Think carefully, everything after this moment will not only determine your career but life. You can spend it in a corporate office drafting contracts and hitting on chubby paralegals before finally putting a gun in your mouth. Or you can join my firm and become someone you actually like. So decide, do you want the job or not? (Annalise Keating)
Tijekom svog gledateljskog života, koji traje pa otkad znam za sebe, nagledala sam se odvjetničkih kriminalističkih serija. S obzirom na njihovu hiperprodukciju, tko bi ih mogao izbjeći? Čini se da smo sve već vidjeli i da nas kao gledatelj(ic)e malo što može iznenaditi. Žanr koji bi nas trebao držati u napetosti često to ne uspijeva, već nam služi za kraćenje vremena. Priča nam je poznata, postupci likova postali su predvidljivi.
Maša: Počnimo s Rorynim prvim danom u novoj školi!
Lana: The clock didn’t purr!
Maša: Prvo mi pada na pamet da cijele ove priče ne bi bilo kad ne bi bilo privatnih škola, odnosno kad bi sve obrazovanje bilo javno
Lana: Kakav profesionalan i makro pristup 😀
Maša: Lol
Lana: A i kad ne bi bilo klasnih razlika!
Ivana: Uz to što se bave klasnim pitanjima, bave se i klasno obilježenim obrazovanjem.
Lana: Već smo komentirale Lorelain gaf. Ali fakat mi nije jasno kako nije imala ništa za obući osim onoga
Studeni će na Mufu biti u znaku Gilmoreica! Plan je da četiri nove epizode jedne od naših omiljenih serija koje će Netlifx pustiti 25. 11. dočekamo chatajući o starim epizodama. Prvo slijedi uvodni chat, zatim chat o 1. i 2. sezoni, pa 3. sezoni, 4. i 5. sezoni te na kraju 6. i 7. sezoni. O starim epizodama serije s Lanom i Mašom chata naša draga suradnica Ivana Miloš. Opskrbimo se kavom i hranom (samo ne bananom na tostu) i krenimo!
Novi broj Cosma za studeni 2016. sadrži članak “Kako je feminizam postao HOT” o četvrtom valu feminizma u kojem će, prema prognozama uredništva, biti “jako zabavno i hot”. U najavi stoji da je “riječ na F opet […] svima na vrhu jezika, ali ovaj put s nešto više seksepila, zabave i motom fucking fabulous”, a najljepša je vijest, kako kažu, to što “u četvrtom valu feminizma sudjeluju i muškarci”. Ako vam je to što ste upravo pročitali dovoljno da zatvorite ovaj tekst i nastavite skrolati po news feedu, razumijem, ali svejedno bih voljela da još malo izdržite sa mnom.
Listopad ćemo pamtiti po epidemiji jezivih klaunova. Od SAD-a do Čilea, od Velike Britanije do Osijeka, Karlovca i Trilja, svijet su potresale vijesti o zlonamjernim osobama žarkih kosa i grotesknih lica koje vrebaju žrtve iza drveća i kuća. Situacija je ozbiljna: i dok ovo pišem internetom iskaču novi tekstovi o mjerama anti-klaunovske predostrožnosti uoči današnje Noći vještica.
Koliko god se pokušavala uživjeti u jezive klaunove, jer jeza mi je obično uzbudljiva, cijela priča ostaje beživotna kao ispuhani baloni dva tjedna nakon tuluma. U najzanimljivijem slučaju, ona je balončić podsvjesnog užasa, proizvedenog globalnim i lokalnim hororima, koji se u ovom obliku podigao na površinu. No glavno pitanje koje mnogi američki mediji postavljaju – „je li to ozbiljno ili samo bolesna šala?“ – savršeno je primjenjivo na hrvatski klaunovski, odnosno javnopolitički kontekst.
Na ideju o ovoj temi* došla sam razmišljajući o tome kako se teoretičari i kritičari ne bave predstavama za djecu, kako one nisu zastupljene u medijima te kako se njihova funkcija u odgoju i građenju stavova i vrijednosti marginalizira. Nakon tih početnih misli zapitala sam se kako staviti predstave za djecu u feminističke okvire te je li itko pokušao povezati feminizam i predstave za djecu? Ako se slažemo da djeca uče iz predstava, zašto u njima ne bi bilo feminističkih (naglašenih ili suptilnih) vrijednosti, odnosno ne bi li trebalo kritizirati stereotipe o ženama u predstavama za djecu?
Budući da su bajke, uz lektirne naslove, najčešće postavljani komadi na pozornicama za djecu, odlučila sam krenuti od njih – i to od Crvenkapice.
