Tko bi ubio Rory Gilmore?: O “Twin Peaksu” i “Gilmoreicama”

Izvor za sve kolaže i gifove: muf.com.hr

Povezati dvije kultne, ali vrlo različite serije kao što su Twin Peaks i Gilmoreice može zvučati bizarno, nekima blasfemično, no nisam jedina koja se toga sjetila. Elisabeth Donnelly (Flavorwire) i Stephanie Watson (Hello Giggles) već su predložile da su Twin Peaks i Gilmoreice 1) praktički „ista serija“ i 2) dvije serije smještene u „istom svemiru“, a Jamison Hermann objavio je na YouTubeu mashup Twin Peaksa i špice Gilmoreica te tako ilustrirao sličnu ideju. Ja ne želim ponuditi teoriju poput Watsoničine, koja sugerira da je Stars Hollow zapravo Bijela koliba Crnoj kolibi Twin Peaksa, niti ikakvu teoriju koja nudi objašnjenja, tek ukazati na zanimljivu svjetlost koja se pojavljuje kad ih postavimo bok uz bok i počnemo uspoređivati.

Buba se u mom uhu pojavila pri nedavnom gledanju Twin Peaksa. Promatrajući kako Cooper uživa u kavi i pitama i prepoznajući se u njegovom hedonističkom osmijehu (a i u entuzijazmu Jerryja Hornea za inozemnu gastronomiju), promatrala sam istovremeno kako nijedan od ženskih likova ne pokazuje interes za hranu niti emocionalan odnos prema njoj, osim želje da je uspješno pripreme. Taj me asketizam žena doveo do zadovoljnog zaključka da su se stvari u međuvremenu promijenile (sjetimo se Hanninog neprestanog jedenja u Girls i Ilaninog gotovo doslovnog ubijanja u morskim plodovima u Broad Cityju), a onda mi je um tvrdoglavo zastao na slikama Lorelai i Rory Gilmore: uvijek sa šalicom ili čašom kave, uvijek spremne za pitu (cheeseburger, pomfrit, pop tart). Sličnost je bila prejaka i intuicija mi je govorila da sam pogodila zlatnu žilu.

Razum mi je govorio da sve uspoređujem s Gilmoreicama, ne jer za to imam razloga, nego jer robujem svojim ljubavima, no izvukla sam bubu iz uha i njenu smaragdnost na svom dlanu protumačila kao zeleno svjetlo.

Logika bi nalagala uobičajenu zakonitost kronologije – Twin Peaks (1990-1991) utjecao je na Gilmoreice (2000-2007), i nikako obrnuto, jer je jedino takav poredak moguć na ovome svijetu. No ako kontekst njihova postojanja nije činjenični svijet, nego svijest osobe – gledateljice – koja ih u tom svijetu konzumira, sasvim ih je moguće misliti kao istovremene, supostojeće; bez hijerarhije utjecaja. Takvo je uklanjanje povijesti ne samo primamljivo, nego i neobično prikladno, jer malo se koja serija toliko bavi rastezanjem mogućnosti (pod)svijesti (u vremenu) kao Twin Peaks. Slijedom toga, možemo vjerovati da negdje u Twin Peaksu postoji podsvijest ili, još prikladnije, san o Gilmoreicama.

Postavimo si zato sad ključno pitanje: tko bi ubio Rory Gilmore?

Ili možda ipak ne? Radije počnimo polako, od nekih vrlo konkretnih odjeka serije Davida Lyncha i Marka Frosta u onoj Amy Sherman-Palladino.

Prvo, tu je činjenica da je četiri epizode Gilmoreica režirala Lesli Linka Glatter, redateljica tri epizode Twin Peaksa.

Drugo, i mnogo vidljivije, tri su se glumice iz Twin Peaksa pojavile u svijetu Sherman-Palladino. Kathleen Wilhoite u Twin Peaks dolazi u minornoj ulozi Lucyne trudne sestre, dok je u Stars Hollowu Liz Danes, Lukeova sestra i majka Jessa Mariana. Sherilyn Fenn (Audrey Horne) u Gilmoreicama igra čak dvije uloge – prvo je djevojka Jessovog otuđenog oca i majka njegove polusestre, plavokosa Sasha (S3E21), a onda Anna Nardini, majka Lukeove kćeri April. Najintrigantnija je ipak pojava Mädchen Amick, koja je u Twin Peaksu konobarica Shelly, a u Gilmoreicama Christopherova (bivša) supruga i majka njegova djeteta – Sherry.

