Obnavljanje značenja u “Argonautima” Maggie Nelson

Argonaute, nekonvencionalno djelo američke autorice Maggie Nelson, prije nekoliko mjeseci objavila je poznata nezavisna izdavačka kuća Graywolf Press. Britanski Guardian Nelson naziva „jednom od najoštroumnijih i najsuptilnijih autorica u Americi trenutno, koja stvara nevjerojatan novi jezik za promišljanje zamršenosti života i značenja umjetnosti“; internetski magazin Jezebel pridružuje se oduševljenju: „Nitko na planeti ne piše kao Maggie Nelson“.

Pjesnikinja i teoretičarka umjetnosti, zadobila je kultni status objavljivanjem poetskih memoara Bluets (2009). Nazvani promišljanjima o plavoj boji (biti blue – biti tužna), sastoje se od autoričinih numeriranih refleksija o propaloj vezi i prebolijevanju muškarca koji joj je slomio srce. Slijedi ih Umjetnost okrutnosti (2011) u kojoj se bavi reprezentacijama nasilja i okrutnosti u poeziji i slikarstvu. Bivša plesačica, sadašnja profesorica na Kalifornijskom institutu za umjetnost, tzv. CalArts, Nelson inspiraciju pronalazi uglavnom na granici između umjetnosti i književnosti/teorije, ili bi možda dovoljno bilo reći na granici: žanrova, identifikacija, kategorizacija. Njezina najnovija knjiga Argonauti (2015) upravo ovih dana osvojila je prestižnu nagradu National Book Critics Circle (NBCC) u kategoriji teorijskih djela. No, Nelson u Argonautima postiže fluidno ispreplitanje žanrova – osobna autobiografska proza u stilu dnevnika ili memoara glatko prelazi u teorijsko preispitivanje koncepata poput roda, seksualnosti, braka, majčinstva i obitelji. U mnoštvu tema kojima se u djelu bavi središnje mjesto zauzimaju njezina zaljubljenost, potom suživot i zasnivanje obitelji s genderqueer umjetnikom Harryjem Dodgeom.

Maggie Nelson

Nelson započinje ovu „knjigu o zasnivanju obitelji“ scenom analnog seksa na cementnom podu stana svog novog ljubavnika za vrijeme kojeg joj se omakne preuranjeno „volim te“. Slijedeći te riječi, nekoliko stranica dalje stižemo do jednog od ključnih ulomaka knjige iz kojeg, između ostalog, saznajemo ponešto o njezinom mitologijskom naslovu: „Dan ili dva nakon mog izjavljivanja ljubavi, sada divlja od ranjivosti, poslala sam ti odlomak iz Roland Barthes o Rolandu Barthesu u kojemu Barthes opisuje kako je osoba koja izgovara riječi ‘volim te’ poput ‘Argonauta koji obnavlja svoj brod tijekom putovanja bez da mu mijenja ime.’ Baš kao što dijelovi broda Argo mogu biti vremenom potpuno zamijenjeni, no brod će se i dalje zvati Argo, svaki put kada ljubavnici izgovore riječi ‘volim te’, njihovo značenje mora biti obnovljeno, jer ‘upravo je zadatak ljubavi i jezika da jednoj te istoj frazi dodaju značenja koja će biti zauvijek nova.“

Grčki mit o Jazonovom putovanju preuzet od Roland Barthesa Nelson koristi kako bi ukazala na potrebu neprestanog preispitivanja i obnavljanja značenja riječi volim te, baš kao i nekih drugih riječi i pojmova. Jedan od važnijih u ovom djelu pojam je obitelji. Poput broda Argo koji ostaje Argo i kada su mu svi dijelovi promijenjeni, ostaje li obitelj obitelj i kada je čine „drugačiji dijelovi“ od onih koje tradicionalno nazivamo obitelj?

