Smrt Marka Darcyja ili o sretnom kraju
Teško je rekonstruirati kako smo usvojili obrasce popularnih žanrova. Rekla bih da je moja privrženost romantičnoj fikciji posljedica dugotrajnog procesa, više nesvjesnog nego svjesnog. Taj proces svoje korijene sigurno ima u bajkama koje završavaju junakinjinom udajom za princa, popularnim pjesmama koje su mi se sviđale kao djevojčici, a koje danas imam priliku čuti isključivo u svatovima, sapunicama poput Dinastije, Dallasa i Povratka u Eden koje sam pomno pratila u ranoj osnovnoj školi i primjerima sretnih brakova koji su me okruživali u stvarnom životu. Međutim, serija koju najviše krivim za to što još uvijek nasjedam na svaki zaplet postepenog i odgođenog zaljubljivanja zvala se Moonlighting (Slučajni partneri) i u njoj su Cybill Shepherd i Bruce Willis glumili Maddie i Davida (nisam morala provjeriti na Wikipediji), privatne detektive između kojih se razvija privlačnost. Budući da su, za razliku od sapunica, epizode bile samostalne, svaka posvećena zasebnom slučaju, serijalizacija se najviše oslanjala na razvoj njihova odnosa. Pitanje “Kad će već jednom biti zajedno?” bilo je sasvim dovoljno da željno iščekujem sljedeću epizodu. Slično se zatim dogodilo i sa Zakonom u Los Angelesu kada sam navijala za Gracie i Kuzaka, te mi je čak Twin Peaks, serija koja je sve promijenila i konačno me pretvorila u zahtjevniju televizijsku gledateljicu, poslužio za fantaziranje o vezi Coopera i Audrey Horne, do te mjere da sam u sjećanju na seriju potpuno potisnula Annie, Cooperov pravi love interest. Slična se priča ponovila još mnogo puta: s Maggie i Fleischmanom, Mulderom i Scully, kasnije s Lukeom i Lorelei.
U popularnim pričama s ljubavnim zapletom, bilo da se radi o ljubavnim romanima, chick litu, romantičnim komedijama, televizijskim serijama, pa čak i sapunicama / telenovelama, trenutak u kojem dvoje likova, najčešće (ali ne nužno) junakinja i junak, ostvare svoju vezu ujedno znači kraj pripovijedanja. Pripovjedni tijek vodio je tom trenutku i sada je značenjski iscrpljen. Serije povremeno mogu nastaviti s novim linijama radnje i nakon te točke, no često promjena smjera i tona negativno utječe na recepciju serije (čini li mi se to ili je New Girl negledljiva otkad su Jess i Nick zajedno?). Doista, jako se malo mainstream popularnokulturnih proizvoda želi baviti onim što se događa “nakon sretnog kraja”. Malobrojnost primjera sretnih ljubavnih veza kojima se televizija bavi dokazuje koliko su žanrovski obrasci čvrsti te koliko popularno pripovijedanje polaže na pripovjedni model ravnoteža-neravnoteža-ravnoteža. Padaju mi na pamet Monica i Chandler, Charlotte i Harry, Keith i David, sve likovi čije su veze prikazane kao ozbiljne, s usponima i padovima, ali koje nisu bile – usudila bih se reći – središnji romantični interes pripadajućih serija: koliko smo se samo načekali da Ross i Rachel, Carrie i Big, pa čak i Nate i Brenda ostvare stabilan odnos.
Međutim, kako uvjerljivo tvrde stručnjakinje za ljubavnu fikciju, upravo je to “slatko iščekivanje” ključno za žanr. Janice Radway u Reading the Romance na temelju razgovora s čitateljicama ljubića ustanovljuje kako su njegova tri najvažnija sastojka sretan kraj, polagan ali dosljedan razvoj ljubavi između junaka i junakinje te par detalja o junaku i junakinji nakon što su se spojili. Ien Ang u tekstu “Feminist Desire and Female Pleasure” tumači nužnost sretnog kraja: ako čitateljica zna da će junak i junakinja u konačnici završiti zajedno, može se jače koncentrirati na način na koji će se to dogoditi. Čitateljice su tako orijentirane na scenarij romanse, a ne toliko na njezin rezultat. Fokus na proces zavođenja, njegov razvoj i trajanje, ključan je za razumijevanje privlačnosti sve romantične fikcije. Ona, prema Ang, omogućuje stvaranje sigurnog prostora u kojem je moguće imaginarno ovjekovječivanje utopijskog stanja stvari. Ljubići najčešće završavaju tik prije vjenčanja upravo zato da bi se održao osjećaj romanse pa stoga posežući za romantičnom fikcijom možemo na trenutak ponovno doživjeti ili osvježiti početni osjećaj zaljubljenosti, leptiriće u želucu, “zsa zsa zsu” ili kako već želite, koje u stvarnom životu nitko priseban, bar se nadam, ne želi konstantno osjećati.