Njeno je ime moglo biti slučajnost u nekoj drugoj seriji, ali ne i u seriji tako nenadmašno opsjednutoj popularnom kulturom kao što su Gilmoreice. Sumnja u namjernu intertekstualnu igru za mene potpuno iščezava kad se sjetimo da Rory to ime nosi zato što kao dijete nije mogla izgovoriti slova svog pravog imena – Lorelai. Ne mogu odoljeti da na ovom mjestu ne spomenem i sličnost imena „Laura Palmer“ i „Rory Gilmore“. Pokušajte ih samo izgovoriti.

Treće, Kirk, vjerojatno najnadrealniji stanovnik Stars Hollowa, u 19. epizodi druge sezone na gradskom trgu prikazuje svoj (vrlo) kratki film „A Film by Kirk“, koji ne tako malo podsjeća na Lynchev Eraserhead. U središnjem dijelu filma njegov lik pleše nasred sobe dok ga ostali gledaju iz naslonjača, poput – da – izvjesnog Čovjeka S Druge Strane.

I četvrto, Sherman-Palladino morala je znati da je prije Lorelai i Rory televizija poznavala samo jednog lika čija je zaljubljenost u kavu toliko epska da pomiče planine – karizmatičnog, mrvicu šašavog agenta Dalea Coopera.

Morala je znati, ali tko zna koliko je marila. Amy Sherman-Palladino svakako nije radila seriju koja je bila hommage drugim serijama, makar ih često spominje u rafalima svojih dijaloga. Radila je upravo onakvu seriju kakvu je željela raditi, kojoj se sasvim predala i iz koje je vrlo glasno izbijao njen autorski (scenaristički, redateljski) glas, istreniran ranijim pisanjem za sitcome poput Roseanne. Sherman-Palladino vrlo je čvrsto držala uzde, vodeći se filozofijom da seriju trebaju pisati „jedan ili dva jasna glasa“ jer „mnogo babica, kilavo dijete“¹. Koliko su joj Gilmoreice bile važne čujemo i u posebnim dodacima uz DVD prve sezone: „Budimo realni: dosegla sam svoj vrhunac. To je to. Nakon ove serije za mene je sve samo nizbrdo. Moći stvoriti seriju u kojoj ti dopuste da radiš što želiš, puste te da pišeš što želiš, puste te da ubacuješ lude reference, i možeš raditi sa stvarno sjajnim glumcima… to se događa samo jednom. Jednom! Ozbiljno. Sve je gotovo… Nakon ovoga me čeka samo bacanje pod bus“². Zato je odlazak nje i supruga Daniela Palladina sa serije prije završne sedme sezone, nakon neuspješnih pregovora s WB-om, toliko tužan. Ta je sedma sezona mnogim fanovima Gilmoreica najlošija i najmanje draga, no osobno mislim da uspijeva zadržati ton i šarm ranijih sezona.

S druge strane, druga polovica druge sezone Twin Peaksa povremeno mi je gotovo negledljiva. Primjerice, kad naši istražiteljski junaci cupkaju tamnom špiljom i otkrivaju kartu do Crne kolibe čini mi se da gledam odrasle Gooniese – beskrajno su daleko od jeze i magije prvih desetak epizoda serije, skoro kao da ne pripadaju istoj vrsti, kao da je netko morskog psa zamijenio vrećom piljevine. Razlog je očit i dobro poznat – David Lynch udaljio se od serije kako bi snimao Divlje u srcu, ali i zato što nije mogao imati potpunu stvaralačku kontrolu i slobodu kakvu je želio³. Pustio je da njegov projekt u rukama šegrta splasne u nešto puno običnije i vratio se (prekasno) udahnuti mu posljednji dah nadrealne twinpeakovštine za S02E22, „Beyond Life and Death“. Srećom, Lynch je previše volio svijet Twin Peaksa da bi ga samo tako napustio pa je 1992. snimio i tada nepojmljivo loše ocijenjen film Fire Walk With Me, i pružio nam dvosatni nalet uzbuđenja zbog ponovnog gledanja u te drage, mrtve oči.

