Junakinje Kreše Golika

Rijetko se koji hrvatski redatelj u svojim filmovima toliko često, dosljedno i dubinski bavio ženskim likovima kao Krešo Golik, ujedno jedan od naših najboljih redatelja.  Golik je radio i na filmu i na televiziji, i kao mnogi drugi kreativci tog, ali zapravo i svakog vremena određeni je period svog rada trpio zbog neslaganja sa sistemom u kojem je stvarao.  No ovo nije tekst o redatelju, već o junakinjama koje je stvorio i kojima je dao glas. Ono što slijedi moj je osobni izbor najdražih i najupečatljivijih protagonistkinja pet Golikovih filmova čije su priče, iako desetljećima stare, u mnogim svojim segmentima zastrašujuće suvremene.
U njima je Golik posebno istaknuo važnost ekonomskog čimbenika u položaju žene, suptilno ali nevjerojatno snažno naglasio dvostruke kriterije kojima se vrednuju postupci žena i muškaraca u društvu, ali i unutar obiteljske jedinice u kojoj je žena ta na koju je stavljen dvostruki teret. Iako do nekih od tih filmova nije lako doći, osim kada se prikazuju na televiziji ili u okviru ciklusa u nezavisnim kinima, smatram da ih se itekako trebamo prisjetiti i to upravo iz perspektive koju je Golik u njima naglašavao, čak i kroz sporedne likove, one ženske.

1. Smilja Glavaš, Od 3 do 22, 1966.

Film bez dijaloga i bez glazbe, u trajanju od svega trinaestak minuta, ostaje jednim od najboljih i najsnažnijih filmova koje sam imala prilike vidjeti. Radi se o dokumentarnom kratkometražnom filmu koji prati jedan dan u životu Smilje Glavaš, supruge, majke i radnice u tekstilnoj tvornici. Dan koji započinje u tri ujutro Smiljinim ustajanjem i traje do deset navečer kada Smilja, nakon odrađenog posla, u tvornici i kod kuće, napokon liježe u krevet i odlazi na počinak – što je ujedno i njezin jedini odmor. Smilja živi u predgrađu Zagreba u trošnoj kućici bez struje i vode koju praktički održava sama. Prije posla obavlja kupovinu na tržnici, a nakon posla vraća se kući svojim kućanskim poslovima. Ona na posao ide pješke i mijenja dva tramvaja da tamo stigne, dok njezin suprug ima bicikl.

Iako je činjenica da Smilja radi i zarađuje vlastiti novac oznaka moderniteta, raspodjela ostalih dužnosti unutar te obiteljske jedinice govori o njezinoj patrijarhalnoj pozadini. Dok muž jede ručak koji je spremila Smilja, ona hrani dijete; dok on odmara, ona pere pod; dok on odlazi biciklom u, pretpostavljamo, birtiju, ona vješa robu i posprema krevete. Sve poslove vezane za dijete i kućanstvo obavlja Smilja – ako izuzmemo jednu kratku šetnju s djetetom i pridržavanje tepiha dok se čisti od prašine, što je suprugov doprinos Smiljinu radu. U svom danu Smilja nema ni trenutka odmora, ni trenutka vremena za sebe – njezino je radno vrijeme točno onakvo kakvo je naznačeno u naslovu filma, od 3 do 22, bez stajanja. Smilja radi cijeli dan, a od toga za sebe nema ništa – većinu hrane koju jede tijekom dana čine kruh i mlijeko te čušpajz s grahom za ručak. Kako Smilja izdržava i kako može podnijeti takav život pitanja su koja mi se svaki put iznova nameću. A njezina priča nije toliko daleko od priče mnogih žena radnica danas – možda sada imaju struju i vodu, ali raspodjela poslova unutar obiteljske strukture i dalje je slična onoj prikazanoj ovdje. Žene, pogotovo one s nezavidnom financijskom situacijom i dalje često rade dvostruke poslove, gdje je onaj kućanski uvijek neplaćen, gotovo nevidljivi rad koji se očekuje, prije negoli cijeni. Od 3 do 22 pravo je remek-djelo kratkog metra, izvrsno režiran i snimljen i stoji kao obavezna lektira svima vama koji ga još niste uspjeli pogledati.

