Iako je menstruacija biološka činjenica s kojom se većina žena, u prosjeku jednom mjesečno, susreće tijekom svoje spolne zrelosti, menstrualno je krvarenje u većini patrijarhalnog svijeta (pleonazam?) i dalje tabu tema, jedna od onih koje nije pristojno spominjati naglas, osim eventualno iza vrata ginekoloških ordinacija. Kažem eventualno jer mi je neki dan prijateljica prepričala kako ju je, u Zagrebu, u 21. stoljeću, vlastiti ginekolog pitao kakvo joj je stanje “dolje”, tako da stigmatizacija ženskih reproduktivnih organa očito perzistira i unutar pojedinih ginekoloških ordinacija. Međutim, ako se prisjetimo jednostavne biološke činjenice da bez menstruacije nema ovulacije, a bez ovulacije nema života, to se cenzuriranje pokazuje prilično paradoksalnim, pogotovo u kontekstu domaćih neokonzervativnih pokreta koje slave život, ali nekako nisu skloni i slavljenju menstruacije.
napisale smo
Laž apolitične kulture
Da nam bude bolja, započnimo 2017. godinu demistificiranjem oksimorona „apolitična kultura“ koji je hrvatskoj vladi prošle godine poslužio za političko obračunavanje s neprofitnim medijima. Pod izlikom da novinarstvo i politika nemaju što tražiti u kulturi desna je politička opcija angažirala vlastiti „apolitični“ kadar koji je trebao stati na kraj kompromitiranim intelektualcima, umjetnicima i portalima koji proizvode angažirane, ljevičarske tekstove poput ovih koje redovito čitate na Mufu. Servirane su nam zatim „apolitične“ ministarske odluke koje ćemo u ovoj godini itekako osjetiti, ako već nismo: ukinuto je financiranje neprofitnih medija, a u odbore koji odlučuju o financiranju u kulturi i davanju potpora umjetnicima postavljeni su ljudi koji navodno imaju samo jedan cilj, a to je očistiti kulturu od politike. Posljedično, Ministarstvo kulture prvi put neće podržati zagrebačku Povorku ponosa, a bez potpore ostalo je i hrvatsko izdanje Le Monde Diplomatiquea.
Stvari koje smo voljele u 2016.
Ispraćamo 2016. kratkim osvrtima na stvari koje smo u njoj voljele (da, ipak se našlo i takvih)!
Vidimo se u 2017. godini! <3
2016: godina u nasilju
Pregledavši liste najboljih LGBT filmova u proteklih nekoliko godina, pažnju mi je zaokupio nizozemski film Jongens (2014) redateljice Mische Kamp, inače tinejdžerska drama koja me podsjetila na činjenicu kako smo mi kojie imamo iskustvo autanja, suočavanja s nenormativnim seksualnim žudnjama i kreiranja vlastitog, uvijek marginaliziranog identiteta bez izuzetka žrtve nasilnog sistema koji nam nije dopustio da prođemo kroz netraumatsko iskustvo odrastanja. Negdje mi je misao najviše zaokupila činjenica kako mnogie nisu moglie imati prvi poljubac ili prvi dejt u skladu s vlastitim emocijama, nego su kriomice hvatalie sekunde unutar kojih bi svijet zatvarao oči kako bi se moglie ostvariti držeći se za ruke, šećući ili naprosto ne radeći ništa.
Blagdanski šoping vodič kroz svijet subverzivnih slikovnica
Nije nužno da savijamo leđa pred nasrtljivošću uzusa elementarne građanske pristojnosti koja nalaže da se u ovaj, predblagdanski period tonovi drže na pozitivnim visinama. Ne, dozvolimo namćoru u sebi (pa makar i anakronom, makar i elitističkom) da iskezi zube i uzdahnimo: živimo u žalosnom svijetu nečitanja, razmaženosti, nesposobnosti koncentracije na išta dulje od par minuta ili par kartica teksta. U svijetu odbijanja komunikacije koja neće majčinski brižno dražiti sve naše auditivne i vizualne perceptivne aparate, u svijetu oslanjanja na Powerpoint prezentacije, u svijetu bježanja od riječi. U svijetu u kojem intelektualne kapacitete naših rasprava ocrtavaju Twitter one-lineri i Facebook statusi zvijezda i naših dragih prijatelja, TED Talk videozapisi i iz konteksta izvađeni, do boli banalizirani memovi Meše Selimovića i Carla Gustava Junga.
“Ne gledaj mi u pijat” – ima li života unutar obitelji?
Marijana živi u paklu sastavljenom od zidova malog stana i članova svoje obitelji. Marijana živi u paklu koji je ispunjen kiselim smradom tuđih prljavih nogu i pohane piletine u obliku dinosaura. Marijana se ne može pomaknuti. Stišću je očeve restrikcije i majčino prigovaranje, lijenost njezina brata, pogledi i komentari njihovih susjeda, sitnice kojima se bave, propali životi. Zrak koji udiše otrovan je i ništa što napravi ne može biti dovoljno dobro. Sve oko nje stoji i izjeda se, a ona promatra partikularne oblike života koje može pronaći u učmaloj šibenskoj sredini iz koje su već i “svi krkani otišli”.
