, u jednom od velikih europskih centara). Josephine Decker pomalo je posramljeno govorila o privilegiranosti liberalne umjetničke „kaste“ u New Yorku kojoj i sama pripada i koja si može dopustiti zaokupljenost potragom za sobom. Laurie Penny ističe da, iako je u većini aspekata privilegirana (bijela obrazovana Engleskinja s londonskom adresom), čak i mali odmaci od oblaka privilegija često stvaraju probleme u privatnom i poslovnom životu. Mona Eltahawy govorila je o svojim izborima, dvogodišnjem „ne ponovilo se“ braku, nezainteresiranosti za majčinstvo i monogamiju, upozoravajući da je mogućnost izbora takvog nekonvencionalnog životnog stila također privilegij te da je za neke žene stupanje u brak gotovo jedini način preživljavanja, pogotovo u zemljama u kojima su njihova zakonska prava vrlo ograničena.

„IMATI SVE“ — moderatorica diskusije i spisateljica Priya Basil postavila je pitanje o famoznom zahtjevu „imati sve“, referirajući se na klasičnu shemu posao-brak-potomstvo. Penny je britko odvratila da se nada konačnom emancipiranju ideje „imati sve“ od ove trijade te se založila za slobodu da nemamo sve i pravo na razne oblike neproduktivnosti, za viziju svijeta u kojem nema mjesta samo za overachievers, već za sve žene. U sličnom će smjeru, čini se, ići i predavanje Angele McRobbie najavljeno za listopad u Berlinu pod naslovom „Budite lijene! Feminizam između lean in mentaliteta i kritike kapitalizma“.

MUŠKARCI — jedna od točaka razilaženja diskusije. Eltahawy je u žaru debate izričito naglasila da prezire pitanje „a što s muškarcima?“ odbrusivši da je nije briga što s njima i poručivši im da, ako žele pokazati da su ozbiljni saveznici feminizma, trebaju uhvatiti korak sa ženama („Catch up!“, Eltahawy se obratila publici). U nastavku diskusije objasnila je svoj stav zamorom i iziritiranošću konstantnim premještanjem fokusa sa žena na feminizmom uvrijeđene muškarce. Eltahawy se upečatljivo okomila na poriv za „hodanjem na prstima“, podilaženje i kompromise nastale zbog straha od nezadovoljstva muškaraca feminističkim zahtjevima. Penny je dodala da svakako vidi mjesto muškaraca u feminističkom pokretu, ali ne u prvim redovima, već u modusu potpore, solidarnosti. Posebnu osudu (kao i smijeh prepoznavanja koji se raširio publikom) doživio je lik socijalista (uglavnom mladog bijelog muškarca) koji smatra da će uvođenjem socijalističkog poretka patrijarhat nestati te koji otpisuje feminizam kao nepotreban, pa i trivijalan pokret.

Fotografija: Ali Ghandtschi

NEFEMINISTICE — Penny na pitanje Priye Basil o stavu prema ženama koje se ne smatraju feministicama ironično odgovara da je značajan dio njezina feminističkog djelovanja usmjeren na kritiziranje izbora drugih žena. Nakon moderatoričine kratke zbunjenosti, Penny dodaje: „Naravno da nije!“

TERMINOLOGIJA — kritiziran je termin „empowerment“ („osnaživanje“) koji se često koristi umjesto „power“. Dok potonji pojam sugerira aktivnu ulogu žena, prvi ostavlja pokroviteljski dojam da je ženama snaga/moć da(rova)na, a da one same nisu u stanju doći do nje. Eltahawy dodaje da bi se posebno rado obračunala s terminom „djevica“, pledirajući za njegovo izumiranje.

MRŽNJA — Penny ističe da su čak i nakon supportive događanja poput ovog njezini internetski profili zatrpanima porukama mržnje te su se sve sudionice složile da je taj problem anonimnih erupcija mizoginije izrazito prisutan i da je međusobna potpora posebno važna kako bi se moglo nositi s njima.

TSUNAMI — odgovarajući na dosadnjikavo pitanje o valovima feminizma, Penny kaže da se nada da su dosadašnji „valovi”, poput malih svakodnevnih valova na plaži, najava feminističkoj tsunamija koji nas očekuje u budućnosti. Publika oduševljeno kliče na Pennyno strastveno i duhovito opisivanje divovskog vala.

UZORI — Eltahawy izdvaja važnost crnih feministica (bell hooks, Audre Lorde) za vlastiti feminizam, pronalazeći inspiraciju za nošenje s dvostrukom diskriminacijom i promišljanje o tome kakav feminizam trebaju nezapadne zemlje (prije svega, Bliski i Srednji istok, kontekst u kojem djeluje). Penny, iako kritizira feministice drugog vala, ističe i njihovu važnost. Ove dvije naizgled proturječne tvrdnje uspješno spaja u knjizi Meat Market tako što ističe problematičnost transfobnih stavova Germaine Greer proizašlih iz rodnog esencijalizma dijela drugovalnog feminizma, ali i zahvaljujući joj na kraju knjige jer je odgovorila na entuzijastično pismo desetogodišnje Penny. Decker ističe radost koja proizlazi iz suradnje s drugim umjetnicama u poticajno prijateljskoj atmosferi.

