Tijelo između prisile i slobode

Nekoliko sam mjeseci skupljala hrabrost prije nego sam se, potaknuta inspiracijom koju su mi pružili fitspo blogovi, prijavila u klub za dizanje utega. Iskustvo koje je uslijedilo zauvijek je promijenilo moj odnos prema tijelu. Prvotni strah od nepoznatog i nelagoda zbog sumnje u vlastite tjelesne sposobnosti, obilježili su moje početne mjesece treninga. No, s vremenom, teretana je postala moja zona sigurnosti, u njoj sam nadvladala svoje strahove i pronašla prostor za upoznavanje i ovladavanje određenom vještinom. Poput profesionalnih dizačica utega, i ja sam se u teretani počela osjećati „drugačijom“ od ostalih žena – zato što sam znala koristiti slobodne utege za kojima uglavnom posežu samo muškarci i zato što sam dio svoje svakodnevice poklanjala vrlo discipliniranom radu posvećenom jasno određenim i mjerljivim tjelesnim sposobnostima, čiji se cilj očitovao u sportskim rezultatima, a ne izgledu.¹

Uistinu, svaki puta kada sam ušla u teretanu, iza sebe sam ostavljala tijelo koje prosuđujem po izgledu i mijenjala ga za tijelo koje pokazuje svoje sposobnosti. Taj novi odnos prema tijelu godio mi je i vraćao me treningu čak i kada sam, u trenucima slabosti, poželjela odustati od discipline. Znala sam da je trening jedino mjesto na kojem ulazim u dijalog sa sobom kao nespretnom djevojčicom, debelom tinejdžerkom i nesigurnom ženom. Omogućujući mi poziciju iz koje sam mogla osvijestiti diskurse ženskosti i kako oni na mene utječu, trening mi je davao osjećaj kontrole i samoodređenja. Ta nova, sportska „ja“ zanosila se svojim uspjehom smatrajući kako je pomela sve one druge, manje vrijedne načine na koje sam shvaćala sebe i svoje tijelo. Međutim, s vremenom se pokazalo da sam ipak pomalo bila u krivu.

Epifanijski moment dogodio se kada sam počela intenzivno razmišljati o težinskim kategorijama u svom sportu. Nisam bila sigurna je li on oslobađajući ili zapravo regradirajući. Svakodnevno mjerenje tjelesne težine sve je manje bilo informativnog karaktera, a sve više je u meni pobuđivalo emotivne reakcije. Manje je više. Bez obzira na kilažu koju mogu podići na utegu, ako ujutro na vagi imam veću tjelesnu težinu, javlja se nelagoda. Shvativši da ću za daljnji napredak u sportu morati povećati svoju tjelesnu masu, osjetila sam da više ne znam što želim, niti što me motivira. Ideja manipuliranja tijela u svrhu sportskog rezultata meni je bila previše. Je li se iza toga skrivala i bojazan da ću izgubiti neki dio svoje ženstvenosti?

Reakcije ljudi oko mene većinom su bile pozitivne, svi su hvalili moju sportsku posvećenost, ali i izražavali oduševljenje što sam unatoč bavljenju „muškim“ sportom, ostala vrlo ženstvena. Takvi su mi komplimenti „nelagodno” godili. Prijateljice su me često ispitivale kojim vježbama postižem izgled kakav je poprimilo moje tijelo, a ja nisam znala kako objasniti da mi se tijelo promijenilo zato što sam htjela razvijati vještine, a ne mijenjati izgled. Uživala sam biti „hodajuća kontradikcija“ koja svojom pojavom zadire ravno u predrasude o muškim i ženskim sportovima, ali isto sam tako uživala i u svom „novom“ sportski građenom tijelu. Nerijetko sam namjerno naglašavala tu „sačuvanu“ ženstvenost i ponovno se počela sve više zamarati izgledom, osjećajući moć i svijest o tome da svoje tijelo mogu oblikovati kako želim, da je ono moj projekt.

