*Tekst sadrži spojlere!
Ima taj jedan ulomak u romanu Big Little Lies u kojemu Celeste, jedna od triju protagonistkinja, konačno i nepovratno shvaća kako je u braku sa zlostavljačem i kako će se nasilje koje doživljava sustavno pogoršavati sve dok jednoga dana ne dosegne konačnu, fatalnu točku. I još strašnije, Celeste shvaća kako je odlazak ne bi spasio – njezin će je suprug po svoj prilici ubiti pokuša li ga napustiti, jednako kao što će se, ukoliko ostane, „jednoga dana zbog nečega naljutiti dovoljno da je ubije“. To je točka u kojoj sva Celestina statusna privilegiranost, ljepota, završeni pravni fakultet koji bi joj osigurao financijsku neovisnost, prekrasna kuća i imućnost prestaje išta značiti. Celeste je samo žena koju će njezin nasilni bračni partner jednoga dana ubiti i niti jedan od privilegija koji proizlaze iz njezinog obrazovanja, imetka i društvenog položaja neće je od toga zaštititi.
Otkako sam prije više od mjesec dana pogledala onu, rekla bih, genijalnu, fenomenalnu, epohalnu, kultnu, epsku epizodu Girls koja je inspirirala i naslov ovog teksta, prati me neki neobjašnjiv osjećaj ushita. Kao što sam otada nebrojeno mnogo puta ponovila prijateljicama, prijateljima, poznanicima i poznanicama, ma zapravo bilo kome tko je bio zainteresiran za razgovor o toj temi, Lena Dunham u tih je trideset minuta savršeno demonstrirala suvremeno funkcioniranje patrijarhata. Iako sam i inače odani fan serijala, ta epizoda u mojoj je bilježnici instantno i s lakoćom zasjenila svih ostalih šest sezona, a s obzirom na to da u tom oduševljenju nisam jedina, vjerujem da neću pogriješiti ako zaključim kako je riječ o zbilja dragocjenom momentu televizijske odnosno online streaming povijesti.
Prije nekoliko tjedana Tavi Gevinson najavila je Rookiejev podcast pa smo, opijene uzbuđenjem zbog širenja našeg omiljenog tinejdžerskog portala u novi medij, shvatile to kao znak da svoja razmišljanja i sve učestalije razgovore o podcastima preselimo na Muf. Iako prva epizoda u kojoj Tavi razgovara s Lorde i Hiltonom Alsom nije donijela ništa nečuveno, nastavljamo sa slušanjem, a što sve još slušamo i zašto saznat ćete u tekstu koji slijedi.
WHAT WILL WE DO THIS TIME ABOUT ADAM?
Asja: Lana, ajde ti prva jer sam sigurna da imaš nešto lijepo za reći o ovoj epizodi
Lana: Ajmo s jednostavnim pitanjem za zagrijavanje. Biste li živjele u ružnoj kući s pogledom na lijepu ili lijepoj s pogledom na ružnu?
Maša: To je moje pitanje!
Lana: Hehe
Maša: Luka i ja stalno igramo tu igru
Lana: I? Ja sam (se) isto to više puta pitala
Maša: Pa ja bih živjela u ružnoj zgradi, ako su stanovi kvalitetni 😀
Lana: Ja isto. Team Shosh
Asja: Ne živi mi se u kući s pogledom na druge, radije bih da su mi ispred kakva livada i šuma.
Lana: Ali nikad pod ružnu zgradu nisam računala loše instalacije i ruševnost i štakore i to
Maša: Da, slažem se, estetika je varljiva 🙂 Tko zna što je unutra
THE BOUNCE
Lana: Jedna feelgood epizoda
Asja: Ah, Dill. Tko zna, možda on bude odgajao Hannino dijete
Lana: Totalno se nadam da ne
Asja: Kad pojedeš pizzu ili njih osam i isplačeš se s Hannom, gotovo je: dijete je tvoje
Maša: Odlična je kompozicija epizode. Tri susreta s tri stranca koji na malo pomaknute načine pozitivno utječu na naše likove
Lana: Da!! Super je. I meni je super što imamo napokon te pozitivne uzlete naših junaka
Maša: Elijah je imao najpozitivniji uzlet
Asja: ZASLUŽIO GA JE
Lana: Scena njegovog pjevanja jedan je od vrhunaca sezone. Bila sam tako sretna!
Maša: Bilo je jako zabavno
Mnogi će reći da je The Mummy film u kojem se gušta kao u Nutelli na jušnu žlicu u 2 ujutro – potiho i da nitko ne zna. Ljudi ga uglavnom nazivaju “guilty pleasure” filmom. Sva filmološka znanja i pravila “dobrog ukusa” na stranu, meni je Mumija (1999.) jedan od omiljenih filmova i to otvoreno priznajem. Ne zbog toga što smatram da ga nosi vrhunsko pisani scenarij ili efekti, već zbog onog osjećaja koji me obuzme pri gledanju filmova prepunih avanture, putovanja, traganja za Svetim gralom, izgubljenim kovčegom, ukletim hramom, razrješenjem piratske kletve, uništenjem tamnog gospodara i njegova prstena… U meni zatitra posebna senzacija inspiracije i zapaljene mašte, koju mi danas malo koji film može pružiti. Camp s mjerom, horor u pravim dozama, kletve, romantika, arheologija, akcija, piramide, karavane utopljene u sjaj krvavog sunca na zalasku… i Evelyn Carnahan.
