Antigona na Bleiburgu

Marija Selak, Peti dan, HRT

Ako bismo pratile logiku kojom je Marija Selak u Petom danu (5. veljače) ustvrdila da je Sofoklo Antigonom riješio pitanje Bleiburga, mogle bismo Mariju Selak riješiti vicem jer, objektivno, Antigona i Bleiburg idu zajedno kao što idu Selak i pametna rečenica. Dakle, nikako. No dobro, možda sam u krivu, možda je Polinik, Antigonin brat, mrzio Židove i bio hipster-fašist kojem bi, da nije lik iz djela nastalog u 5. stoljeću prije Krista, Hrvatski sabor također bio službeni pokrovitelj. Očito da u Hrvatskoj sad više nije samo moral relativan pojam, kao što je to Karamarko sugerirao, već su to, sudeći po Selak, i pojam povijesti i književnog teksta. Zločini u Drugom svjetskom ratu? To je Sofoklo razriješio. Ostavka Mije Crnoje i navodna krađa stiropora ministra Tomislava Panenića? O tome je odlično pisao Eshil u tragediji Okovani Prometej. Sve što je desnica u Hrvatskoj ikad uradila, već je izgleda zapisano u starogrčkim tragedijama.

Znamo, naravno, da se relativizacijom i rošadom fašizma i antifašističkog naslijeđa ekstremnoj desnici otvara medijski prostor i to je doista zastrašujuće, ali ne treba zanemariti ni olako shvatiti „benigne“, paušalne argumente poput onih Marije Selak s kojima su onda ljudi prinuđeni polemizirati. I to ni manje ni više nego na javnoj televiziji. Užasno je ponižavajuće slušati na HRT-u izjave nastale pod patronažom desničarske ideologije po kojoj Jasenovac ne može biti mjesto hrvatskog pijeteta jer tamo nisu ginuli Hrvati, barem ne oni „pravi“. Jer ako bismo priznali da je Jasenovac hrvatska tragedija, onda bismo morali priznati da Hrvatska ne postoji tek od ’91. i da oni ljudi koji su za hrvatsku nezavisnost dali svoje živote nisu ginuli na Bleiburgu. Izjave Marije Selak na javnom televizijskom servisu stoga nisu materijal za vic iz jednog jednostavnog razloga: glupe jesu, ali smiješne nisu nimalo.

Sad u javnosti već uvelike rehabilitirana posredstvom Twittera, Jadranka Kosor je 2011. godine za vrijeme predizborne kampanje u Zadru tvrdila kako neki ljudi mrze HDZ jer im je on uništio san o Jugoslaviji, zaboravljajući pri tom da Jugoslavija nije bila san, već hrvatska zbilja. Ako bismo govorili o hrvatskom snu, točnije o noćnoj mori, onda bismo trebali govoriti o NDH, državi koja je bila nezavisna samo na papiru, a zapravo se radilo o vazal-državici koja je Hrvate gurala pod uglancanu njemačku i talijansku čizmu. Kosoričino je dodvoravanje „pravim“ Hrvaticama i Hrvatima krajem 2011. neslavno propalo i izgubila je parlamentarne izbore da bi je na čelu HDZ-a zamijenio Tomislav Karamarko kojeg je upravo ona u stranku i primila. Hrvatsku demokratsku zajednicu koju su potopili crni fondovi i Sanaderova korupcija, Karamarko je odlučio spasiti vlažnim snom o NDH s kojim, suprotno mišljenju Marije Selak, Sofoklo nema ama baš nikakve veze.

Zašto sam načela ovu temu? Iz dva razloga. Prvi je taj što desničarenje u medijima, koliko god nam glupavo i smiješno zvučalo, ima konkretne posljedice po društvo. Drugi je predrasuda da je za ravnopravnost spolova važnije da u javnom prostoru bude što više žena od toga kojoj političkoj opciji te žene pripadaju. Jadranka Kosor se u svojim govorima uvijek prvo obraćala ženama, bila je prva Premijerka. Kolinda Grabar Kitarović prva je Predsjednica. Marija Selak jedna je od dvije žene u Petom danu, ali u njezinom i javnim nastupima dviju političarki spol je posve nebitan jer je u fokusu ono što govore, a iskreno – nije da baš briljiraju. Mogu li se stoga kao feministkinja radovati zato što je Selak prisutna u javnosti? Naravno da ne. Da je još sto puta toliko žena, bilo bi mi potpuno svejedno jer stvari koje govori ne emancipiraju, već regresivno djeluju na hrvatsko društvo i zbog toga njezine stavove ne bismo trebali legitimizirati televizijskim programom. Pogotovo ne u ime jednakosti spolova.

FaH/ Lana SLIVAR DOMINIĆ

U svom je tekstu „Homo faber“ iz 2009. godine Viktor Ivančić pisao o smjeni tadašnjeg ravnatelja državne policije Vladimira Fabera koji je vrijedno skupljao dokaze protiv Branimira Glavaša o ratnim zločinima u Osijeku i isto tako predano prikupljao dokaze o Berislavu Rončeviću koji je zajedno sa Sanaderom „preplatio“ kontingent vojnih kamiona i oštetio državni proračun za 10 milijuna kuna. Tomislav Karamarko tad je bio Ministar unutarnjih poslova. Zašto, pitao se retorički Ivančić, kriminalac Ivo Sanader smjenjuje zapovjednika policije? Ovih je dana predsjednica Kolinda Grabar Kitarović smijenila Dragana Lozančića, šefa Sigurnosno-obavještajne agencije, uskraćujući javnosti objašnjenje onako kako ga je javnosti svojevremno uskratio i Ivo Sanader. Predsjednica je svoj 47. rođendan slavila kod Zdravka Mamića koji joj je donirao novac za kampanju, i to dok ga je SOA prisluškivala a ona za to prisluškivanje nije znala.