2. Minja (Vlasta Knezović), Živjeti od ljubavi, 1973.

Meni najdraži Golikov film koji bi se, prema problemima kojima se bavi, gotovo u potpunosti mogao prevesti u naše vrijeme. Film koji se, kao nažalost rijetko koji naš danas, bavi mladim ljudima u ranim dvadesetima, i to studentima te njihovim životnim preokupacijama – ljubavnim, obiteljskim, te nadasve egzistencijalnim. Davor i Minja mladi su i vrlo zaljubljeni bračni par u Zagrebu. Davor studira medicinu, a Minja za nastavnicu u školi. Problem se pojavi kada član rodbine koji je financirao Davora prekine tu podršku, te se nastavak Davorova skoro završenog školovanja dovede u pitanje. Da mu pomogne, Minja uzima pauzu od fakulteta te se zapošljava kao asistentica u školi u selu Crna Lokva. Plan je da ona pomogne njemu, pa će, kad završi fakultet i zaposli se, Davor pomoći njoj.

No stvari, naravno, ne idu glatko. Dok Minja radi u školi te trpi raznorazne malverzacije koje se tamo javljaju, kao i napasna nabacivanja seoskih muškaraca, Davor, nezadovoljan što ga žena uzdržava i što ne vidi perspektivu u svojoj budućnosti, s obzirom da nema potrebnih veza kako bi dobio zaposlenje, ne uči i ne polaže ispite. Ne samo što ne posjećuje Minju prema dogovoru, nego se još i spetlja sa svojom bivšom djevojkom, sada gradskom gospođom udanom za primarijusa koji bi možda mogao biti ta potrebna mu veza. On misli samo na sebe, a Minja misli primarno na Davora i taj je problem prisutan od samog početka prikaza njihova odnosa. Davor je impulzivan i nagao, spreman je sve odbaciti, ne misleći pritom na Minju koja je uvijek u funckiji žene njegovateljice u odnosu prema njemu. Voli svog supruga i spremna je na žrtvu kako bi mu pomogla, no on nije spreman učiniti isto za nju.

Na početku priče Minja je zaljubljena, pomalo naivna i neiskusna, puna je vjere u Davorovu ljubav i njihov odnos i prema tome orijentira svoj život. Da bi dopustio Minji da se razvije, da nauči, odnosno da otkrije svoje želje i interese, Golik svoju junakinju postavlja u izazovne situacije. U kontekstu Crne Lokve okružuje je (ženskim) likovima čiju egzistenciju, kako Minja na kraju shvaća, ne želi ponoviti. Minja mora proći gorko iskustvo Crne Lokve i neuspjele veze s Davorom da bi spoznala i na kraju se ipak odlučila za – sebe.

3. Ljubica (Božidarka Frajt), Ljubica, 1978.

Ljubica je pedagoginja u centru za gluhu djecu u Zagrebu, majka sina koji na selu živi s djedom i bakom, supruga odsutnog muža koji radi u Njemačkog. Ljubica je žena u srednjim godinama, ali i vitalna, inteligentna žena željna života koji nikako da počne sasvim živjeti. Usamljena je, nedostaje joj dodira, nedostaje joj sin, s mužem se sve rjeđe čuje jer se on sve rjeđe javlja, pod teretom je egzistencijalnih briga. Kada u njezin život uđe odlučni student Zlatko, ona s njim započinje “aferu”. Zlatko je možda mlad, ali Ljubica s njim može razgovarati, može se smijati i zabavljati, a Zlatko obraća pažnju i na Ljubičine interese i želje. Ljubica ipak cijelo vrijeme oklijeva – roditelji njezina muža koji se brinu za njezino dijete skeptični su prema tome što ona kao žena živi u velikom gradu sama, “bez nadzora”, te i prije nego započne odnos sa Zlatkom sumnjaju da se ponaša “nedolično”. S druge strane, ni ona sama nije sigurna želi li ga nastaviti.

Junakinja je u dilemi, razapeta između želje za sinom za kojeg osjeća da ga sve više gubi (na upit o tome bi li htio živjeti s njom ili s djedom i bakom, sin se prikloni ovom drugom), nerazjašnjenog odnosa s mužem (koji u inozemstvu radi tko zna što), vlastitih želja i poriva za ispunjenim i posloženim životom. Ljubica nema roditelje i praktički je cijeli život sama, no jako se dobro i smireno nosi sa situacijom. Kada joj se na vratima stana iznenada pojavi muž, a odmah nakon njega i Zlatko kojeg suprug zatim istjera iz stana, bez da je pita o čemu se radi, počne je optuživati za aferu i nabijati joj krivnju. No Ljubica mu se ošro suprotstavi i jasno mu kaže da na to nema pravo. Odlučuje se na razvod braka jer takav odnos na daljinu nema smisla, a ona prema svom mužu više ne osjeća ono što je osjećala prije. Ljubica se, kao i Minja u Živjeti od ljubavi, odlučuje za sebe jer zna da se na sebe može i osloniti. Ona je snažna junakinja – snažna žena, koja uspijeva donijeti ispravnu odluku za sebe, bez obzira na komentare i mišljenja drugih koji bi je mogli olako osuđivati. Odabire teži, ali svoj put. Dovodi sina u grad i započinje gradnju nove strukture svog života.

