Rođenje autorice u “Djevici Jane”

Jane Gloriani Villanuevi bilo je deset godina kada su postavljeni temelji za njezinu neobičnu priču. Priča je to o djevojci koja je u djetinjstvu obećala svojoj baki da će „očuvati“ djevičanstvo sve do braka, a koju je u dvadeset i trećoj godini iznenadila trudnoća iako obećanje nije prekršila. Mlada će se Jane od zabune u ginekološkoj ordinaciji nadalje morati sretati s nedaćama kao što su: zagonetna šefica mafijaškog podzemlja koja je ujedno ljubavnica ginekologinje odgovorne za Janeinu slučajnu umjetnu oplodnju, stara simpatija koja je ujedno i otac Janeinog djeteta, zvijezda telenovela koja je ujedno i Janein biološki otac te ljubomorni dugogodišnji dečko koji ujedno radi na slučaju zagonetne šefice mafijaškog podzemlja.

Da, Janeina priča sve više nalikuje na… telenovelu. To je zato što Janeina priča jest telenovela, odnosno humoristična serija koja istovremeno subvertira i odaje počast žanru sapunice. Riječ je, naravno, o Djevici Jane, jednom od najboljih novih televizijskih sadržaja čija se prva epizoda emitirala u jesen 2014. godine. Serija funkcionira na nekoliko razina – s jedne strane, tu je centralni problem Janeinog djevičanstva pa radnju pokreću romantični zapleti i stalno pitanje: „Do kad će Jane ostati djevica?“, s druge strane, postoji niz motiva koji se provlače kroz gotovo svaku epizodu te obogaćuju ionako zanimljivu i zamršenu konstrukciju Janeinog svakodnevnog života.

Jane, mama Xiomara i baka Alba

Dvije glavne (sporedne) priče tako su ona o svijetu telenovela i svijetu romansi, tj. ljubića, a obje ulaze pod krovni termin koji je za sapunice i melodrame koristila Annette Kuhn – „ženski žanrovi“. Te se priče isprepliću ne samo na tematskoj, već i na formalnoj razini najviše zahvaljujući vrlo interaktivnom glasu pripovjedača koji donosi glavne crte radnje, a zatim radnju izdašno komentira tijekom svake epizode. Upravo su one fokalne točke predstojećeg teksta koji će se, između ostalog, baviti poslasticama kao što su: Janeina prva kratka priča, feministički obrat televizijske paradigme, zabranjena romansa uzrokovana pisanjem ljubića te romantičan, ali ne i logičan snijeg.

Prvo poglavlje: Jane gleda

Na samom početku serije, u jednom od uvodnih kadrova koji ustanovljuju dinamiku obitelji sve se tri članice kućanstva Villanueva – Jane, majka Xiomara i baka Alba – uvode preko zajedničke aktivnosti gledanja telenovela. Jane je upravo ispratila svog dečka Michaela i uspuhana sjeda između majke i bake uz zvukove najavne pjesme Santosovih strasti. Alba je ta koja predano prati sapunice pa tako požuruje Jane da ne bi nešto propustila. Xiomara nonšalantno lista časopis, ali se također priključuje gledanju čim se pojavi Jane uz komentar da joj se kćer ne bi trebalo prisiljavati da gleda nešto što ne želi. Na to Jane odgovara da želi gledati Santosove strasti jer su je majka i baka na to „navukle“.

Već je u ovoj kratkoj razmjeni evidentno što su telenovele, tko im je publika te kakav utjecaj na publiku imaju. Kao prvo, sadržaj koji Villanueve prate definitivno ne spada u kategoriju muški-orijentiranih sadržaja. Telenovele su, baš poput ljubića, pisane prvenstveno za žene. Kao drugo, Villanueve telenovele prate zajedno. Pričaju o njima, prepričavaju ih jedna drugoj, jedu sendviče od sira uz njih i organiziraju svoje rasporede oko njih. Gledanje telenovela njihova je obiteljska tradicija i jedan od načina provođenja zajedničkog vremena.¹ Kao treće, gledanje telenovela opisuje se u terminima vezanim uz ovisnost. Može ih se i ne mora pratiti svaki dan, ali brzo odmicanje radnje (iako šablonizirana, uvijek je prepuna naglih obrata, spletki, novih likova i neiscrpljivih sukoba) budi u gledatelji(ca)ma potrebu da je prate što češće mogu.

