ALL I EVER WANTED
Asja: Let the mollification begin!
Maša: Kako ste zadovoljne početkom sezone?
Lana: Dosta sam zadovoljna! Nisam sad nešto oborena s nogu
Asja: Iskreno, okej mi je, ali nisam pretjerano oduševljena
Lana: A ti?
Maša: I ja sam dosta zadovoljna, klasično dobra epizoda. Zanimljivo je što je bila duža!
Asja: Ima nekih formulaičnosti koje su sad već nezaobilazan dio serije
Maša: Da, i zato što je epizoda duža bilo je nekih ponavljanja unutar epizode i inzistiranja na dobro poznatom Hanninom ponašanju
Godinama prije nego sam se autala, i sebi i drugima, jedna bi me cura koju sam znala preko zajedničkog prijatelja (nazovimo je Sandra) svaki put kad bismo se srele u gradu pitala: “Jasna, jesi postala lezba?”
Ja bih joj odgovorila nekom čudnom mješavinom smješka i srama, procijedila kratko neuvjerljivo “Ne” i sama sa sobom ponovo provjerila gdje se točno nalazim na spektru ljudske seksualnosti, jesam li i dalje čvrsto zacementirana na tom čudnom križanju aseksualnosti i biseksualnosti za koje sam godinama bila uvjerena da me najbolje opisuje. Odgovor koji bih samoj sebi dala bio bi, naravno, uvijek pozitivan: da, da, u teoriji sam biseksualna, u praksi aseksualna i ne, naravno da nisam lezba. Ali iz današnje perspektive jasno mi je da sve što sam zapravo bila, u teoriji i u praksi, najbolje opisuje riječ iz naslova ovog teksta. Bila sam – autohomofobna.
Neki ljudi radije maštaju o nerealističnoj budućnosti nego što se bave stvarnošću. Nisam nikad bila jedna od takvih, jer dok čovjek ima glavu u oblacima i razmišlja o utopističkim idejama, surova realnost baca suzavce na LGBTIQ zajednicu. Svijet i Hrvatska 2017. nisu mjesto za sanjarenje jer spadaju u kategoriju noćne more iz koje se svi ti zanesenjaci koji priželjkuju bolji život moraju što hitnije probuditi. Dalje, puno ljudi revoltirano trenutnom političkom situacijom govori kako ih nije strah. Iskreno, što vrijeme više prolazi, ja se sve više bojim. Ne toliko ljudi koji su u stanju počiniti zločine iz mržnje, pa čak ni onih koji takva zlodjela namjerno, poput predsjednice Grabar Kitarović, prešućuju ili im potiho aplaudiraju. Ne, mene je najviše strah ljudi koji misle da se njihovo protivljenje nasilju, zagovaranje pacifizma, demokratskih vrednota i ljudskih prava na socijalnim mrežama računa u organizirano pružanje otpora.
Svima je vjerojatno dobro poznat jedan od ključnih sastojaka sapunica, ali i brojnih drugih narativnih žanrova: prešućivanje koje dovodi do tragičnog nesporazuma, razdvajanja protagonist(kinj)a koje, ovisno o žanru, može poslužiti tek kao privremena retardacija radnje ili se uspostaviti kao stalna i rezultirati najokrutnijim oblikom patnje. Izluđujući trenutak zadržavanja za sebe ključnih informacija ili osjećaja najčešće je rezultat drugog tragičnog nesporazuma – nečega što je protagonist/kinja vidjela ili čula, a što ne mora odgovarati pravom stanju stvari – i redovito je začinjen dugotrajnim kadrom krupnog plana lica protagonista iz kojih gledatelj/ica može iščitati sve ono što se osjeća, ali ne i izgovara, odnosno jasnu vizualnu naznaku budućih nevolja.
Ignoriram vijest o snimanju trećeg filmskog nastavka Seksa i grada koja mi se prije nekoliko tjedana nasumično pojavila u newsfeedu. Ne želim čak ni provjeriti njezinu istinitost za potrebe pisanja ovog teksta. Jer stvarno, kome treba Seks i grad 3? Dok su obožavatelji/ce serije priželjkivale prvi nastavak, kod snimanja drugog već su pretegnuli ekonomski razlozi, a potencijalni treći teško može računati na jednaku financijsku isplativost. Čini se kako oko Seksa i grada vlada internetski konsenzus da su filmski nastavci pokvarili seriju stavljajući naglasak na njezine najslabije i najpovršnije aspekte. Nekada važna serija pretvorila se u jedan od onih pop-kulturnih primjera koji bi trebali služiti kao upozorenje pohlepnim proizvođačima i needy fanovima: previše dobre stvari nije uvijek dobro.
Ovog se naslova očito nisam prva sjetila, ali nekako osjećam da je više moj nego Freudov dok ga procjenjujem, brišem i ponovo pišem ista slova. Osjećam to zato što još mogu prizvati nelagodu, jer je još za mene opipljiva. Često ne moram kopati po svom nesvjesnom niti potiskivati svoje svjesno da bi se nelagoda prometnula u prvi plan. Ona je tu. Ponavljajuća, preplavljujuća. Uvijek se iznova rađa iz jednog trenutka jeze u koji kasnije više možda ne mogu uprijeti prstom, ali koji je svejedno mutno dug, kao u slow motionu. Nepogrešivo znam da ga doživljavam, znam da sam u njemu. Dok sama hodam gradom, čekam tramvaj, dok se mrači ili ulica naglo uroni u park. Ili, još strašnije, u prepunom dućanu, u društvu, u kratkom razgovoru s poznanikom, na poslu. Zato ću prisvojiti naslov – ja sam žena, on je moj.
