Ivana: Upravo sam odgledala zadnje minute Gilmoreica. Malo jesam emocionalna. Ali not for long!
Lana: Koliko si na kraju sedme odgledala?
Ivana: Zadnje tri, po preporuci. Prvu epizodu sam već prije vidjela. Tako da ipak jesam preskočila potpunog Christophera. Ha!
Maša: Tak treba!
Lana: Dobar izbor. Zapravo, kad ih sad OPET gledam, Gilmoreice su pune drame i rastegnutih loših osjećaja
Ivana: To rastezanje me najviše iznenadilo pri ponovnom ponovnom gledanju.
Lana: Šesta sezona je mučenje!
Maša: Znači, Lana, tebi je 4. sezona trenutno najdraža?
Lana: A znaš šta, kad sam krenula na petu, shvatila sam da ful volim i petu! 😀 Ali da, ima nešto u prijelaznom karakteru četvrte sezone zbog čega mi je jako draga. Sve je u nekim promjenama i pokretu
Ivana: Zapravo je i meni četvrta jako draga. Podsjetila sam se ovim gledanjem!
Maša: Primijetila sam da se u 4. sezoni peru enormne količine veša 🙂
Lana: Nakon što je tri sezone samo rasla i nije se sretala s problemima, stvari se mijenjaju za Rory. Četvrta je početak odrastanja i studiranja. Mislim da mi je to posebno zanimljivo
Ivana: Da, Roryn život je u četvrtoj na repertoaru!
Capitalist Superheroes: Caped Crusaders in the Neoliberal Age Dana Hassler-Foresta, do sada najrazrađenija kritička studija filmova o superherojima, izdanje je kuće Zero Books. Zero Books vjerojatno je najpoznatija po knjizi Capitalist Realism: Is There No Alternative? Marka Fishera. Fisherova utjecajna teza (reformulacija Althussera i Jamesona), po kojoj kapitalizam sebe suptilno nameće kao jedinu moguću stvarnost putem ideoloških, ali i drugih mehanizama, presudno informira i kritiku Hassler-Foresta. Fisherova pozicija upisuje svim oblicima izričaja tamni reakcionarni podtekst. Hassler-Forest dobro locira niz spornih mjesta u suvremenoj produkciji blockbustera, ali s fisherovskim slojevima u kritici ide nekoliko nekonstruktivnih koraka predaleko.
Ne znam kada se to točno dogodilo: je li me začarala delikatna ljepota Cranes in the Sky pa sam na trenutak usporila, jesam li oprezno zastala na prvom stihu Don’t Touch My Hair ili naglo, oštro zaustavila sve zvukove koji su mi bježali iz usta uz F.U.B.U. Solange je otpočetka bila jasna, ali ipak mi je trebala milisekunda (što je ravno jedna milisekunda previše) da shvatim tko su to „oni“ u „They don’t understand“, a tko „mi“ u „This shit is for us“. Nisam bila nepripremljena, godinama sam pratila Solange i čitala njene misli o rasizmu, umjetnosti i #BlackGirlMagic. Znala sam što trebam očekivati od njenog novog albuma A Seat at the Table i prije no što sam čula prve note. Ipak, moja je instinktivna reakcija bila – pjevati. I tako sam prvi put otkad govorim, mumljam, pjevušim, vičem, osjetila da je vrijeme za nešto sasvim drugačije. Ne znam kada se to točno dogodilo, ali Solange me naučila da šutim i slušam.
Ivana: Okej, “They Shoot Gilmores, Don’t They?” – najbolja epizoda? Jedna od?
Lana: Definitivno!!!
Maša: Slažem se!
Lana: Jedna od najboljih epizoda, AKO NE I. Ima sve
Maša: Suludi Stars Hollow event povezan s glavnom radnjom na najbolji način
Lana: Ima i odlično ime
Ivana: Ima ludi town event, ima ljubavne prepirke, Lorelai i Rory su prekrasne, Kirk aka Rocky je još ljepši. I ima odlično ime!
Lana: Lane i Dave romansa cvate
Ivana: Ah, Dave.
Maša: A Lane već ima bend!
Ivana: Gdje je Dave? Zašto O.C., Dave? Ima, već sviraju, još malo pa je vrijeme i za tulum 🙂
Elina Chauvet: “Zapatos Rojos”
Kad pročitam ili čujem lamentacije o srozavanju standarda u hrvatskom novinarstvu, pomislim kako se radi o pretjerivanju – postoji toliko kvalitetnih članaka koje svakodnevno mogu pročitati u različitim medijima, toliko je pronicljivih autorskih glasova čije uratke redovito čitam sa znatiželjom, užitkom, kako bih se informirala o stvarima o kojima ne znam dovoljno ili o kojima do tada nisam znala ništa. A onda pročitam članak poput ovoga, članak koji u malom utjelovljuje mnogo onoga što nije u redu sa svijetom, Hrvatskom i odnosom prema ženama, osobito ženama žrtvama obiteljskog nasilja i pomislim kako je takva ocjena u potpunosti opravdana.
