Jelenadržava, zašto si je ne možemo priuštiti

Ruski je pjesnik Velimir Hljebnikov u svojoj bilježnici pod naslovom Što sam izučio nabrojao: zvijeri, azbuke, brojeve, drugove, ljude, godišnja doba, noći u Perziji, noći u Astrahanu. Da je imao tu sreću da je čita, pjesnik bi vjerojatno na tu listu posebno dodao i Jelenu Veljaču jer ona nije drugarica, a sudeći po njezinom posljednjem tekstu u Jutarnjem, nije bome ni čovjek jer ljudi su po Jeleni Veljači tek brojke, ili možda čak zvijeri koje ne zaslužuju hitnu liječničku pomoć ako je ne mogu platiti. I ne bi Veljaču nabrojao samo on, mogli bi je u usta uzeti i mnogi hrvatski pjesnici poput Antuna Branka Šimića koji je umro od tuberkuloze, ili Janka Polića Kamova koji je umro u tuđini, u bolnici za siromahe. No dobro, ne smijemo biti sentimentalni, da su platili, da su kao Veljača pisali sapunice, a ne tamo nekakve pjesmuljke, ne bi umrli u dvadesetim, u teškim mukama. Hrvatsko privatizirano zdravstvo bi ih poživjelo!

Već je svojom siječanjskom kolumnom na temu zdravstva Veljača dotaknula dno: „ZAŠTO idem roditi tamo gdje sam odlučila roditi. ZATO ŠTO SI TO MOŽEMO PRIUŠTITI, odgovorim ja. U svojim mislima, dakako“. A ono što je u Veljačinim mislima to je, naravno, i u njezinoj kolumni jer glumica nema filtera, pa smo tako u istom tekstu mogli pročitati i njezin apel ženama da budu „skromne u porodu, skromne u životu“. SKROMNE U GLAVI, nastavila sam niz na Twitteru, ali ja sam pjesnikinja, jasno je da si ne mogu priuštiti da zagovaram neoliberalne fore koje su Veljači tako drage jer bih bez socijalne države sve svoje bolesti, koliko god teške i ozbiljne bile, liječila Aspirinom i Andolom. Meni je teško odvojiti novac za privatnog zubara, a kamoli za kakav kirurški zahvat. Jelena Veljača može platiti privatnog liječnika i želi da ga svi plaćamo, i zašto bi je, pita se ona retorički, zbog toga trebalo biti sram?

Hrvatska glumica ima jednu odurnu naviku zbog koje bi je itekako trebalo biti stid, a to je da čitav svijet svodi na samu sebe. Jelenadržava, nazovimo je tako po uzoru na Hljebnikovu Menedržavu, misli da su njezini stavovi univerzalije. Sve što Jelenadržava misli, ostali trebaju bespogovorno usvojiti jer ako ona nešto kaže – onda znači da to i svi drugi misle. O tome odlično svjedoči i činjenica da Veljača misao započinje u prvom licu jednine, a završava je sugestivno, prvim licem množine: idem roditi zato što si to možemo priuštiti. Glumica ne može očito razumjeti da postoje ljudi koji si ne mogu priuštiti privatnog liječnika bez obzira u koje ih lice jednine ili množine stavimo. To njezino neoliberalno, diskriminatorno „mi“ nema, na primjer, nikakvih dodirnih točaka s mojim pjesničkim, nezaposlenim „ja“. Jelenadržava mjesto je duboke socijalne nepravde u kojoj siromasi, penzioneri, pjesnici, invalidi, nezaposeni i ostali bijednici nemaju što tražiti. Jelenadržava je samoj sebi jedina mjera stvari, a htjela bi odlučivati o drugima koje uopće ne doživljava. Trebamo se zato boriti da očuvamo socijalnu državu kako Hrvatsku doista ne bismo degradirali u Jelenadržavu koja bi nas lošim sapunicama liječila od zdrave pameti, ali se na zdravstvene probleme svojih građana ne bi ni osvrnula.

Veljačina posljednja kolumna njezin je pièce de résistance: savršen spoj libertarijanskog svršavanja na deregulaciju tržišta i Jelenadržavinog svršavanja na samu sebe. Jelena Velječa želi nas osloboditi od socijalno uređenog društva koje bi skrbilo o nama i našem zdravlju. I to, ni manje ni više nego zato što je ona, to jest Jelenadržava, hipohondar koji stalno odlazi na hitnu „jer su joj ispod kuće“. Dakle, da ponovimo, Veljača želi da Hrvatska polako privatizira javno zdravstvo i službu hitne pomoći zato što ona previše ide na hitnu jer joj je „ispod kuće“. Jelena je Jeleni jedini argument: budući da ja imam para, moraju ih imati i drugi. Budući da ja plaćam privatnog liječnika, moraju ga plaćati i drugi. Budući da sam ja hipohondar, i drugi su hipohondri. Budući da sam ja glupa, glupi su i drugi. Nisu, Jelenadržavo, nisu. Kad ti prdneš, nije zemljotres u Brežicama od kojeg se trese cijeli Zagreb.

