Maja Čule – o ljubavi, salati i mreži

Što ako ne biste morali raditi za novac? Što ako možete biti doista wireless? Ta pitanja postavlja Alex, protagonistica filma Facing the Same Direction, plasirajući ideju o drugačijem promišljanju rada u okviru Indiegogo kampanje. Kratki film Maje Čule, njujorške umjetnice i dizajnerice, kritički promišlja opresivnost Do What You Love kulture, zahvaljujući kojoj ljubav i strast radnika/ca prema poslu poslodavcima omogućava njihovo iskorištavanje.

Maja Čule, Facing the Same Direction, 2014.

Početak filmskog narativa odvija se u njujorškoj kineskoj četvrti ispred i unutar Appleove trgovine u trenutku lansiranja iPhonea 6. Redovi ljudi danima borave pred dućanom stvarajući idealan konzumeristički hype. Dok naizgled nestrpljivo čekaju novi iPhone, pojedinci reklamiraju tvrtke čije logotipe nose na odjeći. Prostor Appleove trgovine mjesto je gdje upoznajemo Alex, okruženu radnicima, potrošačima, ali i potrošačima koji su istovremeno proizvođači, tzv. prosumers.

Apple, koji osim proizvoda prodaje i životni stil, savršen je primjer odnosa prema radu koji izgleda kao igra ili dokolica te nije jasno kad prestaje slobodno, a počinje radno vrijeme. O radu posredovanom tehnologijom Franco Berardi – Bifo piše kako su info radnici dostupni u svakom trenutku i na svakom mjestu te ih se može pozvati da ponovno izvode proizvodnu funkciju koja će zatim opet biti umetnuta u ciklus globalne proizvodnje. Stoga se mobilni telefoni mogu shvatiti kao ostvarenje kapitalističkog sna jer mogu apsorbirati svaki mogući atom vremena točno u trenutku u kojem ga ciklus proizvodnje zahtijeva.¹ Nadalje, za Bifa je rad unutar mreže beskonačno fleksibilan, što znači da se može uspostaviti i ukinuti, a upravo u identifikaciji s ukidanjem pronalazimo i njegovu želju i njegovu anksioznost.²

Maja Čule, Facing the Same Direction, 2014.

Polazeći od Bifovih teza o digitalnom radu, Maja Čule u nastavku filma na snimke hypea oko nove verzije iPhonea nadovezuje YouTube isječke koji prikazuju testiranje pametnog telefona do granica izdržljivosti, odnosno do potpunog uništenja. Osim što opet prikazuje prosumere plaćene da uništavanjem uređaja reklamiraju brand, uništavanje mobitela u kontekstu filma može se iščitati kao pokušaj isključivanja iz procesa proizvodnje. Uništavanje mobitela u filmskom scenariju poslužilo je kao uvod Alexine ideje kako ne raditi za novce. Štoviše, ona u filmu, ali i u stvarnosti (mreže) tu ideju prezentira kao kampanju na platformi Indiegogo. Cilj njezine kampanje bio je prikupiti 80 000 dolara kako ne bi morala raditi za novac. Time je njezin cilj potpuno suprotan drugim kampanjama u kojima entuzijasti traže financijsku podršku kako bi započeli posao. Nadalje, umjesto iritantno dopadljive glazbe i pokojeg stručnjaka, Alexin video svodi se na njezin monolog i nekoliko kadrova. Stoga je u kontekstu Indiegogo platforme njezin video subverzivan: prvo, jer Alex nije stvarna osoba i drugo, jer ne želi raditi ništa.

Maja Čule, Facing the Same Direction, 2014.

Video Facing the Same Direction premijerno je prikazan na samostalnoj izložbi Maje Čule u londonskoj galeriji Arcadia Missa 2014. godine, a na dan otvorenja lansirana je Indiegogo kampanja. Time je umjetnički rad istovremeno zaživio u offline prostoru galerije gdje je percipiran kao fikcija i online prostoru interneta gdje je percipiran kao stvarnost. Takvoj su percepciji pridonijeli jezik i kontekst koji ga okružuju na internetu. Nesaglediv protok informacija, vizualnih, tekstualnih, organiziranih, nasumičnih, dostupnih, zaključanih, predstavlja našu online stvarnost. Štoviše, taj svijet ne završava nužno odlaskom offline, već se u svojim segmentima pretače u druge medije i sfere, od politike do međuljudskih odnosa. Riječima Hito Steyerl: “Stvarnost se danas uglavnom sastoji od slika; preciznije, od stvari, konstelacija i procesa koji su ranije bili vidljivi kao slike. To znači da nije moguće razumjeti stvarnost bez razumijevanja filma, fotografije, 3D modeliranja, animacije ili drugih oblika pokretne ili statične slike.”

Stoga treba postaviti pitanje tko doista razumije internetsku stvarnost? Je li dovoljno poznavanje naredbi poput search, copy, download, link, share, tweet? Doduše, ništa od toga ne stvara slike već ih traži, kopira, preuzima, dijeli, povezuje, komentira, često ispred veće ili manje online publike. Putovanje slika internetom obuhvaća vrlo različite proizvođače i krajnje korisnike, a vizualne i sadržajne specifičnosti kruženja digitalne slike zanimaju i Maju Čule. Ipak, ona zahvaljujući radu u području grafičkog dizajna dobro poznaje zakonitosti manipulacije slikom. Upravo iz jezika i konteksta mreže proizlazi njezina umjetnička praksa fokusirana na fenomene internetskog okoliša, bilo da je riječ o kruženju slika ili virtualnim ekonomijama koje zamagljuju granice između posla i zabave, slobodnog i radnog vremena, besplatnog i plaćenog rada.