Budući da je upravo to ono što sam prvobitno željela, imala sam razloga biti zadovoljna, no odjednom je svijest koju sam imala o značaju i vremenu koje pridajem svojoj „ženstvenosti“ u meni počela stvarati i novu grižnju savjesti. Ako sam uspjela ostvariti novi, oslobađajući odnos sa svojim tijelom, zašto se nisam uspjela osloboditi normativa ženskog izgleda koji su me i dalje proganjali? Zašto je, čak i kada su se činili suvišnima, u njima prebivao osjetljivi dio mog identiteta? Bila sam svjesna da me prakse ženstvenosti, čak i kada pričinjavaju zadovoljstvo, vraćaju u modus doživljaja tijela kao objekta kojeg sam se toliko htjela riješiti.

Autorica: Kelly Bastow

Kao teoretičarka drugog vala feminizma, Susan Bartky gradila je svoj akademski put pišući protiv „normativne ženstvenosti“. No, svoj je izgled i dalje stilizirala praksama koje bi se više mogle nazvati „ženskima“ nego „muškima“, iz čega je proizašao određeni osjećaj kontradiktornosti nakon što ju je jedna studentica pohvalila riječima: „A sve to radite, bez da žrtvujete svoju ženstvenost.“² Odbacujući mogućnost da se radi samo o privatnom nedostatku koherencije u razmišljanju i ponašanju, ona je iza podvojenih osjećaja koje joj je uzrokovao taj kompliment otkrila dublje, teorijski važno pitanje: kako se može objasniti dvoznačnost ženskosti, „istovremena privlačnost i patnja koju uzrokuje kada se veže uz naše identitete?“ Je li moje prepuštanje užicima ženstvenosti značilo da su moji otpori njezinim stereotipima u treningu samo (samo)zavaravanje?

Prije nego sam iskusila načine odnošenja prema tijelu koji ga ne svode na objekt, nego istražuju njegove sposobnosti, ženstvenost sam shvaćala kao „sudbinu“, poput mnogih mladih žena na Bartkynim predavanjima. Poučena iskustvom sporta, sa svim mogućim kritičkim alatima za analizu onoga što mi se više nije činilo sudbinom, nego konstruktom, i dalje sam osjećala da pitanje ljepote i tijela kao objekta duboko zadire u moj identitet. Disciplina samokontrole kao jedna od vještina kojoj me sport podučio, počela mi se činiti praktičnim alatom i za postizanje tjelesnih ideala kojima sam oduvijek težila, odnosno kao alat koji mogu iskoristiti za usavršavanje ljepote i privlačnosti, a ne samo za sportski uspjeh. Razočarana i zbunjena oslobađajućim i ograničavajućim elementima spoznaje međuodnosa discipline, tijela i identiteta, ali ne posustajući u nadi da ću za svoje osjećaje i shvaćanja pronaći produktivnija objašnjenja, počela sam istraživati feminističke radove inspirirane teorijom Michela Foucaulta.

Foucaultovi tekstovi o djelovanju moći i diskurzivnih praksi u konstituiranju subjekta koji se u sebi doživljava podijeljenim ili raspršenim mogu pomoći objasniti unutarnje tenzije i kontradikcije koje su dijelom svakodnevnog iskustva mnogih ljudi. Diskursi se, kao npr. diskurs ženskosti, „pritom ne smatraju jednostavnom izvedenicom odnosa stvarnosti i jezika, nego praksama koje oblikuju percepciju stvarnosti“.³ Nadalje, to podrazumijeva da sportsko iskustvo može kreirati identitete koji preispituju, ali i potvrđuju, dominantna razumijevanja ženskosti i muškosti. Nasuprot teorijama koje neke prakse, pa tako i sport i sve druge vrste tjelesne aktivnosti, mogu proglasiti dominantnim ili opresivnim, Foucaultova teorija moć ne smatra jednosmjernom, u smislu da određena instanca ili subjekt može provoditi represiju nad nekim drugim, već produktivnom, prepoznatljivom u odnosu među ljudima u kojem djelovanje jedne osobe potiče ili usmjerava „moguće polje djelovanja drugih“. Drugim riječima, rasizam i seksizam, baš kao i transformirajući društveni projekti kao što je feminizam, proizvodi su kompleksne mreže odnosa moći. U tom smislu, Foucault je smatrao da se društvo može unaprijediti putem potencijala svih ljudi da kultiviraju nova shvaćanja sebstva i modusa egzistencije, koji bi osiguravali da se „igre moći odvijaju s minimalnom dominacijom“, i posljedično, većom slobodom.