No vratimo se na bitnije stvari: tko bi ubio Rory Gilmore?

U ranijem nabrajanju glumica sigurno ste primijetili da se sve veteranke Twin Peaksa kod Sherman-Palladino pojavljuju kao majke, u sve četiri svoje uloge. To nije neočekivano, budući da je odnos majke i kćeri ključan za Gilmoreice i doživljava više iteracija, no prikladno nas navodi na promišljanje uloge obitelji u obje serije.

Ima jedan zanimljiv podatak koji vjerojatno ne znate, a to je da su Gilmoreice prva serija koja je nastala zahvaljujući financiranju od strane velikih američkih korporacija okupljenih u Family Friendly Programing Forum (FFPF)⁴. FFPF ponudio je, naime, milijun dolara za razvoj „family-friendly“ iliti obiteljskog scenarija na WB-u, a upravo je scenarij Amy Sherman-Palladino bio sretni dobitnik. Ako vam Family Friendly Programing Forum zvuči malo zlokobno, niste usamljeni. Mnogi su kritičari u početku bili skeptični prema seriji jer su očekivali da će zastupati određene stavove – one ideološki desne. Iako je Gilmoreice izrazito lako čitati kao feminističku, matrijarhalnu seriju, ispod njene površine teče i tanak sloj tradicionalne i tradicionalno desne moralnosti.

Ovo je mjesto gdje usporedba Twin Peaksa i Gilmoreica za mene postaje vrlo potentna, potentija od svih sličnih usporedbi. Život na sjeveru, primjerice, često je spominjan kao popularna, light verzija Twin Peaksa, odnosno kao „Twin Peaks za početnike“ ⁵. Opis sve tri serije mogao bi početi isto: „u gradiću punom ekscentričnih likova…“ (jednorječni Cicely, doduše, u društvu Stars Hollowa i Twin Peaksa odmah iskače kao uljez), no Životu na sjeveru nedostaje bitna komponenta koju druge dvije serije dijele – centralnost obiteljskih odnosa. Zapravo, nedostaju mu dvije – centralnost obiteljskih odnosa i centralost adolescentskih likova.

Iako Zlo u Twin Peaksu svoj izvor ima (primarno) u nadnaravnom, odnosno u silama koje postoje izvan i iznad struktura ljudskog društva, najvažnija manifestacija Zla, događaj koji pokreće narativ serije, neodvojiva je od svoje učahurenosti u temeljnu strukturu tog društva – onu tradicionalne nuklearne obitelji. Govorim, naravno, o ubojstvu i višegodišnjem silovanju Laure Palmer od strane BOBa, to jest ubojstvu i višegodišnjem incestuoznom silovanju Laure Palmer od strane njenog oca, Lelanda Palmera, kojeg je njena drogirana majka Sarah, sumnjamo, bila svjesna tek podsvjesno. Theresa Geller trenutak šokantnog zrcalnog otkrivanja Lelanda kao BOBa čita kao moment spoznaje da je „Tata zločest, da nam narativ nasilno otkriva da prijetnja, pogotovo prijetnja ženama, nije samo sakrivena u poznatom prostoru (…), već je lokus straha sam patrijarhat i to patrijarhat koji se predstavlja kao pun ljubavi i benigan (Leland je označen kao prilično impotentan: pleše, plače, pjeva, osijedio je, bezopasan je)“⁶. BOB tako predstavlja nemonolitne destruktivne sile patrijarhata, kojih je Leland/otac tek jedan odraz, jedna površina. Nije slučajno što i druga tinejdžerka, Audrey Horne, dolazi u gotovo incestuoznu situaciju s vlastitim ocem, i za popravak njihova od početka lošeg odnosa potreban je njegov potpuni mentalni slom. Samo treća, Donna Hayward, sve vrijeme s ocem ima dobar/zdrav odnos, no u drugoj sezoni saznajemo da Doc, znakovito, nije njen pravi otac. Sve su tri majke prikazane kao sekundarne u obiteljima, i nesposobne da zaštite svoje kćeri.