Sretan kraj, doduše, ne nailazi uvijek na odobravanje. Nisu bile rijetke optužbe na račun Seksa i grada i Dnevnika Bridget Jones koje su s pravom postavljale pitanje ovisi li uistinu ženin identitet isključivo o pronalasku pravog muškarca. Premda romantična fikcija zbog svojeg fokusa na ljubavni odnos između likova doista ignorira druge aspekte ženskog života, kao i mogućnost drugačijeg raspleta za ženu, i meni je dobro poznata ta žudnja za pronalaskom sreće putem monogamne ljubavne veze koja se nalazi u samom srcu žanra. No, upravo ova dva primjera pokazuju kako sretan kraj uopće ne mora biti garancija kraja.
Pripovjedna logika popularne kulture u tom je smislu suprotstavljena čvrstom i zatvorenom sustavu motivacije kakav poznajemo iz “visoke” kulture, osobito književnosti i filma, gdje kraj teksta određuje funkcionalnost svih prethodnih motiva te ih čini nužnima i neizostavnima. Nasuprot tome, feljtonski romani/romani u nastavcima, sapunice sa svojim potencijalno beskonačnim trajanjem, serije rađene bez jasnog plana o broju sezona, oživljavanje starih serija, nastavci filmova, filmski nastavci serija itd. poništavaju konačnost kraja i zatvorenost sustava motivacije. To s jedne strane može djelovati subverzivno jer se poništava ranije pripovijedanje ili barem njegova zaokruženost i cjelovitost, no u ovom slučaju logika pop-kulturnog pripovijedanja nije toliko posljedica narativne koliko tržišne ekonomije.
Čitatelji(ca)ma i gledatelji(ca)ma jedna od najdražih stvari u popularnoj kulturi zacijelo je mogućnost nastavka koja je u skladu s njihovom žudnjom da se priča ne završi. Nastavci sami po sebi ne moraju biti problem, već je problem način na koji su izvedeni. Sigurno nisam jedina koja je oba filmska nastavka Seksa i grada dočekivala sa strepnjom i gledala više reda radi. Filmovi nasilno nakalemljuju već poznate i (u kontekstu serije) potrošene i nepotrebne zaplete na zaokruženi narativ: u prvom filmu Carrie i Big prekidaju prije velike svadbe, Steve prevari Mirandu, Samantha je nezadovoljna monogamnom vezom, Charlotte je trudna, dok se u drugom Carrie i Big ponovno razdvajaju i skoro prekidaju, a Samantha pokušava odgoditi starenje. U nekima od ovih zapleta motivacija je tako slaba da se gledateljica mora pitati je li život sretnog para baš toliko nezanimljiv za prikazivanje da su kreatori radije posegnuli za ovako slabim rješenjima? Možda i je: sjećam se da sam početkom srednje škole pokleknula pred bakinim stalnim nagovaranjima da pročitam barem jedan roman njezine omiljene spisateljice Pearl Buck čija su sabrana djela uvezana u crveni baršun imala posebno mjesto na polici za knjige. Odabrala sam najtanju knjigu od svih. Zvala se Duga ljubav i opisivala je zaljubljivanje, vezu i sretan brak dvoje običnih ljudi. Bila je to jedna od najdosadnijih knjiga koje sam ikada pročitala! No, u isto vrijeme, jedna rečenica u knjizi – o nevidljivim nitima koje ih spajaju dok s djecom sjede oko stola – ostala mi je urezana u sjećanje. Za razliku od drame i nelagode koja je obilježavala moje prve tinejdžerske veze, ovo je bila slika budućeg života kakav sam priželjkivala (s djecom ili bez nje).
Za popularno pripovijedanje nužna je neravnoteža, nestabilnost, sukob – to je sasvim jasno – no mora li se uvijek ostvariti u obliku još jednog prekida, još jedne odgode zajedničkog života? Novi zapleti kao posljedica potrebe za nastavkom kakve smo imali prilike vidjeti u Seksu i gradu više svjedoče o nemaštovitosti autora koji pretjerano robuju jednom te istom žanrovskom modelu nego o ograničenim mogućnostima samog žanra. Kada se radi o takvom tipu serijalizacije, gledateljica više ne može biti sigurna u to da je ovaj sretan kraj uistinu i zadnji. Uvijek postoji mogućnost snimanja još jednog nastavka, dakle, uvijek postoji mogućnost još jednog prekida koji ovoga puta može biti finalan (filmovi kao što je The Break-Up ipak postoje). Novi nastavak izaziva užitak produljenja iluzije, ali donosi i osjećaj tjeskobe: što ako ovog puta stvari ne završe sretno?