Nelson i Dodge odlučuju se na poduzimanje formalnog koraka stupanja u brak zadnji dan prije no što je izglasan Prop 8, zakon koji na neko vrijeme u Kaliforniji zabranjuje sklapanje istospolnih brakova. Nakon što ostave Harryjevog sina u vrtiću obilaze grad u potrazi za mjestom na kojem bi se mogli vjenčati. „Jadan brak! Odosmo ga ubiti (neoprostivo). Ili ojačati (neoprostivo),“ navodi Nelson, imajući na umu problematičnost želje za ulaskom u tu tradicionalno represivnu instituciju. Čine to u neuglednoj kapelici na Bulevaru Santa Monica, pred pastorkom Lorelei Starbuck, koja svoju denominaciju opisuje riječju „metafizička“.

Nelson u Argonautima uspijeva u jednakoj mjeri biti i osobna i politična, cijelo djelo služi kao manifest koliko je jedno neodvojivo od drugoga. Navodi koliko je uznemirujuće što se pripadnici LGBTQ+ pokreta često tako spremno i lako asmiliraju u neoliberalni mainstream. Objašnjenje za to pronalazi u riječima Sare Ahmed: „moguće je biti žrtva i ne biti ni na koji način radikalan; to se vrlo često događa među homoseksualnom, kao i među svakom drugom potlačenom manjinom.“ No, Nelson ne samo da se zalaže za mijenjanje trenutnog poretka, nego je svjesna i da je za to potrebno mnogo više od ostvarivanja slobode u krevetu: „postoji neko jebeno zlo u ovom svijetu koje treba razjebati, i vrijeme za bezbrižne izjave kako će to što spavamo s kim želimo i kako god želimo zaustaviti tu mašineriju odavno je prošlo.“

Argonauti su u velikoj mjeri homage queer teoretičarki Eve Kosofsky Sedgwick čija je studentica bila i sama Nelson. Sedgwick je željela da riječ queer funkcionira poput zajedničkog nazivnika, poput broda Argo, koji bi obuvatio raznovrsne oblike otpora koji ne moraju nužno biti vezani uz seksualnu orijentaciju. U isto vrijeme, inzistirala je na „centralnosti homoseksualnih ekspresija“ u pojmu queer, s obzirom na „povijesnu i trenutnu snagu zabranjivanja istih“. „Drugim riječima“, navodi Nelson, „željela je da to postoji na oba načina. Možemo naučiti mnogo od želje da nešto postoji na oba načina.“

Nelson se u Argonautima dotiče i samog značenja i mogućnosti jezika. Kao razlog zašto se bavi pisanjem navodi Wittgensteinovu ideju da je neizrecivo – na neizreciv način – sadržano u izrečenom. Za sebe tvrdi da je provela cijeli život posvećena toj ideji, ideji da su riječi dovoljne, dok nije upoznala Dodgea, koji je proveo cijeli život jednako posvećen ideji da riječi nisu dovoljne. Ne samo da nisu dovoljne, Dodge smatra da su riječi „korozivne za sve što je dobro, što je stvarno, što teče,“ te da jednom kada nešto imenujemo, ne možemo to više vidjeti na isti način. Nelson ni u ovom slučaju ne želi označiti samo samo jednu opciju kao ispravnu, već ostavlja prostor za preispitivanje i drugačije gledanje: „Gledam iznova stvari koje se ne mogu imenovati, ili barem, stvari čija esencija je treperenje, tijek. Prestala sam samozadovoljno ponavljati Sve što uopće može biti mišljeno može biti mišljeno jasno i pitam se, iznova, može li sve biti mišljeno.“

Harry Dodge

Nelson i Dodge proživljavaju period svojih najvećih transformacija zajedno. Dok je Nelson trudna s njihovim sinom Iggyjem (začetim umjetnom oplodnjom), Dodge je na terapiji testosteronom, te prolazi kroz top surgery (mastektomiju). Svjedočeći drugačijim mijenama svojih tijela, Nelson uočava i sličnosti, te se pita nema li nešto inherentno queer u trudnoći, „utoliko što duboko mijenja nečije ‘normalno’ stanje i omogućava radikalnu intimnost – ili radikalno otuđenje od – vlastitog tijela?“ Nelson tu pronalazi paradoks: „Kako tako potpuno čudno i divlje i transformirajuće iskustvo može u isto vrijeme simbolizirati ili utjelovljavati krajnji konformizam?“