Prevladavajuće forme koje imaju utjecaj na doživljaj sebstva, među njima i rodne razlike, ne prenose se samo prisilom, već najvećim dijelom preko „individualnog samonadzora“, pri čemu ne treba smetnuti s uma da, razmišljajući u Foucaultovim okvirima, užitak i moć nužno ne isključuju jedno drugo.⁴ Takvo shvaćanje moći koja ne proizlazi iz jasno određenog autoriteta ili zavjere pokazuje se korisnim za analiziranje nekih kulturnih praksi, najčešće povezanih uz ženska tijela u kojima subjekti oblikuju ono što Foucault naziva „pokornim“ tijelima, ali istovremeno razvijaju i osnažujući osjećaj samodiscipline i kontrole nad tijelom, kao npr. u mnogim praksama tjelesnog vježbanja u fitnes centrima ili pri održavanju dijete. Užitak koji proizlazi iz osjećaja kontrole nad tijelom kod vježbača koji želi postići neki tjelesni ideal, podrazumijeva dobrovoljno, a ne prisilno, pokoravanje disciplinarnoj moći.

U tom kontekstu zanimljive su feminističke analize aerobika, dijeta i fitnes časopisa. Na primjer, Margaret C. Duncan analizira „preferirana“ čitanja koja fitnes časopisi žele potaknuti te izdvaja dva mehanizma: prvo, retoriku osobne inicijative, koja tjelesni oblik i izgled proglašava isključivo osobnom odgovornošću, svodeći ga na rezultat osobne discipline i izbora, te drugo, ustrajanje na povezivanju zdravlja i izgleda, mehanizam kojim se neprestanim pozivanjem na medicinske informacije zdravo stanje tijela nužno povezuje, implicitno i eksplicitno, s lijepim izgledom određenog tipa.⁵ Discipline vježbanja i dijete na taj se način tumače kao prakse brige o sebi kojima se postižu i zdravlje i ljepota. Samo po sebi to ne bi bilo problematično da svakodnevni život i iskustvo mnogih žena ne pokazuju, kako Duncan naglašava, da žene, zaplićući se u discipline kojima konstantno nadziru vlastita tijela, u konačnici ne dostižu visoko postavljeni ideal, nego umjesto toga kao posljedicu takve prakse proživljavaju frustracije i osjećaj tjelesne i psihološke nemoći.

Zanimljivo je da se, govoreći o mjerljivim elementima zdravlja, fitnes časopisi najčešće okreću tjelesnoj težini, postotku masti i građi tijela, a ne primjerice relativnoj snazi, fleksibilnosti ili otkucajima srca u mirovanju. Način na koji se počinje promatrati i secirati vlastito tijelo više je orijentiran na javne standarde ljepote nego na zdravstveno i kondicijsko stanje. Također, „priče o uspjehu“, najčešće oblikovane putem intimnih ispovijedi individualnih žena, ne propuštaju svaki put iznova povezivati novi tjelesni izgled s novim životnim standardom „obojenim moralnim imperativom ideala ženstvenosti“.⁶ Na taj način, za nelagodan osjećaj u svom tijelu, Duncan ističe, žene mogu kriviti samo sebe, a ne medije ili društvo koji proizvode dominantni kulturni ideal zdravog (i lijepog) tijela. Budući da takav negativan stav prema tijelu utječe i na stavove i iskustva o tjelesnoj aktivnosti, mnoge se žene nalaze zatvorene u začaranom krugu grižnje savjesti, krivnje i potrebe da se tjelesnom aktivnošću „iskupe za grijehe“ – a ne zabavljaju.

Ako ovakve analize na prvi pogled stavljaju previše naglaska na djelovanje diskursa, a premalo problematiziraju pitanje otpora u kontekstu produktivne i kompleksne moći i odnosa dominacije kako ih je opisao Foucault, etnografska studija o polaznicama aerobika koju je provela Pirkko Markula pridaje više pažnje individualnim glasovima i tumačenjima dominantnih diskursa i praksi.⁷ Aerobik, Markula piše, često je obavijen negativnom konotacijom opresivne prakse kojoj je glavni cilj postizanje nametnutih ideala poželjnog i atraktivnog tijela. Međutim, mnoge žene u ovoj studiji pokazuju da su skeptične oko medijskih ideala ljepote te medijskih prikaza i savjeta o vježbanju.