Najnoviji i vrlo okrutan primjer takvog nastavka novi je roman o Bridget Jones autorice Helen Fielding, Mad About The Boy. Fielding je smrt Marka Darcyja u recentnim intervjuima objasnila upravo željom da nova knjiga “ne bude slaba kopija prve dvije”. Također je ustvrdila da Mark “ne bi mogao preživjeti još jedan sretan kraj”. Darcyjeva smrt i Bridgetin status 51-godišnje udovice zanimljivi su načini poigravanja sa žanrovskim obrascima, međutim, njih dvoje također nikad nisu bili prikazani u sretnom, uravnoteženom braku. Kao ljubiteljica lika Bridget Jones moram reći da me njezin glas, smušenost i smisao za humor uspio ponovno osvojiti (osobito njezini pokušaji komunikacije na Twitteru), no iako je Darcyjeva smrt otklonila mogućnost da njih dvoje ponovno prolaze kroz isti poznati scenarij kao Carrie i Big, Bridget taj isti scenarij sada prolazi s drugim muškarcem. Obrazac je isti, samo je muškarac drugi. Ima li ikakve garancije da je ovaj sretan kraj pravi – odnosno zadnji – sretan kraj? Hoće li logika popularne kulture ikada dopustiti Bridget njezino “happily ever after”?
Svakako treba razumjeti pravila ljubavnog žanra, užitak u istosti i ponavljanju, žudnju za fikcionalnim oživljavanjem leptirića u trbuhu, no ne vjerujem da nije moguće na zabavan i zanimljiv način prikazati život sretnog para. Da bi se to postiglo, treba se odmaknuti od mlakog ponavljanja okoštalih žanrovskih obrazaca i životarenja na staroj slavi u komercijalne svrhe. Davanje prednosti ekonomskoj logici umjesto logici pripovijedanja dugoročno nikome, ni proizvođačima ni potrošači(ca)ma, neće donijeti sretan kraj.
Brak ima neizostavno pogubni učinak na zaljubljenost i idealističku ljubav. Zbližavanje s nekim, a osobito život s nekim, rezultira u nenamjernom podrivanju moći te osobe. Moći koja je potrebna za iskustvo zanosa i opčinjenost. Jedini brak koji opstaje je onaj koji shvaća takva ograničenja i prihvaća prijelaz zaljubljenosti u partnerstvo i privrženost; ljubav ka osobi nauštrb ljubavi ka spolu. No rijetko tko želi čitati knjige ili gledati filmove o manjkavostima ljudskog stanja i kompromisima, za to je dovoljno živjeti.
Nisam za ovakve generalizacije o braku; nemoguće je ovdje reći nešto što vrijedi za svakoga, čak ako je netko u braku 40 i više godina pa smatra da može drugima davati savjete. Jasno je da malo tko želi čitati o manjkavostima ljudskog stanja, zato ljudi toliko i vole lagodnu, neopterećujuću popularnu kulturu ili pak ne čitaju apsolutno ništa, no to ne vrijedi za sve. Kad bi bilo “dovoljno živjeti”, onda nikada ne bi nastala nikakva umjetnost, ni književnost ni film ni ništa, a meni se ipak čini da su posrijedi stvari koje život čine mnogo ljepšim i podnošljivijim – čak i kada govore o najvećim užasima ljudske egzistencije.
Slažem se s drugim dijelom. No pošto se tekst dodirivao motiva prisutnih u pop kulturi, dao sam mišljenje iz kuta konzumenta pop kulture, a taj je da dotični ne želi čitati o manjkavosti, prizemnosti i kompromisima bračnog života, što je razlog što se isti izbjegavaju u pop kulturi. A što se tiče prvog dijela, bojim se da je to praktički pitanje statistike i cikličke naravi postojanja, a ne nekog filozofskog, teoretskog ili špekulativnog osvrta na brak. No, predvidljivost i prizemnost braka je narativno nezanimljiva iz još jednog razloga, a to je da ima ograničen i uski efekt na društvo oko sebe, bilo putem emocionalnog poistovjećenja promatrača, bilo doslovno, te time ne predstavlja predmet interesa.