Kroz cijele Argonaute Nelson nastoji ukazati na nestabilnost binarnih opozicija, ontološkog ili/ili. Ono što nju zanima pronaći je prostor između dihotomija ili onaj koji ih obje sadrži. Iz toga proizlazi i njezino zaziranje od olakih identifikacija, smještanja u skučene granice određenog identiteta. Baveći se problematikom genderqueer ili transseksualnog identiteta, navodi kako naziv trans može biti neprimjeren za neke stoga što evocira putovanje isključivo od jednog do drugog rodnog identiteta, te potrebu za „ortopedskim hodočašćem između dvije fiksne destinacije“. Njezin partner Dodge često kaže „Nisam na putu nikamo“. „Kako objasniti, u kulturi koja žudi za konačnim razrješenjima, that sometimes the shit stays messy?“ Nelson smatra da je najbolji način da saznamo kako se netko osjeća u vezi svog roda, seksualnosti – ili bilo čega drugoga, napominje – taj da slušamo ono što nam osoba kaže i pokušamo se u skladu s tim ponašati.

Je li moguće nastanjivati, ili sadržavati, više rodnih identiteta u isto vrijeme (kako bi se laički reklo, biti „i muško i žensko“)? Je li moguće stvoriti obitelj koja je i queer i heteronormativna? Obitelj Nelson i Dodgea je queer – neke svakodnevne manifestacije služe kao ilustracija – Nelson navodi zadržavanje daha kada Harry prilikom kupovine daje svoju kreditnu karticu s imenom Harriet na njoj ili kad ih konobar oboje oslovljava s „dame“. No također posjeduju šalicu s otisnutom slikom svoje obitelji – za koju im prijateljica kaže „ovo je najheteronormativnija stvar koju sam ikad vidjela“.

Znatan dio Argonauta posvećen je temama vezanim uz majčinstvo i brigu o drugima. Nelson izražava neskrivenu naklonost američkom psihologu D. W. Winnicottu, najpoznatijem po svojim idejama „dovoljno dobre majke“ i „obične posvećenosti“ po kojima se razlikuje od mnogih danas modernih ideologija „helikopter roditeljstva“. Nelson navodi kako je on generalno bio „prilično radosna duša“, no određene sintagme koje je skovao kao opis onoga što će se dogoditi djetetu ukoliko njegov odgoj ne bude dovoljno dobar mračne su i uznemirujuće, te neuobičajene za diskurs o odgoju djece. Nelson ih preuzima i inkorporira u opsežan i detaljan opis rađanja svog sina Iggyja kojemu je posvećen zadnji dio knjige. Između ostalog, to je iskustvo „padanje zauvijek“ i „raspadanje na komadiće“.

Nelson dekonstruira mnoge stereotipe o majčinstvu, u isto vrijeme ne želeći ga stavljati na pijedestal, ali niti pristati na drugu krajnost, „nemogućnost majke koja misli“. Prisjeća se anegdote s predstavljanja knjige Umjetnost okrutnosti, za vrijeme svoje trudnoće, kada joj stariji poznati dramaturg iz publike postavlja pitanje nije li joj u njezinom stanju bilo teško baviti se temama poput sadizma, nasilja i okrutnosti. Za Nelson je simptomatično što upravo on skreće pažnju na to: „Ah da, tko će, ako ne stariji privilegirani bijelac, pozvati ženu za govornicom nazad u njezino tijelo, kako nikome ne bi promaknuo spektakl tog nevjerojatnog oksimorona, trudna žena koja misli. Što je samo napredna verzija uobičajenog oksimorona, žena koja misli.“

