Drugi život Lavender Brown
Lavender Brown onaj je lik iz Harryja Pottera koji najvjernije utjelovljuje stereotipe o tinejdžerkama kao prvim svećenicama na oltaru romantične ljubavi. U Harryju Potteru i Princu miješane krvi, Lav besramno progoni Rona Weasleyja, a kad ga praktički na prepad osvoji, Won Won i ona postaju najljigaviji, najmučniji par serijala – jer ona želi njega, a on zapravo želi Hermione. Lavenderin je girlishness podcrtan njenom afekcijom za Sybil Trelawney, koja predaje proricanje. Taj mutni, neznanstveni predmet (koji strašno nervira akademski orijentiranu Hermione) mora biti zanimljiv djevojkama poput Lavender – oslanja se na emocije, dramatičnost i afektacije, baš kao njihovo djevojaštvo.
U svojoj filmskoj verziji, Lavender je intenzivna: njene su oči oči potpuno fokusirane grabežljivice ili tragične heroine. Pogoni je njena izrazita romantična žudnja i želja da bude junakinja priče, priče o djevojci koja je u ljubavi. Agresivnost Lavender – i svih drugih koje moraju imati ljubav pod svaku cijenu – ono je što je čini likom kojemu se trebamo smijati i što nam signalizira da nije baš sva svoja. Iako se djevojčice od najranije dobi odgaja pričama u kojima je glavna nagrada upravo ostvarenje heteroseksualne ljubavi (sve princeze, osim Else i Anne, ikada) i iako bi ljubav trebala biti preduvjet za majčinstvo koje se od nas toliko očekuje, djevojke koje prenasilno i preambiciozno pristupaju ostvarenju tog cilja redovito se kodira kao pomalo lude. Muške se izraze ljubavi, baš zato što se manje očekuju, u pravilu doživljava kao ozbiljnije, autentičnije, vrednije, i na njih se gleda sa simpatijom. U koliko ste stvarnih i fiktivnih situacija vidjeli da se djevojke koje nisu zainteresirane nagovara da budu s nekim momkom jer se toliko trudi? A obrnuto? Djevojke ljubav moraju željeti, to je nešto na što patrijarhat i kapitalizam računaju, ali želju ne smiju preočito pokazati – želja ne smije biti previše željena – jer tako otkrivaju svoju slabost, nesposobnost da igraju po pravilima; svoju gotovo pa slaboumnost.
Zbog karikaturalnosti Lavender Brown, bilo mi je izrazito drago otkriti da je Jessie Cave, glumica koja je glumi u posljednja tri filma, i inače opčinjena – a možda i sama pripada – ludim butrama. Na svom YouTube kanalu Cave još od 2011. postavlja kratke videe u kojima se pojavljuje kao niz milih, nekad plahih, a nekad živahnih djevojaka s kojima nešto očito ne štima. Tu je Ikea Girl Rosie, zaposlenica Ikee koja je čudna, dražesna i samo mrvicu jeziva:
Pa otmjena Mahogany, koja tvrdi da radi za Williama i Kate, a fanatično je stručna za kraljevsku ljubavnu priču:
Ili ogromna ljubiteljica knjiga koja čita samo poznate serijale, a sobu dijeli s kartonskom likovima Edwarda, Jacoba i Belle:
Jessiene su čudakinje smiješne, ali ne poziva nas da ih ismijavamo. Poigravajući se stereotipima djevojaštva, Cave im se i ruga i prigrljuje ih, stvarajući vrlo žive likove koje je teško razložiti na dijelove, i ta je neuhvatljiva kvaliteta ono što mi se u njenom radu posebno sviđa. Njene ćaknute djevojke istovremeno potiču na promišljanje same kategorije čudnosti i njenog funkcioniranja. Jesu li samo lijepe mlade djevojke čudakinje koje (donekle) toleriramo? Tko si uopće (politički, ekonomski) smije dopustiti pokazati da je čudan? Gdje prestaje čudnost, a počinje nešto drugo?
Nekad je Jessien lik taj koji je „normalan“, i njeni izrazi lica pokazuju da se susreće s čudaštvom koje joj stvara nelagodu:
A nekad je osjećaj obostran, kao u odličnom klipu u kojem se pojavljuje Evanna Lynch, odnosno Luna Lovegood:
Najdraži su mi ipak videi koji tematiziraju zaljubljene djevojke i djevojke koje previše žele ljubav – rodno mjesto Jessiene glumačke karijere. Izdvojit ću dva iz serije Waiting Room, o susretima u čekaonicama za audicije. U prvom se susreću Cave i njena kolegica, sestra po nezasitnom stalkanju i nekontroliranom slanju (neuzvraćenih) poruka objektu svoje „ljubavi“, a njihov me romantični modus operandi podsjeća na jednu priču Dorothy Parker:
Oh, God, keep me away from that telephone. Keep me away. Let me still have just a little bit of pride. I think I’m going to need it, God. I think it will be all I’ll have.
Oh, what does pride matter, when I can’t stand it if I don’t talk to him? Pride like that is such a silly, shabby little thing. The real pride, the big pride, is in having no pride. I’m not saying that just because I want to call him. I am not. That’s true, I know that’s true. I will be big. I will be beyond little prides.
Please, God, keep me from, telephoning him. Please, God.
A da se može biti luda i u sretnoj vezi, Cave pokazuje u serijalu Chop Logic, koji radi s dečkom i ocem svog djeteta, Alfiejem Brownom (Jessie je zatrudnjela nakon njihovog one night standa, a par je na kraju završio zajedno). Ove dvije epizode možda su nešto najbliže fikcionalizaciji (dijela) moje osobe od svega što sam ikad susrela.
Cave, koja za sebe u intervjuima ističe da je primarno ilustratorica, sličnim se temama bavi i u svojim crtežima, a pogledati ih možete na njenom Instagramu. Svakako bih preporučila i zaista odličnu teen/kriminalističku seriju Glue, u kojoj Cave glumi – iznenađenje! – lik pomalo neurotične čudakinje Annie.
Sjajno je što posljednjih godina na televiziji i internetu gledamo sve više mladih ženskih (anti)heroina, čije redove predvode Hannah, Abbi i Ilana, i što se raspon reprezentacija ženskosti zabavno i inspirativno širi. Utjelovljujući djevojaštvo na raskrižju mazohizma i sadizma, logike i overthinkanja, osjećajnosti i preplavljenosti osjećajima, Jessie Cave šarmantan je glas svih nas koje smo manje Hermione, a više Lavender Brown.