4. Prva mama (Mia Oremović), Imam dvije mame i dva tate, 1968.

Stalna zvijezda Golikovih filmova Mia Oremović u ovoj izvrsnoj melodrami igra ulogu žene koja se nakon neuspjelog prvog braka s poduzetnim i šarmatnim Prvim tatom ponovno udala za nešto pasivnijeg, ali intelektualnijeg Drugog tatu glazbenika. S prvim mužem ima dvoje djece, Đuru i Zorana, a s drugim Draška. Prvi se tata također ponovno oženio i to za puno mlađu Drugu mamu te s njom ima kćer Đuricu (koju je Druga mama nazvala tako u inat Prvoj mami). U fokusu filma odnos je dviju obitelji i njihovo (ne)slaganje, s naglaskom na položaj djece u njima. Zoran naime živi s obitelji Prvog tate, a Đuro kod Drugog. Kao i u svim drugim svojim filmovima, Golik posebno ističe ekonomsku stranu priče koja uvelike uvjetuje ženin položaj unutar obitelji i društva. Prvi tata imućniji je od Drugog, profitabilnija mu je profesija i svojoj ženi, koja nije zaposlena, može omogućiti i spremačicu. Prva mama pak radi u uredu, a kad dođe doma, kao i Smilju u Od 3 do 22, očekuje je niz drugih poslova, onih kućanskih, majčinskih, supružničkih.

Ona je zato neprestano nervozna, u žurbi, puna agresije, ljuta na lagodan život koji vodi Druga mama i unatoč svom trudu, nikada nema osjećaj da je zadovoljila kriterije od kojih si je neke i sama postavila. Prije svega, ona sama nije zadovoljna svojim životom. Tome nimalo ne pomaže Zoranovo buntovno ponašanje i provociranje Drugog tate koji kad je nervozan štuca, što dodatno pojačava Zoranovo ismijavanje. Prva mama često pretjera i zna se iskaliti na svojoj djeci, što u njima, pogotovo u Đuri i Drašku, izaziva ambivalentne osjećaje. Kao i u Tko pjeva zlo ne misli, Golik se igra ironijom: Prvi tata tako neprestano spominje kako su oni pametni ljudi koji su lijepo uredili svoje odnose, no jasno je kao dan koliko su ti odnosi loši, nategnuti i kako nitko zapravo nema kontrolu ni nad čim. No dok se Prvi tata time ne opterećuje, Prva mama kao da je jako opterećena nekom slikom idealne obitelji, idealnog muža, idealne kuće, slikama koje su u stvarnom životu zaista iluzija. Ne samo da zbog tih pritisaka puca, nego je te slike sprečavaju da bude zadovoljna prije svega samom sobom. Priča se završava novom raspodjelom sinova između obitelji, što jako utječe na djecu, te novim sistemom nedjeljnih ručkova Prve obitelji. No pitanje zadovoljstva i ispunjenja glavne junakinje i dalje ostaje u zraku.

5. Teta Mina (Mia Oremović), Tko pjeva zlo ne misli, 1970.

Iako je u fokusu ovog klasika odnos romantičarski nastrojene Ane i lakorječivog gospona Fulira koji se pojavljuje kao uljez u “poštenoj zagrebačkoj obitelji” Šafranek, pravi je uljez i iznimka u obojenom svijetu koji Golik prikazuje s puno ironije upravo teta Mina, Anina neudana sestra koje se Anin muž Franjo silno želi riješiti. Kad se pojavi Fulir, Franjo će u njemu vidjeti način da to i ostvari, no ono što će mu promaknuti jest da je Fulir već bacio oko na drugu “tetu”, i to upravo Franjinu ženu.

Svijet koji nam Golik predstavlja konstruiran je na riječima – priča nam se pripovijeda iz perspektive Anina i Franjina sina, odnosno njegovih dnevničkih zapisa, Ana je opsjednuta čitanjem ljubavnih romana, Fulir svoju sliku fatalnog zavodnika i kozmopolita gradi upravo kroz pripovijedanje svojih doživljaja, Franjo govori samo o onome što bi se trebalo, a u filmu se dosta i pjeva. Jedino je Mina iznimka toj plejadi zapravo (is)praznih modela unutar kojih ostali likovi operiraju: kad je gladna, jede, kad nešto želi, to jasno kaže i napravi. Ona nije uglađena, uređena i pristojna poput Ane. I kada nosi njezinu haljinu, Mina se nikad neće sasvim uklopiti u društveno joj nametnut model. Ona je tjelesna i ona je stvarna u okruženju u kojem se svi trude biti nešto drugo osim samih sebe.