Gledanje telenovele uz grilled cheese

Uvodna scena završava uz Janein zaključak da su joj telenovele uništile ljubav, odnosno da su je stalni motivi koje telenovele koriste razmazili i sada ima nerealna očekivanja od života, što popraćuje čeznutljivim uzdahom kada se glavni junak telenovele Santosove strasti udvara svojoj voljenoj. Ironija leži u tome što ne samo da telenovele nisu uništile ljubav, one je konstantno generiraju. Za vrijeme flashbacka u kojem je opisan Janein i Michaelov prvi susret možemo vidjeti Michaelovu reakciju na telenovele. Gleda ih podsmješljivo, ali ne želi previše uvrijediti Jane pa im daje priliku. Ipak, ne može se suzdržati i primjećuje koliko je nevjerojatno što nasred oceana sniježi i to prigodno, za potrebe Santosovog teatralnog poljupca s partnericom.

Osim što ova scena postavlja obrazac po kojem će se Michael odnositi prema Janeinim interesima – isprva podrugljivo jer to nisu „muški“ sadržaji, a potom pomirljivo ili čak zainteresirano – ona posuđuje motiv snijega koji će se s telenovele preseliti u Janein život i to tri puta. Iste će večeri Jane poljubiti Michaela i na njih će pasti piljevina. Izvan flashbacka, a u istoj epizodi, Jane će poljubiti Rafaela, oca svog djeteta, dok će po njima padati bijele latice. Treći će put to opet biti Michael, kada se Jane u drugoj sezoni konačno odluči za njega i tada po njima padne umjetni snijeg.

Poljubac Jane i Michaela

Janein život u ovom i još bezbroj primjera oponaša telenovele, ali cjelokupni narativ serije definitivno ruši mnoge stereotipe koje su telenovele nametnule. Iako telenovele u seriji prate sve standardne motive, Djevica Jane koristi prisutnost tih motiva da bi još jače istaknula koliko je progresivna, a opet pitka, pristupačna i lako shvatljiva. Njezini muški protagonisti svoje klasične uloge bogataša/policajca/plejboja/srcolomca gotovo odmah odbacuju kao sporedne ili nevažeće. Michael i Rafael zadržavaju ponešto od macho logike da bi tenzije u ljubavnom trokutu bile naglašenije, ali oni ne smetaju ženskim likovima da se razvijaju i apsolutno dominiraju serijom. Rogelio de la Vega, Janein otac i zvijezda raznih telenovela, jedan je od najsimpatičnijih primjera kako muškost funkcionira kad je lišena stereotipnih naloga ili kad je s njima u konfliktu. Njegova „pretjerana“ emotivnost i zaokupljenost izgledom i slavom nisu karikirane do te mjere da budu posve neuvjerljive ili naporne.

Ženski su likovi također bazirani na obrascima koje pruža telenovela,² ali jasno je da ni Jane, ni Xiomara ni Alba ne ostaju unutar njih. Jane je zaposlena, studira, ima hobije i nije joj problem zauzeti se za sebe. Ona možda jest dobrica i djevica, ali uz to je i spisateljica, učiteljica, konobarica, žena koja promišlja o svojoj seksualnosti (pa tako i o svom „statusu“ djevice), konzumentica popularne kulture, prijateljica itd. Xiomara je možda varijacija fatalne žene u obitelji Villanueva, ali nije negativka. Ona je majka, no također je i pjevačica koja želi uspjeti nakon godina koje je odvojila samo za Jane. Čak ni Alba, koja je vrlo lako mogla ostati petrificirana u ulozi aseksualne majke svih majki, nije ostala bez ljubavnog zapleta, a klasična fatalna žena Petra dobila je zasluženu motivaciju u djetinjstvu provedenom s nemilosrdno ambicioznom majkom, kao i šansu da pokaže svoju „nježniju“ stranu.

Rogelio u telenoveli “Santosove strasti”

Drugo poglavlje: Jane čita

Čitanje naoko ima sličan učinak na Jane kao i gledanje telenovela. Konzumiranje sadržaja je brzo, bez predaha, pobuđuje emocije i utječe na Janeinu zbilju. Janein je okvir tako vrlo čvrsto određen. Ona se kreće unutar granica masovne kulture i to one koja je prisutna još od kasnog 18. stoljeća. Romanse su, prema Riti Felski, povezane uz nekontroliranu žensku žudnju, kako u sadržaju, tako i u načinu na koji ih se čita ili kupuje. One su svijetu „visoke“ kulture ono što je žena muškarcu – iracionalne, sentimentalne, zatupljujuće.³

U svijetu Djevice Jane takva podjela ne postoji jer sva kultura koju gledatelji/ce dobivaju na uvid isključivo je masovna kultura. Nadalje, romanse se i dan-danas smatraju razbibrigom dokonih žena koje žude za bijegom od stvarnosti. Janice Radway prišila im je upravo taj eskapistički moment koji kod Jane ne postoji. Jane nije dokona, njezin je život prepun emocionalnih prevrata, balansira između posla i fakulteta, kasnije između posla i pisanja, pa onda između djeteta i fakulteta. Jedino na što bi se „kompenzacijska funkcija“ romansi kod Jane mogla primijeniti jest njezin seksualni život.⁴ Od prve epizode gledatelji/ce znaju da Jane odgađanje seksa do braka zapravo teško pada. Jane nije aseksualna i kada čita ili piše ljubiće, ona uživa u njihovoj erotičnoj komponenti. Na taj način proživljava sve ono što joj je „zabranjeno“, razvija i istražuje svoju seksualnost i ima osjećaj da punopravno sudjeluje u seksualnom životu.

