Privilegirano odrastanje

“Rođenda”, Hana Jušić i Sonja Tarokić

(Tekst sadrži spoilere!)

Rođendan, kratki film Hane Jušić i Sonje Tarokić uklopljen u HRT-ov omnibus Kratki spojevi (2013), uspijeva na bolno uvjerljiv način dočarati svijet dvanaestogodišnje djevojčice, onaj trenutak tik prije puberteta, kada djevojčice više nisu djeca, ali još nisu djevojke, kada istodobno još uvijek imitiraju roditelje, ali i druge cure i celebrityje, kada se klinci u školi još nisu sasvim podijelili prema supkulturnim interesima i kada je potreba za uklapanjem, za pripadanjem popularnoj ekipi vjerojatno najveća. Glavna junakinja Matea predstavljena je kao “obična” djevojčica koja u školskoj socijalnoj hijerarhiji spada u neku sredinu: nije ni najpopularnija ni najjadnija. Njezina obitelj (roditelji i brat) i stan u kojem žive (ne prevelik jer roditelji spavaju na kauču) također su hrvatski prosjek, kao i njezini djevojački interesi – psići, moda, ružičasta boja, Maja Šuput i One Direction. Matea organizira proslavu svog 12. rođendana na kojem neće biti prisutni roditelji, no mješavina djece iz svih školskih “kasti” pokazuje da do stroge podjele još nije došlo: došli su štreberi i luzeri (koje je doduše puno manje briga što će drugi misliti o njima) kao i popularni klinci – dečki koji su tek počeli piti pivu i popularne cure na čelu s maticom Marcelom.

Odbrojavajući sate i minute do dolaska svojih gostiju Matea je nestrpljiva i nervozna, a način na koji se otresa na roditelje, osobito mamu, glasom na rubu histerije, vjerno prikazuje njezinu podvojenost. Bez roditelja i njihova uloženog rada, truda i novca nikakve rođendanske proslave ne bi bilo, no pred prijateljima bi se puno radije pravila da njezini roditelji ne postoje. Prije početka rođendana roditelji je samo smetaju i iritiraju. Mama ne razumije njezin osjećaj za modu, odmah raspušta rep čim joj tata pohvali frizuru, užasnuta je kada pokrivaju kauč s plahtama jer će gosti “mislit da mi to tako uvijek”, te ih se žuri izgurati kroz vrata kako ih gosti slučajno ne bi vidjeli (tatin vapaj “Smanji doživljaj!” sigurno su mnogo puta čule i druge predadolescentice). Rođendan prolazi antiklimaktično, uz nelagodu, dosadu, sitna prepucavanja i paničan strah da matica neće doći ili da će, kada jednom dođe, odmah otići. No, bez obzira na neslavan kraj proslave, na društveni neuspjeh, svađu s prijateljicom i povraćanje, Matea utjehu može pronaći u roditeljima. Završni kadrovi koji prikazuju ovu već veliku curu kako se prikrada roditeljskom krevetu, kako se pravi da gleda televiziju, kako prvo malo sjedne pa tek onda legne i polako se približava maminom jastuku dok je mama na kraju ne zagrli, dirljivi su u svojoj jednostavnosti i “običnosti” jer sada znamo da je Matea jedna vrlo sretna djevojčica. Što god joj se dogodilo u “vanjskom” svijetu, koliko god je starci živcirali i povremeno ona njih, kod kuće uvijek ima potporu i sigurnost roditeljske ljubavi.

Spavanje u roditeljskom krevetu nije rezervirano samo za djecu, kako se može vidjeti u sljedećem primjeru iz prve epizode My So-Called Life, kultne tinejdžerske serije iz 1990-ih (1994-1995). Radi se o seriji koja, iako je otkazana nakon prve sezone, uz brojne vjerne poklonike i dalje privlači nove, mlađe gledatelj(ic)e. Serija nema sapuničastu strukturu kao Beverly Hills, ne prikazuje tinejdžere kao odrasle ljude koji u 18. godini moraju obnoviti vjenčane zavjete kao One Tree Hill, nije over-the-top i spotovski režirana kao Skins, dapače, danas izgleda nekako isprano smeđe kao puno stvari s početka 90-ih, no po mom mišljenju nijedna tinejdžerska serija nije uspjela jednako vjerno uprizoriti teenage angst – taj najbolji i najgori osjećaj ikad.

