Sjećanja su bljeskovita, ali upečatljiva.
Učionica u osnovnoj školi, vrijeme velikog ili malog odmora, idemo u četvrti ili peti razred, imamo devet ili deset godina. Sjedim sama u klupi, okružena grupom dječaka iz razreda koji mi skandiraju: Muškardin, muškardin! Kad bih imala izbora, pravila bih se da ih ne čujem, ovako samo stoički primam njihove uvrede.
Budući da je u ponedjeljak privedena kraju sedma sezona serije Bob’s Burgers, očite miljenice ove rubrike, moram priznati da sam malo klonula duhom. Stoga će današnji Popsikon biti nešto mračniji, ako ne u tonu, onda svakako u sadržaju. Nema dobrog trenutka za suočavanje s bešćutnim pogledom Franka Underwooda ili formiranje konačnog stava o Goopu, ali ako su me Tina, Gene i Louise išta naučili, onda je to da svaku nesretnu situaciju treba objeručke prihvatiti (i, po mogućnosti, učiniti je još nelagodnijom). Slijedi kratak pregled sadržaja koji ne samo da tugovanje za obitelji Belcher zamjenjuju drugim vrstama tugovanja, već prizivaju jezu zbog koje često bježimo upravo u popularnu kulturu.
Termin lad culture podrazumijeva neprikladno ponašanje mladih muškaraca koji, uglavnom u većim grupama, piju prekomjerne količine alkohola, omalovažavaju ženski rod i često se ponašaju nasilno. U Britaniji se problem lad culture većinom proučavao u obrazovnim ustanovama poput sveučilišta, gdje mladi ljudi, koji bi trebali biti svjesni svojih postupaka, umanjuju posljedice psihičkog i fizičkog zlostavljanja osoba ženskog roda, homoseksualaca ili pripadnika druge rase. Okrutne šale objavljene u člancima i komentarima na društvenim mrežama prati takozvano dokazivanje „muškosti“ kroz različite procese inicijacije koji se održavaju na studentskim kampusima diljem Velike Britanije. Vrlo slični postupci vežu se i uz američku kulturu sveučilišta najčešće prikazanu kroz utjecaj fraternity i sorority udruga.
Nakon stotinu milijuna različitih ekranizacija Batmana, Supermana, Spider-Mana, nakon nebrojenih adaptacija i ekranizacija žnj DC-jevih i Marvelovih muških superjunaka i antijunaka, Hollywood nam se napokon smilovao i dao šansu Wonder Woman, junakinji koja vrijedi više od Ant-Mana, Aquamana, Green Lanterna, Čuvara galaksije i Deadpoola zajedno. Da, WW vrijedi više, ali ljudi je sudeći po pojedinim reakcijama, kako je sam lik Wonder Woman (Gal Gadot) rekao, baš i ne zaslužuju. Wonder Woman (2017) redateljice Patty Jenkins zanimljiva je i uspjela ekranizacija poznate strip-junakinje. Njezina Wonder Woman nije nova Imperator Furiosa, ali razlog tome nisu ni superjunakinja ni redateljica, već činjenica da Wonder Woman ne pripada distopijskom svijetu Mad Maxa, već DC-jevom univerzumu koji nije u stanju sagledati i tematizirati vlastitu distopičnost
Pretprošlog sam tjedna, kao i milijuni drugih ljudi, pohrlila u kino pogledati dugo iščekivanu ekranizaciju priče o mojoj omiljenoj superjunakinji – Wonder Woman. Ušla sam u pretrpanu kinodvoranu s popriličnom dozom entuzijazma, a izašla u potpunoj ekstazi. Kao što je Tihana Bertek primijetila, nisam bila jedina. Uskoro su internet preplavile kritike u kojima se slavi Patty Jenkins, redateljica filma, i Gal Gadot koja utjelovljuje Wonder Woman. Velika izlaznost na Wonder Woman dočekana je s općim oduševljenjem na mnogim anglofonim portalima, a brojne su kritičarke napisale hvalospjeve filmu i proglasile ga feminističkim. Naravno, s takvim tumačenjem filma ne slažu se svi, pa tako ni Tihana Bertek koja odbacuje spomenutu tezu i na kraju svog članka odlučno zaključuje da “feminizmu ne treba Wonder Woman”.
Prilično sam sigurna da u meni ne postoji ni jedan jedini ironičan atom. Možda postoji jedan, ali taj je rezerviran za finu ironiju devetnaestostoljetnih rečenica Jane Austen. Ne mogu, još bolje/točnije, ne želim sadržaje popularne kulture konzumirati ironično. Naravno da svi/e imamo zadrške i predrasude, naravno da će nam se povremeno omaknuti koja podsmješljiva primjedba, naravno da ćemo ponekad svoju iracionalnu ljubav prema onome što smatramo lošim sadržajem pokušati ispričati zamaskiravši je u hate-watching, hate-reading i ostale slične hejterske aktivnosti. No kultivirati ironičan odnos prema serijama i glazbi koje iz nekog razloga ipak potajno gledamo i slušamo, slaviti ga kao viši, “intelektualniji” oblik nošenja s ogromnom količinom sadržaja koja nam je svakog dana dostupna samo perpetuira sram u popularnoj kulturi.