Gilmoreice otvara scena u kojoj Lorelai u Lukeovom dineru čeka Rory (prvi je razgovor u seriji razgovor Lukea i Lorelai o kavi) i počne joj se upucavati mladić studentske dobi. Lorelai ga odbije i dvaput mu kaže da čeka nekoga. Kad Rory stigne, a Lorelai ode do šanka po još kave, mladić se upucava i Rory. Lorelai prekida udvaranje te otkriva njemu i gledateljima da su majka i kći, odbijajući i konačnu mladićevu ponudu da se druže u četvero s njegovim prijateljem isticanjem Rorynih godina (16). U toj prvoj sceni najavljuje se da je odnos Lorelai i Rory netipičan i prijateljski, mnogo više nego roditeljsko-dječji, ali i da ulazimo u svijet pomalo čarobne majčinske zaštite. I doista, u sljedećih se sedam sezona pokazalo da Lorelai može Rory zaštiti i pružiti joj utočište od gotovo svega, osim od nje same.

Muška seksualna ljubomora motiv je koji se ponavlja u Twin Peaksu (Bobby i James, Mike i James, Leo i Bobby, šerif Harry i Thomas Eckhardt), a najekstremniji je u slučaju BOBa/Lelanda i Laurinih ljubavnika – zbog čega je Laura i prisiljena skrivati svoj tajni dnevnik, kako nam otkriva Fire Walk With Me. Seksualna je ljubomora temeljna relacija i među muškarcima Gilmoreica, no puno je manje jeziva od posesivnog odnosa koji prema Rorynom ljubavnom/seksualnom životu ima Lorelai.

Kad u prvoj sezoni kroz prozor ugleda (posve platonski) večernji susret Deana i Rory, Lorelai ih ostane zabezeknuto, zgroženo promatrati, kao da se događa nešto mnogo eksplicitnije od razgovora. Lorelai, naravno, nije ljubomorna na Roryn ljubavni život, već na činjenicu da je isključena iz njega, da ne zna SVE što se u svakom trenutku događa s njenom kćeri, da između njih ipak postoji neki prostor, prostor u kojem mogu postojati tajne. Još u prvoj epizodi Lorelai inzistira da Rory sigurno nema planova za sljedeći dan, jer bi ona to znala. Iako se Rory pobuni i tvrdi da ne zna sve o njoj, da ona ima „neke svoje stvari“, razumijemo da je njena prijetnja autonomijom isprazna.

Lorelaina želja da Rory zaštiti od muškaraca, odnosno od seksa, koja potječe od njene vlastite trudnoće sa 16 godina, kroz velik se dio serije manifestira kao prilično uznemirujuć nadzor njene seksualnosti. Lorelai, kao netipični, ali neupitni matrijarh serije, tako redovito prakticira upravo tradicionalne oblike patrijarhalnog kontroliranja ženske, odnosno djevojačke spolnosti. Najneslavniji je primjer toga neugodna scena kad Lorelai prisluškuje razgovor Paris i Rory (S03E16), u kojem Paris na sebi svojstven način priča kako je večer prije izgubila nevinost, a Rory otkriva da je još uvijek djevica. Lorelai se nakon toga s olakšanjem nasmiješi i šapne „I’ve got the good kid“, odnosno „moja je djevojčica dobra“.

Rory je od početka neupitno dobra – u prvoj epizodi vidimo kako u školi vrijedno piše u bilježnicu dok njene kolegice lakiraju nokte. Tom je jednostavnom scenom Rory kodirana kao čedna, pametna dobrica, a druge djevojke kao frivolne, ali i otvoreno seksualne. Kroz gotovo cijelu seriju Rory i njene prijateljice od drugih će djevojaka odskakati baš po tome što nisu droljaste, što ne ističu i ne prioritiziraju svoju seksualnost, i sugerirat će se nam da su zbog toga bolje od drugih te da je to izvor njihove snage i posebnosti. Lauru Palmer, s druge strane, okolina je doživljavala jednako anđeoskom kao Rory Gilmore, no iza te se blistavosti krio devijantan – i devijantan baš zbog njene dobi – život droge i seksa za novac. Fire Walk With Me potvrđuje nam ono što Twin Peaks tek naznačuje – da je Laurino nemoralno ponašanje bilo pokušaj otpora i bijega od BOBa, i da je ne čini slabom ili žrtvom, već je paradoksalan oblik junaštva. Laura je na kraju bila dovoljno snažna da se odupre BOBu, sili mnogo moćnijoj od svih ljudi u gradu, i njegovoj želji za potpunom kontrolom njenog tijela i duše.

