Europa i njezini barbari
Kad sam bila izbjeglica devedesetih, Schengena kakav je danas još uvijek nije bilo: od Bosne do Španjolske prešli smo gomilu kontrolnih mjesta, a najviše njih u samoj BiH koja je svakih nekoliko kilometara postavljala improvizirane balvan-granice koje su Bosance i Hercegovce dijelile od drugih Bosanaca i Hercegovaca. Naravno, potrebne papire nismo imali. Samo pozivno pismo lokalnog arnedanskog nogometnog kluba da kao mladi stolnoteniseri iz Tuzle budemo njihovi gosti mjesec dana. Ostali smo devet. Talijanski carinici i policajci nisu rekli ni riječi: pustili su nas da prođemo kao da imamo sve dokumente. Ukrcali smo se u kombi Crvenog križa i računali da nikakvih problema više neće i ne bi trebalo biti. Onda smo došli do Francuza.
Iako su Španjolci neprestano objašnjavali da ne namjeravamo ostati u Francuskoj, da imamo destinaciju u Španjolskoj na koju idemo jer tamo imamo osiguran smještaj, šef pogranične policije uporno nas je htio vratiti natrag u Bosnu. 24 sata smo proveli, izmrcvareni, na talijansko-francuskoj granici, čekajući da se službenik smiluje i pusti nas da prođemo. To se, međutim, nije desilo. Imala sam tad dvanaest godina. Francuski još uvijek nisam govorila, ali za neke vam ljude jezik zapravo nije ni potreban jer sve što od njih možete čuti jest jezik mržnje. Kao Bosanka tog sam se jezika po Europi dosta naslušala. No, da ne duljim, Španjolci su nas odvezli na drugi, puno manji pogranični ulaz, gdje su nam policajci samo mahnuli i pustili nas da prođemo. Sve se dobro završilo, ali Francuzima nikad nisam, što bismo mi u Bosni rekli – halalila, jer ako vas netko maltretira dok se najslabiji, dok ste izloženi njegovom autoritetu i ovisite o njegovoj dobroj volji – oprost vam nije ni na kraj pameti. Uostalom, nije li oprost, ta kršćanska vrednota rezervirana za tolerantne i civilizirane Europljane, izvan dosega nas koji schengenskom prostoru ne pripadamo?
Novalis je svojevremeno žalio za „lijepim, veličanstvenim vremenima, kad je Europa bila kršćanska zemlja, kad je jedno kršćanstvo obitavalo na ovom civiliziranom kontinentu, i kad je jedan zajednički interes ujedinjavao najudaljenije provincije ovog ogromnog duhovnog carstva“, ali takva Europa nikad nije postojala. EU je palimpsest s kojeg su brisani ostali. Židovi, Arapi, Afrikanci, Indijci, ateisti, pogani – sastrugani su da se napravi mjesta za Camerona, Orbána, za Kolindu Grabar Kitarović.
Ako bismo htjeli biti posebno zlonamjerni, mogli bismo se vratiti u malo davniju prošlost kad je Europom harala bubonska kuga koja je pobila dovoljno kršćana da su na sjeveru počeli priželjkivati došljake, posebice Židove, na koje se onda – kad se situacija normalizirala, kad su se bogatstva akumulirala – više nije gledalo tako blagonaklono. A tu je, naravno, i recentnija europska kolonijalna ekspanzija koja je čitavo stoljeće eksploatirala sve čega se dotakla. Uzmimo, na primjer, Francusku koja je do 1870. godine, kako je John Bowen u svojoj knjizi Can Islam Be French? napisao, Alžir potpuno učinila svojim teritorijem. Kad god je francuskoj vladi i privatnim tvrtkama trebalo nekvalificirane radne snage, dovodili su Alžirce u kontinentalnu Francusku. Bowen ističe da se taj „uvoz“ imigranata posebno intenzivirao nakon završetka Drugog svjetskog rata kad je Francusku trebalo ponovno izgraditi: „naseljavanje je trajalo sve dok Francusku nije zahvatila globalna recesijska kriza 1973.“ kad su Francuzi htjeli zaustaviti imigraciju zbog visoke stope nezaposlenosti i inflacije. I voila! to je ta kolonijalistička kontrola imigracije koju bi Europa i dalje htjela prakticirati: neka ljudi dolaze, ali samo kad to „kršćanska“ Europa želi.
Imigracijski se val, međutim, nije zaustavio recesijom iz 1973. godine, izazvanom čim drugim nego embargom na izvoz nafte Izraelu i zapadnim zemljama koje su ga podržavale (vidi: Jomkipurski/ Ramazanski rat). Turci su masovno naseljavali Njemačku, Indijci Veliku Britaniju, a priljev Sjevernoafrikanaca u Francusku također se nastavio. Sažimajući socio-antropološke teorije o migraciji, antropolog i sociolog Christian Giordano govori o paradigmatskim promjenama koje su civiliziranom Zapadu trebale pomoći da se lakše nosi s imigrantima. Europljani su prvo pokušali s idejom integracije i asimilacije, ali su onda (na veliku nesreću nas s prostora bivše Juge) prešli na njemački multikulturalizam koji je slavio razlike, i to esencijalizirajući etnicitet. Osamdesete su bile vrijeme glorificiranja etničke pripadnosti jer se, kako Giordano piše, vjerovalo da će slavljenje kulturalnih razlika garantirati miran suživot između imigranata i „starosjedilaca“.