Što bi se dogodilo kad bi Veljača počela primjećivati da postoje i drugi ljudi osim nje? Možda bi shvatila da medicinske sestre, trijažne ili ne, nisu isto što i liječnici. Vlada koja želi „reformirati“ zdravstvo naplaćivanjem odlazaka na hitnu, tražit će od sestara da rade liječnički posao i odlučuju tko je hitan slučaj a tko ne, što znači da će medicinske sestre u slučaju loše procjene, najvjerojatnije snositi svu krivičnu odgovornost. Da se radi o dvije različite kategorije zdravstvenih radnika, govori činjenica da je Strukovni sindikat medicinskih sestara i medicinskih tehničara odbio potpisati ugovore s prošlom Vladom, dok je Hrvatski liječnički sindikat pristao na nove kolektivne ugovore o radu koje je gurao ministar Mirando Mrsić. Pretpostavljam da bi Veljača platila, ali ne da je pregleda trijažna sestra, već pravi pravcati liječnik kojem će dati i više od 150 kuna ako treba. O životu i smrti onih koji para nemaju odlučivat će trijažne sestre, a o životu onih koji para imaju samo najbolji liječnici. I zbog toga bi Jelenu Veljaču trebalo biti jako sram. Život onih koji nemaju da plate pregled ne vrijedi ništa manje od njezinog.

„Ne mislim da imam pravo na tretman koji sam dobila na Sv. Duhu za nula kuna“, jada se Veljača, i onda ponovo, vrlo ljigavo prelazi u množinu: „iskorištavamo zdravstvo“. Nismo, međutim, svi mi libertarijanske štetočine Veljačinog kova. Ja sam kod liječnika u zadnjih sedam godina bila samo jednom zbog vratne kralježnice, a kao strankinja na privremenom boravku mjesečno za zdravstveno moram izdvojiti, iako sam nezaposlena – oko 400 kuna. A kad četiri mjeseca zaredom nisam platila svoj dug, blokirali su mi račun. I dok se Veljača, koja je svako malo išla na hitnu da je pregledaju jer su joj „ispod kuće“, žali da ljudi ne zaslužuju besplatne preglede, ja koja sam liječnici otišla samo jednom ne želim da ljudi te preglede plaćaju. U čemu je stvar? Vrlo jednostavno, u novcu. Osobe koje para imaju misle da vrijede više jer novac doživljavaju kao dodanu vrijednost, odnosno upgrade. Ako imam para, računaju, zaslužujem bolji tretman u školstvu, zdravstvu, u životu općenito.

S druge strane, slobodni umjetnici, na primjer, moji kolege pjesnici i ja, trijažne sestre, ne posjedujemo tu dodanu vrijednost, već smo loše ili nikako plaćeni za vlastiti rad. A kad živite tako, onda nemate 150 kuna koje možete iz šale potrošiti u hitnoj. 150 kuna je puno. I zbog toga što to ne zna, Jelenu Veljaču također bi trebalo biti sram. Bilo je u kolumnama Jelene Veljače, doduše, još primjera potpune socijalne neosjetljivosti, ali manje je mučno čitati njezine kontemplacije o cipelama i modi dok je u Londonu sjedila naspram javne kuhinje, nego što je mučno čitati njezin cinizam prema ljudima od kojih živi, koji gledaju njezine preplaćene i tupave serije.

Jelena Veljača odlučila je u svom tekstu da se samo umirovljenici smiju liječiti besplatno, a da svi ostali moramo kao ona plaćati liječnike i preglede, a što Jelenadržava kaže, to Hrvatska država po hitnom postupku mora implementirati jer dva su stupa tuzemnog zdravstva – ministar Dario Nakić i glumica Jelena Veljača! „Da postoji privatna klinika koja pruža uslugu hitne pomoći tijekom noći, ja bih je već odavno plaćala, jednostavno zato što ne očekujem od države da se brine o svim mojim potrebama“, kaže Jelenadržava, i to posve očekivano jer nezajažljive potrebe libertarijanaca poput nje nijedna socijalno uređena država i ne može zadovoljiti. To su potrebe koje utažuju slobodno tržište, offshore računi i tuđa socijalna bijeda.

U zadnjem pasusu svoje kolumne Veljača poziva čitatelje na osobnu odgovornost, osjećaj za mjeru i kajanje, pa sam je odlučila poslušati: odgovorno sam reagirala na njezinu bljuvotinu od teksta, pokazala sam osjećaj za mjeru tako što sam pazila koliko sam je puta spomenula imenom i prezimenom, koliko samo prezimenom, a da se ne ponavljam previše – ubacila sam i Jelenadržavu i evo, čak se i kajem što sam njezinu kolumnu uopće otvorila da je pročitam. Njezin mi je pak apel da pokušamo razumjeti zašto je blagoslov dati 150 kuna došao kao šlag na kraju: zato, Veljača, što je ta usluga već plaćena. Postoji, uostalom razlog zašto govorimo o javnom zdravstvu: zdravlje pripada svima, ne samo onima koji ga mogu platiti.

Na kraju bih poslala Jeleni Veljači i njezinim istomišljenicima jedno malo, malecko upozorenje. Iako Veljača spominje svoju kćerkicu Lenu u kolumni, ne čini mi se baš da razumije najbolje posljedice koje bi po nju ove „reforme“ zdravstva mogle imati. Onaj pjesnik kojeg sam spomenula na početku, Janko Polić Kamov, koji je umro u bijedi, u tuđini, rodio se u bogatoj i uglednoj obitelji. S obzirom na prirodu tržišnog kapitala, nisam sigurna da je bilo čiji život siguran i zaštićen od financijskog kraha i problema. Kad stvari krenu na loše, puno je bolje imati socijalnu državu koja će pomoći od privatnih klinika u kojima plaćaš „zato što možeš“ i države koja ne brine o svim tvojim potrebama.