Za Jane ipak je najvažnija funkcija romansi magijsko djelovanje priče. U jednom flashbacku narator gledatelj(ic)e upućuje u vezu koju Jane dijeli s pričama. Ona ih je kao mala prije svega voljela slušati. Usmeni aspekt njezinog odnosa s pričama ukazuje na činjenicu da je za Jane sve priča. Ona sluša dogodovštine svoje majke i bake te ih percipira istovremeno kao stvarne događaje, ali i kao izmišljene narative koji joj služe za zabavu. Priče su za Jane na granici svakodnevnog života i svega začudnog, a sam moment slušanja/čitanja priče i saznavanja onoga što se zbivalo dalje upravo je glavni razlog Janeine kasnije očaranosti romansama koje uzimaju poznate odnose i spajaju ih s nepoznatim, gotovo čarobnim karakteristikama. Čitanje je za Jane spoj jezika (svakodnevnog, spoznatljivog), mašte (magičnog, drugačijeg) i užitka (zadovoljenja potrebe za još). To je trenutak u kojem čitateljica „ne zna za sebe“, trenutak očaranosti.⁵ Za razliku od telenovela – koje pasionirano prati, ali može živjeti bez njih (pogotovo zato što joj likovi i događaji iz telenovela stalno ulaze u život) – romanse su ključne da protumači svijet oko sebe.

Mateov prvi Božić

Zbog tako jake vezanosti za žanr romanse javlja se i fanovska perspektiva. Kada susretne svog oca Rogelija de la Vegu, Jane je uzbuđena, ali to joj se uzbuđenje uskoro pretvara u svakodnevicu. No kada ima priliku upoznati svoju omiljenu autoricu Angelique Harper, Jane je izvan sebe od sreće. Događaji vezani uz romanse i telenovele u kontaktu s Janeinom stvarnošću dobivaju suprotne predznake. Dok telenovele igraju manju ulogu u hijerarhiji Janeinih interesa, ulaskom Rogelija u njezin život postaju još običnije, ali i emotivno značajnije. S druge strane, ljubići su esencijalni za Janein autorski život, ali kada se pomiješaju s Janeinom svakodnevicom, to obično rezultira razočaranjem. Tako susret s Angelique Harper pokvari Rafael koji orkestrira glamuroznu, ali promašenu prosidbu pred publikom i autoricom, a spisateljska grupa koju također vodi autorica ljubića završi Janeinim razočaranjem u novostečenu prijateljicu koja koristi Jane da bi pratila svog i Janeinog bivšeg dečka Michaela. Što se forme serije tiče, svaka epizoda nosi naziv „poglavlje“ dok je u prvoj epizodi prisutan i prolog. Djevica Jane tako u gotovo jednakoj mjeri duguje i telenoveli i romansi.

Treće poglavlje: Jane piše

Odnos telenovele i ljubića dobro se zrcali i u Janeinom pisanju – scenarije za telenovele piše teško, priče piše lako. Iako s vremenom njezin pristup pisanju postaje sve kompliciraniji, ono je oduvijek bilo prisutno u Janeinom životu i to u obliku kratkih priča, a ne scenarija. U devetoj epizodi prvi se put spominju počeci Janeine želje za pisanjem. Narator sažima Janeine osjećaje rečenicom „U Jane kao da se nešto otvorilo“ dok Jane, vidno uzbuđena, munjevito tipka jednu rečenicu za drugom.

Njezino se pisanje oslanja na inspiraciju i pravi trenutak, neobjašnjivo je i ovisi isključivo o Janeinim emocijama. Ona svoj spisateljski dar tretira kao nadnaravnu silu, a ne kao vještinu. Biti spisateljicom njezin je san, a ne stremljenje praktičnom cilju. Ipak, već i u flashbckovima Jane shvaća da je pisanje višedimenzionalno. Ono može biti rezultat genija i izvor užitka, ali može biti i promišljeno, pragmatično, svrhovito. Kada se majka i baka svađaju, Jane piše pisma isprike jednoj i drugoj te im kroz komediju zabune pomaže da se pomire i priznaju svoje pogreške.