Što je opširan način da kažemo da patrijarhat ima bezbroj lica, i da ono što je nekome otpor drugome može izgledati kao predaja. I obrnuto.

Ta nas tvrdnja vraća na pitanje tko bi, dakle, ubio Rory Gilmore.

Mogućnost da je nešto i svoja suprotnost, da je jedna stvar istovremeno dvije stvari, tj. da su dvije stvari zapravo jedna; svijest o pozitivima i negativima – to je konstantan motiv Twin Peaksa. Ali i Gilmoreica.

Twin Peaks počinje scenom patki na reflektivnoj površini jezera, a onda zagonetnim licem Josie Packard koja se gleda u ogledalu. Odrazi, dvojnosti i udvajanja najavljuju se tako od prvog trenutka i nastavljaju na različitim tekstualnim razinama do posljednje sekunde serije⁷. Nabrojimo tek neke: Leland i BOB, Mike i BOB te Mike i Bobby, Bijela koliba i Crna Koliba, zli Cooper i dobri Cooper, Cooper i BOB, Laura i Maddy, Twin Peaks i Invitation to Love, Laurin „javni“ i „tajni“ dnevnik, patuljak i div, priroda kao nešto što čovjek kontrolira (pilana) i nešto van svake ljudske kontrole i spoznaje, Laura kao zlatno dijete grada i njegova najizmučenija stanovnica, Leland kao agresor nad Laurom, Maddy i ostalima, ali i žrtva BOBa koji ga je „otvorio i ušao u njega“, i tako dalje. (Da, ne mogu a da negdje ne ukažem na to da braća Horne zajedno daju „Ben & Jerry’s“). Sve je to i odraz krovnih tema idiličnog malog grada i njegova skrivenog užasa te logične ljudske svijesti i podsvijesti koja ne poznaje takva ograničenja.

Sva dualnost Gilmoreica svoj epicentar ima u glavnim junakinjama. (Zanimljivo je uočiti i da je dvostrukost koja se najavljuje u sintagmi „Twin Peaks“ suptilno prisutna i u drugom naslovu: plural „Gilmore Girls“ odnosi se na dvije središnje djevojke.) Počnimo od najočitijeg: Lorelai i Rory isto se zovu – u pitanju su sve vrijeme dvije Lorelai Gilmore. Dvije Lorelai suludo su bliske i jako slične, i psihički i fizički. U trenutku kad otkrije da Rory ne želi ići u Chilton zbog Deana, u prvoj epizodi, Lorelai za njom na ulici viče: „Trebala sam znati da je u pitanju dečko. Na kraju krajeva, ti si ja!“. Njihovo međusobno preklapanje stalan je motiv serije. Iako je odnos među njima onaj majke i kćeri – odnos koji tradicionalno ima svoju hijerarhiju – većinu je vremena on odnos najboljih prijateljica, tj. ravnopravna relacija. U sukobima i situacijama u kojima je Lorelai prisiljena igrati na roditeljsku kartu i nametnuti svoj autoritet, najveći je problem, čini se, u poremećaju ravnoteže, opstrukciji slobodnog protoka njihove ravnopravnosti i jednakosti, i obje uvijek teže povratku u to stanje. Ravnopravnost je moguća zato što su i Rory i Lorelai istovremeno i tinejdžerke i odrasle žene – vrlo smo svjesni ponekad iritantne infantilnosti Lorelai, kao i neobične Roryne zrelosti. Osim toga, budući da su replike one druge, lako mogu zauzeti i njeno mjesto. Lorelai tako može služiti kao prijateljica Paris i Lane, kao eksplicitna zamjena za Rory, dok je Rory, naravno, druga (bolja!) kći Richarda i Emily. Posljednja opaska ukazuje na važnu opreku između Lorelai i Rory – priča Gilmoreica počinje u trenutku kad je Rory jednako stara kao što je Lorelai bila kad je njen život otišao „u pogrešnom smjeru“. Rory koju gledamo jedno je uprizorenje Lorelaine neproživljene, odbačene budućnosti – ono što bi se (možda) dogodilo da su stvari išle po planu.