Maja Čule, Intern, 2015.

Svoje umjetničke radove Maja Čule podjednako izlaže na online platformama i u stvarnim galerijama, s time da radovi podliježu zakonitostima konteksta. Primjerice, u više je navrata surađivala s DIS Magazineom, platformom koja preispituje umjetnost, modu, glazbu i kulturu, konstruirajući i podržavajući nove prakse. Čule je rad INTERN izvela u okviru kategorije DISown koja “testira trenutno stanje umjetničkog objekta”, pozivajući mlade umjetnike/ce na suradnju i plasirajući nastale objekte na online tržište. Jeftina sklopiva stolica ogoljena je od plastike i celofana čime je ostao samo kostur, a tematizira fleksibilnost slabo plaćenog stažiranja. Stolica, kako stoji u opisu, ima dvije funkcije: zauzeti što manje mjesta i konstantno podsjećati da stažiranje neće postati stalan posao. K tome, minimalni zahtjevi su: najmanje 29 sati predanosti i talent za bezglavo multitaskanje.

Nadalje, u okviru umjetničkih stock fotografija DISimages Čule je osmislila seriju Laughing Alone with Salad. Za polazište je uzela seriju stock fotografija Women Laughing Alone with Salad koje prikazuju nasmijanu ženu kako jede salatu. Sama. Možda je pretjerano reći da jede salatu, više je približava ustima. Kad bismo je vidjeli uživo, možda bi nam tako široko nasmijana djelovala pomalo ludo ili bi par metara dalje uočili neku kameru.

Maja Čule, Laughing Alone With Salad, 2013.

Umjetnica serijom Laughing Alone with Salad parodira rodno isključiv mem uključivanjem muškaraca ili pak celebrity lookalikea. Osim izvrtanja sadržaja koji dovodi do apsurda, izvrće i formu slike ogoljavanjem tragova Photoshopa, pa fotografije djeluju nedovršeno. Bizarnim motivima poput psića od kupusa, letećih cvjetića brokule, komadića crvene paprike koji izgleda kao jezik pridružuje i bizarne tagove poput: curator laughing eating salad, manicure, before salad, after salad, Tina Turner itd.

Maja Čule, Laughing Alone With Salad, 2013.

Razlog zašto je Maja Čule odlučila izvrnuti mem Women Laughing Alone with Salad, kako navodi u intervjuu, leži u tome što je to jedan od memova koji je u potpunosti neosjetljiv, posve nepotrebno pripisan jednom rodu, te oslikava sliku zdravlja koja nema nikakve veze sa zdravljem. No, mem ne implicira samo zdravlje, već i sreću kakva se prodaje u reklamama. No, ako preuzmemo Badiouovo tumačenje sreće zasnovane na ravnopravnosti, sreće koja uključuje pitanje drugog, žena koja sama jede salatu nije sretna. Nadalje, Badiou suprotstavlja pojam zadovoljstva pojmu sreće i povezuje ga sa sebičnošću preživljavanja, zbog čega zadovoljstvo ne zna ništa o jednakosti.

Problem kod naizgled bezazlene serije Women Laughing Alone with Salad u tome je što ishitreno nastoji zadovoljiti vizualni jezik tržišta što rezultira mizoginim kreiranjem identiteta s kojim bi se potrošačica trebala poistovjetiti. Iz istog razloga umjetnica je reagirala na prodajni oglas na Amazonu za Bic for her, olovke namijenjene isključivo ženama. Ono što to online mjesto čini zanimljivim nije spomenuti proizvod već više od 2000 komentara ispisanih ispod njega. Uslijedio je bogat raspon tekstova, od ironičnih crtica do segmenata doktorske teze, a svi odreda reagiraju na rodnu isključivost. Maja Čule komentare je pretvorila u knjigu, a rad naslovljava Thinner Barrel po riječima koje opisuju tanju dršku olovke što je čini pogodnijom za žensku ruku. Prenošenjem online komentara u kontekst knjige umjetnica komentarima daje značaj ukoričenog teksta koji proizvodi smisleno značenje.

Maja Čule, Thinner Barrel, 2014.

Zaključno, spomenula bih kratki video Attraction Continues. Snimljen u Madame Tussauds, muzeju voštanih figura na Times Squareu, bavi se pitanjem Interneta kao društvenog medija. Uz voštane figure nekoliko djevojaka i mladića imitira poze voštanih figura izjednačavajući se s nedodirljivim statusom slavnih. I dok je službeno geslo muzeja približavanje zvijezdama, umjetnica to smatra zastarjelim konceptom jer danas je za približavanje slavnoj osobi dovoljno vidjeti što objavljuje na Instagramu, Twitteru ili kojem drugom društvenom profilu. No, video je svojevrsna metafora tijela uhvaćenog između materijalne i digitalne stvarnosti od kojih često ona digitalna djeluje uvjerljivije.

Jer kao što se može iščitati iz drugih radova Maje Čule, tijelo koje se materijalizira unutar digitalne stvarnosti ima direktne posljedice na naše navike, jezik i ponašanje. Njezina umjetnička praksa pokušaj je kritičkog promišljanja u okviru medija koji je već davno prestao imati subverzivni potencijal koji bi mogao služiti društvu. I baš je zato važna.

Naslovna fotografija: iz serije Laughing Alone with Salad.

1. Berardi – Bifo, Franco (2013) Duša na delu. Zbirka Mediakcije. MASKA: Ljubljana, str. 102.
2. Isto, str. 99.