U svom istraživanju majčinstva posebno zanimljivim nalazi koncept „sodomitskog majčinstva“ feminističke kritičarke Susan Freiman, koji označava majku koja uživa u drugačijim oblicima seksualnosti od onih normativnih i reproduktivnih. Kao primjer navodi umjetnicu Catherine Opie s radovima naziva npr. Autoportret/rezanje (Self-Portrait/Cutting, 1993) koji su uključivali urezivanje riječi i slika u njezina leđa ili prsa. Desetljeće poslije, rad Autoportret/dojenje (Self-Portrait/ Nursing, 2004) prikazuje Opie kako doji svog sina Olivera dok joj je na prsima zamagljen ožiljak urezane riječi „pervertit“ iz prijašnjeg rada. Nelson objašnjava: „Pervertit ne treba umrijeti ili skriti se, no ni odrasla seksualnost ne treba biti nametnuta djetetu, biti mu teret.“ Zatim spominje intervju u kojem sama Opie govori kako nije lako pronaći vremena da bude sve – i redovna profesorica, i umjetnica, i majka, i partnerica, te k tome još za istraživanje S/M-a.

‘Autoportret/dojenje’, Catherine Opie

U nastojanju da obuhvati oboje, da omogući supostojanje obje mogućnosti Nelson nas poziva da obratimo pažnju na nešto što ona smatra izuzetno bitnim: „…primijetite kako ta problematičnost prelaska iz jedne u drugu ulogu, ili pokušaj pronalaženja vremena, nisu isto što i ontološki ili/ili.“

Kao jedan od začetaka Argonauta Nelson ističe esej koji je pisala za umjetničku instalaciju svoje prijateljice i umjetnice A. L. Steiner. Instalacija naziva Psići i djeca (Puppies and Babies, 2012) sačinjena je od mnogo fotografija intimne svakodnevice ljudi sa svojim psima i/ili djecom. Za Nelson je ona queer zato što bez diskriminiranja prikazuje različite oblike obitelji. Oduševljena bliskošću koju pronalazi u prikazima brige i za djecu i za pse, smatra da je „jedan od darova genderqueer stvaranja obitelji – i voljenja životinja – otkriće da je briga o drugima odvojiva od – i spojiva sa – bilo kojom rodnom identifikacijom, bilo kojim razumnim bićem. To nas podsjeća da svako tjelesno iskustvo može biti učinjeno novim i neobičnim, da ništa što napravimo u ovom životu ne mora biti smješteno u određenu ladicu, da niti jedan oblik djelovanja ili odnosa nema monopol nad tzv. radikalnim ili tzv. normativnim.“

Iako Argonauti jednim dijelom funkcioniraju kao dijalog između nje i Dodgea, Nelson u taj razgovor uključuje i mnoge druge autore, njihove riječi isprepliće sa svojima, a imena im navodi na marginama stranice kako bi čitateljica mogla što lakše putovati iz jednog teksta u drugi. Tako Argonauti postaju još jedna nekonvencionalna obitelj koju stvara, a sastoji se od mnoštva glasova koji su utjecali na nju. Nelson smatra da ih najbolje opisuje fraza američkog pjesnika Dana Warda, „mnogorodne majke moga srca“ (many gendered mothers of my heart). One su već spominjani Eve Sedgwick, D. W. Winnicott, zatim teoretičari Judith Butler, Roland Barthes, Susan Sontag, suvremene književne figure poput Eileen Myles, Eule Biss, Waynea Kostenbauma, ali i imena poput Lea Bersanija (čiji se jedan esej zove Je li rektum grob?), budističke redovnice i učiteljice Peme Chodron, klasika američke književnosti R. W. Emersona i mnogih drugih. Svima njima Nelson daje glas u želji za stvaranjem obitelji u neprestanom dijalogu, stvaranjem riječi čija su „značenja zauvijek nova“.