Imajući to nesretno podudaranje na umu, jasno je zašto me nanervirala prošlogodišnja izjava Vesne Pusić da „ključne instrumente vanjske politike – energetiku i razvojnu moć, muškarci i žene gledaju i shvaćaju različito“ jer je za jedne vanjska politika „polje za pokazivanje moći“, a za druge „mogućnost normalnog funkcioniranja svakodnevnog života i obitelji“. Ni Vesna Pusić, ni Kolinda Grabar Kitarović, ni Željka Markić nisu ušle u politiku kako bi im obitelji i svakodnevni životi normalno funkcionirali, što god to njima „normalno“ značilo. Žene u politiku ulaze iz istih pobuda iz kojih u politiku ulaze muškarci, a kakve su to pobude ne ovisi o njihovom spolu, već o njihovim političkim i ideološkim uvjerenjima, i dakako o njihovom moralnom integritetu ili nedostatku istog. I žene mogu politiku iskoristiti da bi pokazale ili zloupotrijebile svoju moć i ovlasti. I političarke mogu biti jednako korumpirane, sujetne i nekompetentne. Imajući to u vidu, indikativno je to što desničarke redovito zauzimaju istaknutije pozicije u hrvatskom javnom i političkom životu, odnosno to što su prva premijerka i predsjednica države došle iz redova HDZ-a.

Kao prvo, desničarke u Hrvatskoj ne razmišljaju dijalektički, pa se stoga ne moraju zamarati protuslovljima. Desna politička struja naginje pravocrtnom razmišljanju i tradicionalnim vrijednostima koje muškarcima osiguravaju povlašten društveni položaj. Žene koje ne problematiziraju tu implicitnu nejednakost, poput recimo Kolinde Grabar Kitarović koja prihvaća bespogovorno da u noći njezine izborne pobjede glavnu riječ imaju njezin muž i Tomislav Karamarko, uživaju povjerenje glasačkog i stranačkog tijela jer njihova pozicija moći nije u protuslovlju s tradicionalnom podjelom rodnih uloga. Hrvatsko društvo pristaje na Predsjednicu jer ona priseže kao Predsjednik, odnosno prihvaća da institucionalna moć ima muški predznak i ne želi ga feministički mijenjati. Žene koje pristaju na „prirodnu“ podjelu između muškaraca i žena široj su hrvatskoj javnosti ideološki prihvatljivije jer i nacionalni identitet smatraju jednako „prirodnim“ i stoga nepromjenjivim: Hrvat je bijelac, heteroseksualac, obiteljski čovjek, katolik – od sad pa na vijeke vijekova! Ili kako bi to Marija Selak možda rekla: Sofoklo je Hrvata riješio Kraljem Edipom!

Vratimo se sad na prvi razlog zbog kojeg sam ovaj tekst sjela napisati, na posljedice medijske legitimizacije osoba poput Selak. Njezini stavovi, istina, nisu radikalno desničarski, ali toliko su banalni da i govor Nine Raspudića spram njezinog zvuči opuštajuće kao ambijentalna glazba. Mainstream mediji i dalje uporno guraju u javni prostor mlade žene koje nemaju ništa pametno za reći. Selak nije jedina koja uživa takav preferencijalni tretman. Iskreno me zanima kako je i čijom preporukom završila u Petom danu jer će hrvatska javnost izložena raznim Marijama, Idama, Jelenama i Majama na kraju u potpunosti početi osporavati mladim ženama sposobnost samostalnog i kritičkog mišljenja i to na veliku radost onih koji cijelo vrijeme tvrde da su žene općenito intelektualno inferiorne muškarcima. No medijski nastup Marije Selak nije problematičan samo zbog toga.

Najveće zlo, kako Hannah Arendt kaže, nije radikalno i nema korijenje te zbog toga nema ni ograničenja i može ići do nezamislivih ekstrema i proširiti se po čitavom svijetu. I upravo je to moj najveći problem s osobama koje se razbacuju nedorečenostima i floskulama, ne razmišljajući kakve posljedice njihove izrečene gluposti mogu imati. Banalne riječi inspiriraju naoko banalano zlo. Krenemo od tvrdnje Selak da je feminizam elitizam, a završimo na zabrani pobačaja. Izjednačimo ustaško znakovlje u Bleiburgu s djetetom koje se zaprlja dok jede, završimo sa snimkom čistog Alićevog sina kako viče „Za dom spremni“. Krenemo od Jadranke Kosor i njezinog HDZ-a koji je uništio san o Jugoslaviji, završimo s Tomislavom Karamarkom koji uništava puno više. I eto nas, malo po malo u pravoj pravcatoj tragediji kakvu ni stari Grci ne bi mogli izmisliti.