Jedna od polaznica, na primer, skreće pažnju na to da većina vježbi u aerobik programu nema veze s funkcionalnim pokretima u životu, nego ih često tjera u neprirodne položaje kako bi bolje „pogodili“ određene tjelesne točke s ciljem promjene njihovog izgleda, a ne korisnosti. Druga prepoznaje smiješnu razliku u medijskoj prezentaciji žene vježbačice, kao što je Jane Fonda, i stvarnih instruktorica i polaznica aerobika, naglašavajući kako je medijski ideal „pretjeran, premršav i pretoniran“.⁸ Istraživanje pokazuje da je svijest o nerealističnosti ideala vrlo proširena, no da je većini lakše osuditi takve slike tijela na intelektualnoj razini, nego upustiti se u pružanje otpora putem aktivnosti u stvarnom životu. Nadalje, Markulino istraživanje pokazalo je da žene pohađaju satove aerobika iz raznih razloga: jer im pruža zadovoljstvo kretanja, jer se osjećaju sigurno u ženskom okružju, daje im energije za druge poslove, pruža priliku stvarati nova prijateljstva i nudi način na koji mogu artikulirati potrebu za brigom o sebi. Pruža im, ukratko, pomoć u izlaženju na kraj s idealima kojih su kritički svjesne, ali ne i usmjerenje na prakse koje bi te ideale možda aktivno mijenjale, a ne podupirale.

Kako bi dublje istražile Foucaultove ideje o tehnologijama moći i disciplinarnim tehnikama te kompleksnosti kojom pojedinci djeluju u odnosima moći, neke se autorice okreću Foucaultovoj kasnijoj fazi i konceptu tehnologija sebstva. Cilj nije raditi na ukidanju moći koja je sveprisutna, prisutna u svakom odnosu i praksi, već na osvještavanju i proučavanju načina na koje se ona koristi, između ostaloga, putem tjelesne aktivnosti. U tom smislu, Foucaulta zanima kako pojedinci, putem onoga što naziva tehnologijama sebstva, oblikuju i strukturiraju vanjske sile te usmjeravaju proces konstruiranja sebe kao subjekta.

Kako je onda moguće razlikovati prakse kojima se netko nekritički priključuje opresivnom djelovanju na vlastiti subjekt od onih koje djeluju oslobađajuće? Dizanje utega, samo po sebi, u tom smislu nije nužno oslobađajuće, kao što ni provođenje dijete nije nužno negativna disciplina. Ako nam se iz prve čini da su fitnes, bodybuilding ili uljepšavanje predodređeni kao prakse kroz koje se manifestiraju samo tehnologije dominacije i kontrole, ne bismo trebali zanemariti prakse oslobođenja, utkane u etiku brige za sebe. Do sučeljavanja tehnologija moći i tehnologija sebstva, od kojih „prve dominiraju individuom navodeći je da se promatra i definira na točno određen način, a druge su sredstva osobne transformacije“, ne dolazi samo u vrhunskom sportu, već i ostalim svakodnevnim iskustvima odnosa prema tijelu.⁹ Da bi se pokazale prakse oslobođenja, nužno je promotriti kako se individua upušta u etiku brige o sebi te kako pritom problematizira vlastiti identitet.

Želeći razumjeti ograničavajuće i oslobađajuće momente mršavljenja i dijete, feministkinja Cressida Heyes, slijedeći Foucaultovu teoriju, analizira vlastiti proces priključivanja suvremenoj profitnoj organizaciji za smanjivanje tjelesne težine.¹⁰ Analizom kontradikcije koja proizlazi iz discipliniranja tijela i osjećaja kontrole koji pritom dobiva, ona se nadovezuje na problem koji propituje i Susan Bordo analizirajući prakse u kojima tijelo služi kao podloga za pokazivanje snage i moći uma. Ne dovodeći u pitanje objektivne prednosti tjelesne aktivnosti i osvještavanja prehrambenih navika te pozitivnih dimenzija koje nedvojbeno imaju angažmani s tijelom fokusirani na razvoj samopouzdanja, Bordo dio užitka koji iz njih prolazi pripisuje „fantaziji o apsolutnoj kontroli i duhovnom savršenstvu“ čiju važnost nameće životni stil u kapitalističkom društvu obilja koje opstaje samo ako neprestano potiče ljude na konzumaciju.¹¹

