Reakcija: Mračni muški svijet glazbene kritike

Jutarnji.hr

Kad vam se na popisu poslodavaca nalazi Jutarnji list (EPH), gdje više od deset godina pišete glazbene kritike, a napisali ste i knjige „Rock 21. stoljeća“ (Moderna vremena, 2011.) i „Trening za umiranje“ (Profil, 2006.), onda ili jako dobro pišete ili ste jako zločesti u krevetu.

Kakav je Sale Dragaš u krevetu, to znaju njegove ljubavnice i nije na feministkinjama da o tome sude. Može se razglabati, jer je od glazbene kritike u Jutarnjem napravio solidan biznis, je li dečko sa šeširom do svog statusa došao zbog svojih ljubavnih afera ili zbog svoje spisateljske maštovitosti. Kako mnogi od vas potpisnicu ovih redaka smatraju okorjelom i nepopravljivom feminističkom sukubom, na ovom mjestu vjerojatno očekujete da konstatiram kako Sale Dragaš svoj uspjeh uglavnom duguje svojim vještinama u krevetu, no moram vas iznenaditi.

Kad čovjek razmisli, i to malo pažljivije, postane svjestan da nije ni do ljubavničkih ni do spisateljskih draži, nego do činjenice da nikoga nije briga. Nikoga tko ima moć da ga zaustavi ili barem prizove pameti nimalo nije briga što su Dragaševi tekstovi već godinama lepeza heteronormativnih seksističkih gluposti. Nitko si nije uzeo truda da ga nauči da „mačizam“ nije ništa doli eufemizam za „seksizam“, što je često samo blaži izraz za „mizoginiju“. Sigurna sam da Dragaš vjeruje da stvarno i iskreno voli žene, ali njegova je vizija ženskosti toliko staromodna, nakaradna, patronizirajuća i jednostavno pogrešna da 2014. više ne smije imati mjesta u javnom prostoru. Bude vam neugodno čitati čovjeka čiji je glazbeni horizont tako uzak da mu nakon 28 godina bavljenja kritikom ŽENE KOJE SVIRAJU INSTRUMENTE predstavljaju egzotiku. Ali to je vaš problem. Saletu sigurno nije neugodno.

Dokazuje to tako što mu se tretman glazbenica kroz godine samo pogoršava:

„Sve su odreda, a to se posebno odnosi na zadimljeni alt Neko Case i zvonki sopran Edith Frost, premda ni Jenny Lewis, Beth Orton i Cat Power ne zaostaju mnogo na tom planu, sugestivne i emotivne pjevačice koje slušatelja trenutno uvlače u pjesmu. Kad ih čovjek začuje, jednostavno se rastopi poput ono malo preostalog snijega na proljetnom suncu ili ga obuzme želja da ih na nekoj drvenoj verandi ušuška pod dekicu sa šalicom toplog kakaa.“

(Kraljice samoće, Jutarnji list, 8.3.2006.)

„Njezin nazalan, kremast, dubok i seksepilan glas – pojačan vizualnim dojmom putene crvenokose djevojke iz vlažnih snova Davida Lyncha – ostavlja dojam vampa i nevine djevojke, fatalne žene koja muškarce troši brže od halter-čarapa i ranjene djevojke koja samo traži ljubav i zaštitu, iskusne ljubavnice omamljene barbituratima i zaigranog curetka koji tek otkriva svijet strasti.“

(Lana del Ray: Kao da je izašla iz vlažnih snova Davida Lyncha…, Jutarnji list, 17.2.2012.)

„Ne sjećam se kad sam posljednji put na pozornici vidio nešto tako slatko kao što su to bili Shonen Knife u Malom pogonu Tvornice kulture. Njihov pristup punku pod izrazitim utjecajem Ramonesa toliko je iskren, nevin i zaigran da se teško oteti dojmu kako njih tri gitare i bubnjeve tretiraju kao curice kantice i lopatice u pješčaniku (…).

Kad dižu prste u zrak poput đavoljih rogova, to je toliko benigno, seksi i simpatično da ih čovjek instantno želi zagrliti i kupiti im i sladoled i lizalicu i čoksu i gumi bombone.“

(JAPANSKE PUNKERICE U TVORNICI ‘Toliko su seksi i slatke da bih im kupio lizalice’, Jutarnji list, 15.9.2013.)

Znate li što nije benigno, seksi i simpatično? Da, znate: tekstovi Aleksandra Dragaša o glazbenicama. Infantilizacija osoba koje su se odvažile stvarati muziku, a ne biti muškarci. Poistovjećivanje glazbenog opusa žena s njihovim slavni(ji)m muškim ljubavnicima. Ti tekstovi također nisu: smiješni, zabavni, zanimljivi i informativni. Možda djeluju bezazleno, ali što više puta ponovite bezazlenu glupost, to moćnija i štetnija ona postaje. Srećom po Saleta, nikada se neće morati potruditi da to ispravi. Za njegov ga seksizam plaćaju ljudi koje je još manje briga.