Serija započinje tako što Angela pokušava redefinirati svoj vanjski (školski, društveno zadani) i unutarnji identitet bojanjem kose u crveno, druženjem s problematičnom ali zabavnom Rayanne Graff umjesto s dobro uklopljenom i zato “dosadnom” Sharon, napuštanjem dotadašnjih školskih aktivnosti, zaljubljivanjem u “zločestog” dečka, ali prije svega postavljanjem novih pitanja o samoj sebi. Serija također prati i njezine roditelje, Patty i Grahama, pripadnike američke srednje klase u “srednjim” godinama i njihov odnos s dvjema kćerima, osobito starijom Angelom. Angela ima 15 godina i na početku je razdoblja zategnutih odnosa s majkom koja teško podnosi odrastanje i odvajanje svoje male djevojčice, pokušavajući je zaštititi od negativnih iskustava kroz koja je i sama prošla, često na prilično nametljiv i iritantan način kojim prije svega razotkriva vlastite strahove i nesigurnosti. Kada Angela oboji kosu u crveno, Graham se trudi pogoditi zašto izgleda drugačije, a Patty je pogođena jer joj kći sada “izgleda kao strana osoba”. Početak serije predstavlja i početak redefinicije Angelina odnosa s roditeljima, onaj trenutak u kojem pokušava započeti vlastiti život, s događajima i tajnama koje im više neće detaljno (ili uopće) prepričavati. Primjerice, s Rayanne odlazi u klub Let’s Bolt gdje ih napadnu stariji tipovi koje su molile da im pomognu upasti unutra. Taj incident završava tako da ih dobronamjerni policajac obje odveze doma, no Angela u blizini svoje kuće ugleda tatu kako se svađa s nepoznatom mladom ženom. Iz toga ne može ništa sigurno zaključiti, no ovi su događaji Angeli ipak “previše stvarni” te nakon povratka kući kroz plač moli mamu da joj oprosti zbog kose i na kraju zaspi u njezinu zagrljaju na krevetu svojih roditelja. Angelin glas u voice-overu kaže: “I fell asleep right there. I must’ve been really tired”, no znamo da joj je zapravo trebala majčina utjeha. Angela svojoj mami ne može ispričati što joj se dogodilo i što je vidjela, s jedne strane jer se boji da će se naljutiti zato što je lagala gdje ide, a s druge jer je i sama želi zaštititi od informacije o ocu koju je upravo saznala. Bez obzira na to što se koristi svojom kosom kao isprikom za pomirenje s mamom, mamina potpora, zaštita i bezuvjetna ljubav ipak joj trebaju – kao Matei u Rođendanu. Za nekoliko godina i Mateina će mama, kao i Patty, očajnički priželjkivati trenutke u kojima će njezina kći otvoreno pokazivati koliko je još uvijek treba.

U trećem primjeru, pilot-epizodi serije Girls o kojoj Muf chata svaki tjedan, Hannah također spava u krevetu hotelske sobe svojih roditelja. Hannah u ovom trenutku ima 24 godine i njezine probleme više ne može ublažiti roditeljski zagrljaj, bez obzira na to što ga još uvijek traži. Problemi su sada i ekonomske prirode, a serija započinje kada Hannini roditelji rezolutno izjave da je više neće uzdržavati, no njihova joj je financijska potpora neophodna da bi živjela u New Yorku i “pokušala postati ono što je”. Hannah je samo jedan od brojnih primjera mladih visokoobrazovanih ljudi čije je profesionalne, a dijelom i osobne identitete ekonomska kriza stavila na čekanje. Međutim, osim financijske potpore Hannah još uvijek treba i njihovu emocionalnu podršku. U jednoj od zadnjih scena pilota Hannah, još uvijek high od opijuma, upada u hotelsku sobu roditelja i zahtijeva da je nastave uzdržavati, nudeći im nekoliko stranica svoje buduće knjige kao garanciju da je sasvim blizu uspjeha. Ta situacija, u kojoj se Hannah ruši u nesvijest od droge, a roditelji je panično pokušavaju prizvati k svijesti, na duhovit i okrutan način oslikava njezino stanje na početku serije. Jedne sekunde, kada joj tata želi dati kavu da je razbudi, viče da je kava za odrasle, a druge se već svađa s mamom: “Imam 24 godine, nećeš mi govoriti što da radim!” Razapeta između nezrelosti i odrastanja, Hannah vjeruje da živi životom odrasle osobe, no još uvijek nije u stanju u samoj sebi pronaći onu snagu koju joj je ranije očito pružala roditeljska potpora. Odatle vjerojatno i dolazi Hannina potreba da spava čvrsto zagrljena s prijatelji(ca)ma ili dečkom. Jedna od prepoznatljivijih metafora koju serija koristi da bi to podcrtala ona je o staklu u zadnjoj epizodi druge sezone u kojoj Hannina tjeskoba eskalira u opsesivno-kompulzivni poremećaj. Čisteći metlicom svoju upravo ošišanu kosu s poda, Hannah pita Lairda:

You know when you’re young and you drop a glass and your Dad says, “Get out of the way” so you can be safe while he cleans it up? Well, now no one really cares if I clean it up myself. No one really cares if I get cut with glass. If I break something, no one says, “Let me take care of that.”

Laird joj na to odgovara: “I cut myself all the time cleaning up glass.”