Stoga, Heyes zaključuje, tek kad feminizam prepozna načine na koje „opresivne“ prakse dijete ili vježbanja zapravo odgovaraju potrebi za „brigom o sebi“ koju feminizam od početka zagovara, moći će identificirati kako kultiviranje „pokornih“ tijela istovremeno može sadržavati i prakse oslobođenja. U tom smislu, zadaća je feminizma ukazati na razne druge aktivnosti koje mogu zadovoljavati istu potrebu za brigom o sebi, a ne samo „razotkrivati“ autodestruktivna ponašanja. Zadaća je to „izdvajanja novih kapaciteta koji proizlaze iz pokornosti i korištenja istih u svrhu brige za sebe“.¹²

Uz svoje pozitivne i negativne strane, shvaćanje tijela kao projekta jedno je od rijetkih polja koje nam suvremena konzumeristička kultura nudi za ostvarivanje kreativnih manipulacija i izražavanja i istraživanja identiteta, uz popratne užitke i frustracije. U tom smislu, slika mene kao „sportašice“, ustrajne i disciplinirane, na kraju je na sličan način vodila u frustracije kao i ranija opsesija vitkim tijelima manekenki. Svjesni toga da živimo u kulturi koja radi profita nama manipulira putem slika, mnogi se od nas, uključujući mene, unatoč tom znanju i svijesti ne uspijevaju riješiti nezadovoljstva koje nam iz toga povremeno proizlazi – zato što je taj problem mnogo dublji. Dublji od toga da sami sebi kažemo da nam izgled nije bitan. Dublji od toga da preko noći odbacimo bilo koju estetiku koja nas čini nezadovoljnima i nedovoljno dobrima. Taj problem postavlja pitanje alternativne estetike kojom ju planiramo zamijeniti, kojom se iznova želimo aktivno boriti protiv objektifikacije vlastitog tijela.

Frustracije i nezadovoljstvo u vlastitom tijelu mogu se čitati kao ožiljci koje su našim tijelima ostavili odnosi moći u društvu u kojem je percepcija tijela nedvojbeno posredovana upitnim medijskim proizvodima. Ne postoji „neokaljana“, „prirodna“ pozicija iz koje možemo pristupiti percepciji tijela, nju uvijek oblikuje okolina. Ali to ne znači da ne postoje prakse kojima se možemo poslužiti za ispravljanje stavova i shvaćanja, a sve s ciljem većeg zadovoljstva u iskustvu tijela. U filozofiji Richarda Shustermana tijelo se ponovno problematizira kao dio subjekta, medij za iskustva, osjećaje i djelovanje u svijetu, ali i kao objekt za sebe, kao materijalna pojava. Iz toga proizlazi koncept „somaestetike“ koja se tijelu posvećuje kao „mjestu osjetilno-estetskog prosuđivanja (grč. aisthesis) i kreativnog samooblikovanja.“¹³

U tom smislu, početak svjesne kritičke izgradnje odnosa s tijelom uključuje somaestetsku dijagnozu navika, osjećaja i držanja tijela koji potaknuti vanjskim društvenim utjecajima doprinose nezadovoljstvu i frustraciji. Disciplina bodybuildinga, zapaža Schusterman, usmjerena na postizanje određenog izgleda, istovremeno razvija svijest o iskustvenoj tjelesnoj anatomiji. No, razina kritičkog promišljanja i uspoređivanja za Shustermana nužno mora biti nadopunjena i praktičnom somaestetikom – tjelesnim praksama kao dijelom filozofske prakse s ciljem somatskog unaprjeđivanja vlastitog tijela – reprezentacijski, iskustveno ili performativno. Ovakvo razmišljanje smješta somatiku u srž etike brige o sebi.

Ovo Shustermanovo filozofsko gledište omogućilo mi je da artikuliram i usmjerim „projekt“ vlastitog tijela. Taj projekt započeo je iskustvom sporta koje mi je pomoglo otvoriti perspektivu odnosa s tijelom koja naglašava sposobnosti, a ne izgled. No sportska disciplina navela me da postavim pitanje tko ili što određuje ciljeve kojima se tijelo pokorava. Shustermanov poziv na vraćanje pažnje tijelu kao mediju, putem praksi usmjerenih na razvijanje svijesti o tjelesnom iskustvu, usmjerava na „projekt“ vlastitog tijela kao živog oruđa za doživljavanje stvarnosti, čija kvaliteta i funkcionalnost ovise, kako o intelektualnim, tako i o tjelesnim sposobnostima i stanju. Putem praksi koje ne uključuju osuđujuće i „normativne“ retorike o tijelu, moguće je učiti se „alternativnom jeziku za interpretiranje vlastitog tijela“, onome koji ne uključuje objektifikaciju.