OSOBNO I POLITIČKO — svaka od triju sudionica rasprave spomenula je više osobnih priča prepoznavši u njima ne izolirani, individualni problem, već strukturalnu nejednakost. Važnost naših malih priča i njihova dijeljenja izdvojena je kao jedan od temeljnih pokretača feminističke borbe i stvaranja solidarnosti. Decker je kroz suze prepričala iskustvo seksualnog zlostavljanja koje je doživjela od jednog filmaša. Penny govori o svojoj borbi s poremećajima u prehrani koje u knjizi Meat Market prepoznaje kao dio šire mreže kapitalističko-patrijarhalne kontrole nad ženskim tijelom. Eltahawy progovara o seksualnom zlostavljanju koje je doživjela za vrijeme Arapskog proljeća i naglašava da je pričanje o problemu, učenje artikuliranja vlastitih iskustava bez srama i krivnje prvi korak za aktivistički feminizam, ali upozorava i da ne smijemo ostati samo na razmjeni iskustava, već zahtijevati i pravdu na širem planu — promjenu legislative, kažnjavanje počinitelja i sl.

DVOSTRUKA BORBA — iako muslimanka, Eltahawy se aktivno protivi velu te se istovremeno bori na dva fronta: protiv domaće tradicionalno orijentirane sredine, ali i protiv zapadnjačkih konzervativaca koji lažnom brigom za dobrobit muslimanskih žena loše kamufliraju islamofobiju. Eltahawy ističe da će se i dalje aktivno angažirati protiv vela, ali i odbijati koaliranje s takvim „suborcima“.

PUBLIKA — prilično heterogena, otprilike 10% muškaraca (uglavnom u pratnji partnerice, nerijetko i 50+), šarolik spektar rodnih identiteta. Pitanja iz publike uglavnom su bili komentari podrške, a jedna je žena podijelila i vlastitu priču o trans* djetetu kojem je odlučila „dopustiti“ da slobodno izrazi svoj rodni identitet. Konvencionalni okvir događanja čvrsto usidrenog u kulturnom mainstreamu, kao i cijena ulaznice od 8, odnosno 6 eura, istovremeno djeluju i restriktivno te događanju daju notu građanske porcije kulture nedjeljom uvečer.

REPRODUKTIVNA PRAVA — završno pitanje — kad biste mogle promijeniti samo jednu stvar u prilog feminizma, što bi to bilo? — podcrtalo je naglasak na važnosti reproduktivnih prava žene u suvremenom feminizmu (osim Decker, koja je zaželjela uvođenje meditacije i nenasilnog rješavanja konflikata u škole). Penny je istaknula važnost besplatne, dostupne i legalne kontracepcije te prava na pobačaj kao tehnoloških inovacija koje omogućavaju ženi da se oslobodi rodnog esencijalizma. Sve su se tri složile da su ta prava još daleko od stvarnosti u suvremenom svijetu.

Fotografija: Ali Ghandtschi

FEMINIZAM BEZ ANTIKAPITALIZMA? — Penny smatra da je i takav feminizam moguć, ali u vrlo ograničenom obliku. S druge strane, napominje da socijalizam bez feminizma nije koristan za feministički pokret.

STRAH OD DVOSTRUKE DISKRIMINACIJE — Eltahawy motivira women of color, kao i druge žene koje su dvostruko (i višestruko) diskriminirane, da ne šute o zlostavljanju unutar svoje zajednice zbog poriva da je zaštite te straha od dodatne diskriminacije već ranjive skupine (npr. crnaca ili muslimana).

RADIKALNOST — redovito svrstavanje Decker u feminističke umjetnice samo na temelju dominacije ženskih likova u njezinim filmovima sa smijehom je komentirano kao izopačenost društva u kojem je kompleksan ženski lik radikalna pojava, a ne svakodnevica. Penny govori o čestom komentaru urednika na njezino pisanje („sviđaju mi se ideje, ali ton je malo preoštar, preradikalan“), pitajući se može li poziv na kritičko preispitivanje društva i promjenu dominantnih vladajućih struktura ikad zvučati neradikalno.

MRVICE — jedna žena iz publike dovela je u pitanje ideju ženske solidarnosti komentirajući da se na radnom mjestu češće sukobljava sa ženama i doživljava žensku zlobu. Eltahawy odgovara da je žensko neprijateljstvo često popratna pojava patrijarhalnih asimetrija: muškarci često dobiju cijeli kolač, a žene se moraju trgati za mrvice.

Posebno mi se svidjelo: Ugodno prijateljski/solidarni ton. Moja fangirl strana ushićena je potpisanim primjerkom Headscarves and Hymens Mone Eltahawy koja je uzela vremena da popriča sa svakom djevojkom koja je čekala ispred njezina stola.