Problem je, međutim, u tome što različitost zapravo nikad nije bila opcija. Kolonijalizacija je trebala biti način da se civiliziraju barbari, o čemu izvrsno piše Wendy Brown u svojoj knjizi Regulating Aversion (2006). S obzirom na to koliko je od kolonijalizacije profitirala, ne čudi što se Europa svim silama bori da i dalje bude civilizacijska norma, da nastavi biti sinonim društvenog progresa i uređenosti jer na taj način legitimizira vlastite ambicije da kontrolira ostatak svijeta i da mu nameće vlastite vrijednosti za koje misli da su civilizacijski naprednije i jednostavno rečeno, bolje. Što znači da je multikulturalizam uvijek bio prodavanje magle: europskom kršćanskom idealu ostali se ne mogu približiti svojom etničkom kuhinjom, svojim plesovima i narodnim nošnjama. Čak ni ideja transnacionalizma ne mijenja bitno stvar. Da bi po uzoru na Europljane postali tolerantni i moderni, imigranti se moraju odreći vlastitog „predmodernog senzibiliteta“, svoje urođene i primitivne „netolerancije“, svog „kolektivnog identiteta“. Moraju se ostvariti kao pojedinci jer liberalna Europa s pojedincima puno lakše izlazi na kraj nego, recimo, s 900 000 Alžiraca koliko ih je sedamdesetih ostalo živjeti u Francuskoj.
Osim toga, zapadnjački diskurs o individualnim slobodama pokušava sakriti moć koju, kako Brown kaže, „hegemonijska populacija uvijek ima nad manjinom“. Pojam tolerancije koju Zapad politički neprestano forsira paravan je kulturalnom šovinizmu buržujsko-kršćanskog društva kad se susretne s kulturama koje nisu liberalne i kršćanske. Europa tolerira, ali samo do određene granice. Prema Brown, liberalna se politička misao preko pojma tolerancije „igra s kršćanstvom i općenitije, s liberalnom kapitalističkom kulturom i to tako što negira svoju involviranost s jednom i drugom, dok ih istovremeno obje promovira i štiti“. U redu je, dakle, što netko u katoličkoj zemlji slavi Bajram, ali kalendarski je ipak Božić državni praznik i nema imigranta koji će to promijeniti!
Vratimo se na kraju onome što je u cijeloj priči s trenutnom izbjegličkom krizom možda najvažnije, a to je želja EU da nastavi eksploatirati i kontrolirati prostor i ljude izvan svojih granica. Rekla bih da je to zaostatak europskog imperijalističkog afiniteta u kojem, između ostalog, leži i glavni razlog zbog kojeg izbjeglice u medijima i političkom diskursu odjednom postaju „ekonomski imigranti“. Autorski trojac Papadopoulos, Stephenson i Tsianos u knjizi Escape Routes (2008) piše o proširenju schengenskog prostora na treće zemlje, odnosno na zemlje koje nisu članice Europske unije (Maroko, Mauritaniju, Libiju). S obzirom na to da su se u Europskoj uniji nacionalne granice izgubile, zemlje članice su se umjesto na samostalno ili bilateralno kontroliranje uvezene radne snage orijentirale na kontrolu ilegalne radničke imigracije koju su različitim regulativama izjednačile s organiziranim kriminalom. Ukratko, Europa je kriminalizirala imigraciju i eksplicitno, ali vrlo netransparentno, graničnu kontrolu povezala s vojskom koja tu ilegalnu imigraciju treba spriječiti na prostoru koji joj uopće teritorijalno ne pripada, uključujući Kosovo, Tursku, ali i one zemlje koje su joj geografski puno udaljenije.
Kad, dakle Orbán baca suzavce na sirijske izbjeglice, ili kad Grabar Kitarović traži da se na hrvatsku granicu postave vojnici, oni ne mogu jednostavno priznati da vojsku šalju na goloruke ljude koji nemaju što izgubiti. Kršćanske svijesti radi, moraju te izbjeglice proglasiti „ekonomskim imigrantima“ ili „teroristima“ kako bi vojna intervencija bila u skladu s europskim vrijednostima, u skladu s idejom o tolerantnom i liberalnom društvu spremnom na multikulti eksperimente. Druga je, naravno, stvar što ti eksperimenti uključuju klečanje, vodene topove i podmetanje nogu i što je to tolerantno europsko društvo koje bi htjelo civilizirati druge zapravo bilo i ostalo barbarsko.
Vidi i
- Girls who are boys who are girls Sjećanja su bljeskovita, ali upečatljiva. Učionica u osnovnoj školi,
- KVIZ: Koji ste sporedni filmski negativac ako ste Velimir Bujanec? Simpatična figura Velimira Bujanca proteklih je dana isplivala na
- Rad u neprofitnim medijima Kao netko tko u neprofitnim medijima radi skoro devet
Odlicno…napokon da se u javnom prostoru napravi mjesto za raskrinkrivanje tolerancije i Europe/Zapada kao luconose humanih vrijednosti
…udijelite i meni malo toga što je konzumirao Novalis…xx
bravo!
novalisu pribjeći u ovakvoj temi je zbilja grozno sitničavo. ajmo o romantizmu, zajebi klasicizam. zajebi to što čitav akademski svijet smatra osnovnom vrijednosti europe, od renesanse, preko revolucija, sekularizam i ateizam. zajebi. glavno da ja nisam halalila. jer ja znam kako je to biti dijete, a da te ne prihvate zbog nečeg na što nemaš utjecaja, zajebi sve ostale. jel jedino nasljeđe koje bosanski pisci imaju eksploatacija momenta egzila? i to ono sitničavo, jergovićevsko, suptilno “jebite se, niko ne zna kako je to”