Drugi vrlo praktičan aspekt pisanja kojeg Jane gotovo odmah postaje svjesna vezan je uz ekonomsko stanje njezine obitelji. Ako želi zarađivati „pristojnu“ plaću na „ozbiljnom“ radnom mjestu, Jane mora svoje pisanje tretirati kao hobi. Budući da Jane pisanje prvenstveno veže uz kult genija, spisateljska joj se profesija čini nedostižnom i rezerviranom za one koji si to mogu priuštiti. Trenutak u kojem dobiva prvi laptop popraćen je velikom euforijom što ukazuje ne samo na Janeninu golemu ljubav prema pisanju, već i na klasni problem njezinog položaja.

Jane na poslijediplomskom studiju

S godinama Janeino znanje o pisanju raste. Ona počinje pohađati satove pisanja i predavati književnost na visokom učilištu. Ovdje se susreće s aspektom dotad više-manje neistraženim u prvoj sezoni serije – znanje o književnosti i pisanje moraju se koristiti zajedno kako bi romansa bila što kvalitetnija. U drugoj sezoni gledatelji/ce imaju priliku vidjeti Jane kako revidira svoje tekstove, diskutira o stilu pisanja, traži sinonime i promišlja o strukturi rečenice. Pisanje romanse tako nije svedivo samo na trenutak nadahnuća, ono je i stvaran rad koji se temelji na poznavanju žanra, ali i na znanju o književnosti općenito (Jane pokazuje da barata znanjem izvan masovne kulture kada studentima tumači djela Jane Austen).

Ipak, njezin prvotni pristup pisanju nikada se u potpunosti ne gubi i evidentan je u spektru emocija koje Jane kroz pisanje iskazuje. Romansa za nju postaje vrlo stvarna kada se zaljubi u svog mentora. Ne samo da piše nadahnuta emocijama koje osjeća prema njemu, već mora paziti da se to ne bi vidjelo. Nakon što pokuša započeti romantičnu interakciju da vidi sviđa li mu se, Jane osjeća da mora cenzurirati svoje pisanje zato što se boji da bi je ono moglo odati ili biti neprimjereno. Pisanje za Jane tada postaje transgresija koja se iz svijeta mašte prelijeva u stvarni svijet te iz stvarnog svijeta ugrožava svijet mašte. Janeino je pisanje negdje na međi svakodnevnog i izmaštanog iskustva, često je u službi nekoliko funkcija, a te su funkcije nerazmrsive.

Jane čita svoje tekstove

Epilog

Djevica Jane, kao i njezina protagonistica, obožava se igrati sadržajem i formom „ženskih žanrova“. Radi to nadahnuto, ali studiozno, s velikim emocionalnim ulogom, ali promišljeno. Ova serija ne može biti samo jedan tip ili jedan žanr, a to u jednakoj mjeri ne mogu biti ni njezini likovi. Rezultat je književne i televizijske tradicije, baš kao što je i sasvim nova samostalna tvorevina koja ruši stereotipe i obrće mačističku, patrijarhalnu paradigmu (latinoameričkih) sadržaja koji se bave ženama ili su njima namijenjeni.

Na isti je način Jane Gloriana Villanueva lik u kojem se spajaju znanje o naslijeđu romansi i sapunica s primjenom i nadogradnjom tog znanja u svakodnevnom i spisateljskom životu. Jane je ultimativna ljubiteljica ljubića i predana pratiteljica telenovela te na taj način iz epizode u epizodu postaje kompetentna autorica vlastitih priča. Djevica Jane tako dolazi kao obrat (ili nastavak?) Barthesove tvrdnje – dok je njegov autor trebao umrijeti da bi se rodio čitatelj, Jane se rađa kao autorica upravo zbog svoje čitateljske/gledateljske podloge.

1. Upravo je to važan aspekt istraživanja Charlotte Brundson. U svojoj knjizi The Feminist, the Housewife and the Soap Opera Brunsdon navodi primjere ispitanica kojima je stav o žanru sapunica ovisio o društvu u kojem su gledale sapunice te o kolektivnim uspomenama koje su dijelile s ukućanima.
2. Na čiju štetnost upozorava Tanya González u svom tekstu Is Ugly the New Sexy? The Complexities of Latina Sexuality in “Ugly Betty”: „Ideas about Latina sexuality perpetuated in film and television, as well as those circulating within Chicano, Latino, and Latin American cultures, are founded on virgin-whore dichotomies. These offer limited perceptions of sexual Latinas as ‘bad’ women, or traitors. Moreover, ‘good’ Latinas must remain asexual or constrained by maternal roles…“
3. Felski, Rita (1995) The Gender of Modernity. Cambridge: Harvard University Press.
4. Radway, Janice (1991) Reading the Romance: Women, Patriarchy and the Popular Culture. Chapel Hill & London: The University of North Carolina Press.
5. Felski, Rita (2008) Uses of Literature. MA & Oxford: Blackwell Publishing.