Jako zanimljiv i poticajan članak, osim što se, mislim, ne slažem sa zaključkom 🙂
Ne mislim da je romansa kao žanr manjkav jer ne prikazuje onaj dio kad se događa living happily ever after, mislim da je to strukturalno nemoguće jer je brak/veza štaveć razrješenje napetosti koja se gradi cijeli roman/film/seriju. Kao što krimić završava otkrićem ubojice, a nikoga ne zanima kako je poslije živio taj ubojica ili detektiv (-> rješenje je gradnja nove napetosti, odnosno novi slučaj), ili kao što avantura završava, ne znam, pronalaskom tajnoga blaga i onda lik sretno živi s tim blagom i nikoga nije briga kako izgleda taj život nakon. Hoću reći, ako se priča gradi na toj napetosti pronalaženja nečega (partnera, ubojice, blaga), nakon razrješenja te napetosti narativno nastavak ni ne može postojati. Romansa je drukčija utoliko da valjda nikome nije životni cilj što se više puta udati/oženiti kao što je detektivu cilj riješiti što više slučajeva, pa sherlock holmes može imati dvjesto nastavaka, a jane eyre samo jedan. I nameće se paralela sa stvarnim životom, kako je svima zanimljivo razdoblje kad netko petlja s nekime (pa je predmet razgovora, tračeva, uzbuđenja itd), al čim to postane stabilna veza, automatski postane i nezanimljiva (nezanimljiva postane činjenica da su x i y zajedno, problemi su novi zapleti).
Isto tako, ne želim reći da je brak nezanimljiva tema, nego da je strukturno potpuno nekompatibilan romansi, romansa narativno ne može prikazati brak (može prevare, ali to su i novi predmeti interesa). Sad, dal je to manjak ili nije, ne znam, to mi je kao da kažemo da su emisije o kulturi manjkave jer se ne bave poljoprivredom.
Ono što mi se čini ključnim za žanr je upravo ta odgoda (kad će konačno završit zajedno), a nakon toga nema dalje. Meni su Prijatelji posve propali kad su Chandler i Monica završili zajedno, s druge strane, da se to odgađalo 10 sezona, ni to mi ne bi bilo rješenje – odgađali su beskonačno s Rachel i Rossom pa mi je na kraju postalo sasvim svejedno hoće li se ikad ponovno spojit jer su pretjerali.
Jedna od najvećih napetosti bila mi je mislim između Jane Eyre i Rochestera, a roman mi jednostavno više nije bio jednako napet (sic!) nakon što su išli ženit (iako neuspješno i tu nije bio kraj romana i nastavak je bio dobar), kao što, za usporedbu, mi je ostatak romana Zločin i kazna nakon što Raskoljnikov prizna umorstvo u nekoj magli.
Moj bi zaključak bio da ako cijelu priču gradiš na tome da x traži y, što god to bilo, kad x dođe do y, priča završava i nastavak je nemoguć (osim ako smisliš još lepši i još stariji y, ali to je teško, tim teže što je prvi y bio bolji). Nastavci su mi mogući jedino ako priča otpočetka nije bila građena samo na tome jedinome interesu (objektu žudnje :D)
Ovo je brutalno dugačak komentar, ispričavam se.
Hvala na kometaru, zanimljivo, i slažem se s puno toga. U zaključku sam otišla na jednu stranu, ali nadam se da sam u ostatku teksta uspjela pokazati ovo što si napisala – da romantične komedije kao žanr funkcioniraju na principu procesa zaljubljivanja i spajanja dvoje ljudi i da završavaju kada se postigne ravnoteža. Sva popularna fikcija, a i velik dio “visoke” književnosti počiva na toj dinamici ravnoteža-neravnoteža-ravnoteža, pa pripovijedanje završava kada se ravnoteža postigne. Iz te perspektive nema nikakvog smisla pisati o realiziranoj sretnoj ljubavi pa zato ona najčešće uopće nije tema romantične ni druge fikcije. Htjela sam postaviti pitanje kako bi izgledalo da to ipak postane tema – to onda više ne bi bio žanr romantične komedije, slažem se, nego nešto drugo, ali htjela bih vidjeti da autori/ce s malo više mašte pristupaju prikazu života parova; da ih ne moraju uvijek rastaviti ili posvađati ili razvesti da bi se ispričala priča. Ali slažem se da to onda u žanrovskom smislu više ne bi bila romantična komedija ili ljubavna drama kakve poznajemo (i volimo).