To je posebno iritiralo brojne kritičare serije, no treba se pitati tko od sretnika koji su imali dobre roditelje i lijepo djetinjstvo, a i danas mogu zatražiti roditeljsku pomoć, nije iskusio nešto slično ovome? Možda čak djeca koja uvijek mogu računati na svoje roditelje češće prolaze kroz ovakve bolne trenutke konačnog sazrijevanja i odvajanja. I ima li danas “pravog” odrastanja kada mnoga djeca silom prilika na razne načine ovise o svojim roditeljima sve do kasnih dvadesetih ili ranih tridesetih? Roditelji pak, sa svoje strane, također prolaze kroz proces odjeljivanja od svoje djece, proces koji traje cijeli život. Bol koju se može vidjeti na licima Angeline mame i Hanninog tate krasno je sažeo otac Nicole Cliffe iz Hairpina i Toasta govoreći joj o želji da se bude sa svojom djecom kao o “potrebi koja se ne može zadovoljiti” i uspoređujući je s “djelomično neuzvraćenom ljubavlju koja traje ostatak tvog života”. Paradoks je roditeljstva u činjenici da su roditelji to uspješnije obavili svoju zadaću što ih njihova djeca manje trebaju.

Ova tri primjera mogla bi se zamijeniti brojnim drugima, no ovdje su stoga što su fokusirani na djevojke, što su izdvojeni iz tekstova koje smatram kvalitetnima i stoga što su meni osobno posebno evokativni. Isto tako, sva tri primjera, kao i brojne druge tinejdžerske serije i filmovi, u svom središtu imaju sretnu obitelj. Ta je obitelj uglavnom bijela, srednjoklasna i heteroseksualna, premda u zadnje vrijeme nastaju sve raznolikiji primjeri fikcionalnih obitelji. Također, ovdje je riječ o djevojčicama, djevojkama i mladim ženama za koje je kulturno prihvatljivije da iskazuju osjećaje na spomenut način, tražeći zaštitu i utjehu roditeljskog kreveta i u starijoj dobi. Ta su djeca, poput Matee, Angele i Hanne, privilegirana ne samo u ekonomskom smislu već i u emocionalnom smislu. Njihov je emocionalni privilegij, dakako, posljedica čiste sreće te ni u kojem slučaju ne slijedi da ekonomska privilegiranost nužno znači sretno djetinjstvo.

No, američke (tinejdžerske) serije vrlo često u centar fokusa stavljaju sređenu, sretnu, hetero obitelj iz srednje klase dok su disfunkcionalne obitelji i obitelji iz niže klase prikazane u pozadini: Beverly Hills u središte je stavio Brendu i Brandona, a ne primjerice Dylana koji je živio sam i bio u vječnoj potrazi za svojim ocem; u Freaks and Geeks glavni su likovi Lindsay i Sam za čiju bi se obiteljsku situaciju Daniel, Kim i Nick odmah mijenjali, u Friday Night Lights obitelj trenera Taylora ima svoje probleme, no zanemarivi su u usporedbi s izazovima s kojima se suočavaju drugi likovi, na primjer Tim Riggins, koji živi sam s bratom. Dok Gilmoreice mijenjaju taj model prikazujući obiteljsku idilu između majke i kćeri, bez jake očinske figure, potpora koju Rory dobiva od Lorelai (a u ovom slučaju, često i obrnuto) također je bezuvjetna. Brojni su primjeri u kojima Rory, nakon nekog manjeg ili većeg, ali uvijek privremenog neuspjeha u školi, na faksu ili s dečkima, doslovno bježi doma u mamin zagrljaj.

Izvor: glamour.com

Za razliku od nje, njezinoj prijateljici Paris nedostaje roditeljska ljubav i glavna joj je emocionalna potpora u životu – dadilja. Čest je slučaj da likovi koji dolaze iz nesređenih obitelji zavide djeci iz sretnih, a “sretna” djeca vrlo često nisu sasvim osvijestila koliko je njihov položaj poseban. Vrlo su često i sama kritična prema vlastitim roditeljima, pokušavajući se na taj način približiti svojim manje sretnim prijateljima. Na jedan takav Hannin pokušaj povezivanja Jessa kaže: “Molim te nemoj govoriti o našim roditeljima kao da su isti tip roditelja” (u epizodi “Video Games”). Angela može nakon groznog dana leći mami u krevet, ali kada ih je policajac dovezao pred Rayanneinu kuću, nikoga nije bilo doma. Poseban je pak slučaj njihov prijatelj Rickie koji je neko vrijeme živio kao beskućnik, a vjerujem da je ozbiljnije razrješenje njegove situacije trajalo tako dugo zato što ni Angela ni njezini roditelji, poprilično slijepi zbog svog privilegija, nisu mogli zamisliti koliko je njegov položaj uistinu težak. Premda se o privilegiju uglavnom govori u ekonomskom i političkom smislu, u smislu da likovi poput Hanne uvijek na kraju mogu, kako kaže Jarvis Cocker, “call your dad and he could stop it all”, nikako ne treba zanemariti ni emocionalni privilegij koji donosi podrška i zaštita dobrih roditelja. On je uvijek posljedica čiste lutrije, no to je doista pravi Matein, Angelin i Hannin privilegij: mogućnost da se, ako im nekad u životu sve krene potpuno krivo, uvijek mogu vratiti kući.