Neke su od praksi koje Shusterman spominje meditacija, joga, Feldenkrais metoda, borilačke vještine, Alexander tehnika i sl. Bez ulaženja u detalje tih praksi, koji mogu biti zanimljivi individuama koje se, kao i ja, odluče upustiti u takav „projekt“, moguće ih je već i ovako površno povezati obilježjem mogućeg prostora u kojem svako tijelo pronalazi individualni izražaj, raspon kretnji i osjećaja, među kojima nema „boljih“ i „lošijih“. Pišući o svom iskustvu prakticiranja joge, Cressida Heyes progovara o nečemu s čim se mogu poistovjetiti – iako instruktor posjeduje znanje kojim može usmjeravati polaznike prema napretku, što podrazumijeva da je taj napredak moguće i mjeriti, on to čini koristeći se jezikom koji eksplicitno izbjegava sve konvencionalne estetske kriterije. U tom smislu, nemoguće je vizualizirati bilo kakav ideal kojem se putem takvih praksi teži, jer njihovi rezultati ne mogu biti kvantificirani ni fotografirani, oni se bilježe isključivo u individualnom iskustvu svijesti o vlastitom tijelu i promjeni percepcije.

Kako god oblikovali svoje tijelo ili pomaknuli njegove granice sposobnosti, mnogi od nas rijetko su u stanju osvijestiti povezanost ritma vlastitog daha i misli ili držanja tijela i raspoloženja. Razmišljajući u smjeru koji sugerira ideja somaestetskih praksi, otvara nam se mogućnost da svoje utjelovljenje zamišljamo drugačije, ali i učinimo drugačijim, smanjujući mogućnost da se ono stalno odvaja na tjelesne i intelektualne komponente. Slutim da se tek tamo otvara prostor u kojem ću skupljati iskustva zadovoljstva u vlastitom tijelu, a koja će mi zauzvrat davati snagu i motivaciju da se odupirem duboko utabanim i naučenim praksama koje razdvajaju um od tijela, svodeći ga na objekt i metu kontrole, a koje tako često rezultiraju frustracijom i nezadovoljstvom.

1. O profesionalnim dizačicama utega piše Jan Brace-Govan u tekstu „Weighty matters: control of women’s access to physical strength“, The Sociological Review, 2004, br. 4. str. 503-531.
2. Sandra L. Bartky, „Suffering to be beautiful“, u Sympathy and Solidarity and Other Essays, Rowman & Littlefield Publishers, Lanham, 2002.
3. Pirkko Markula i Richard Pringle, Foucault, Sport and Exercise, Routledge, London, 2006.
4. Više u Susan Bordo, Unbearable Weight, Feminism, Western Culture, and the Body, University Of California Press, Los Angeles, 1995.
5. Margaret C. Duncan, „The politics of women’s body images and practices: Foucault, the panopticon and Shape magazine“, Journal of Sport & Social Issues, 1994, br. 1, str. 48-65.
6. Duncan, str. 61.
7. Pirkko Markula, „Firm but Shapely, Fit but Sexy, Strong but Thin: The Postomodern Aerobicizing Female Bodies“, Sociology of Sport Journal, br. 4, 1995, str. 424-453.
8. Markula, 1995, str, 445.
9. Ozren Biti, Nadzor nad tijelom: vrhunski sport iz kulturološke perspektive, Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb, 2012, str. 87. Vidi i Markula i Pringle, 2006, str, 159.
10. Cressida J. Heyes, „Foucault Goes To Weight Watchers“, Hypatia, br. 2, 2006, str. 126-149.
11. Bordo, str. 151.
12. Heyes, str. 146.
13. Richard Shusterman, „Somaesthetics and the Body/Media Issue“, Body & Society, br. 3, 1997, str. 33-49. i Richard Shusterman, „Thinking Through the Body, Education for the Humanities: A Plea for Somaesthetics“, The Journal of Aesthetic Education, br. 1, 2006, str. 1-21.