Spomenimo i dualnost Stars Hollowa i Hartforda – dok je Stars Hollow gotovo utopija, mjesto nestvarne luckastosti, ali i klasne ravnopravnosti i slobode, Hartford konotira uštogljenost, gravitacijsku silu stvarnoga svijeta (= kapitalizma) i strogu stratifikaciju⁸.

Ovo su tek neke paralele koje ukazuju na zanimljiva zrcaljenja i opreke Gilmoreica i Twin Peaksa. Namjera je bila povezati ta dva teksta i u vašoj svijesti, ponuditi mogućnost da supostoje u prostoru i često se mimoilaze, a vaše je da odlučite sanjaju li se pritom ili ne.

Zaključno ipak moram naglasiti da ova usporedba većinu svoje snage duguje magiji samog Twin Peaksa, serije koja je zauvijek promijenila televiziju. Neke su njene epizode remek djela, nešto u što ćemo uperiti prstom i reći „umjetnost“. Neki bi rekli „umjetnost“ uz kolutanje očima, jer umjetnost poistovjećuju s nerazumljivošću, nedohvatljivošću, nečime što je ultimativno samo frustracija. Twin Peaks (tj. njegovih prvih desetak epizoda) jest (i) takva umjetnost, i na jednoj nas (meta)razini potiče da ga tako gledamo. Mislim da je u Twin Peaksu umjetnost pitanje života i smrti, to jest da centralna priča Zla i njegova otkrivanja ujedno predstavlja i arenu umjetnosti te može funkcionirati kao metakomentar, a sve to Dalea Coopera čini umjetnikom serije. Nemam nekih argumenata za to, samo osjećaj. Serija tako reproducira zastarjelu ideju umjetnosti kao nečega što ljudima dolazi s drugih sfera, a što naizmjence nazivamo muzom, božanskom inspiracijom ili genijem – Cooper je taj posebni pojedinac koji posjeduje umjetničku viziju i kapacitet za nju. (Druga je umjetnica serije Laura Palmer?) Mislim i da je jedan od užasa Twin Peaksa taj da ga možda baš i ne razumijemo – da nas suočava ne samo s našim strahom od neshvatljivog, stravičnog BOBovog zla, nego i strahom da uopće ne razumijemo što se događa, da ne razumijemo ništa – seriju Twin Peaks, umjetnost, život.

Gilmoreice su zato topla dekica mog srca.

I na kraju, konačno pitanje: tko bi ubio Rory Gilmore?

1. David Lavery, “‘Impossible Girl’: Amy Sherman-Palladino and Television Creativity”, u Screwball Television – Critical Perspectives on Gilmore Girls
2. Isto.
3. Greg Olson, David Lynch: Beautiful Dark
4. Amanda R. Keeler, “Branding the Family Drama: Genre Formations and Critical Perspectives on Gilmore Girls“, u Screwball Television – Critical Perspectives on Gilmore Girls
5. Greg Olson, David Lynch: Beautiful Dark
6. Theresa Geller, “Deconstructing Postmodern Television in Twin Peaks. Na tekst sam naišla zahvaljujući tekstu Željke Kelkedi “Femme Fatale / Femme fragile” u Zarezovom tematu o Twin Peaksu
7. O tome piše i Karla Lončar u tekstu “Subverzije i udvajanja: 25 godina Twin Peaksa” u Zarezovom tematu.
8. Radha O’Meara, “I Will Try Harder to Merge the Worlds”: Expanding Narrative and Navigating Spaces in Gilmore Girls, u Screwball Television – Critical Perspectives on Gilmore Girls