https://www.youtube.com/watch?v=2gxLrDXTLJw
1. ime? I bet on losing dogs
2. koliko godina imaš? 28
3. boja očiju i kose? smeđa, smeđa
4. što si po horoskopu? škorpion
5. najdraža boja? bordo
6. najdraže piće? burbon
7. najdraža hrana? lazanje
8. najdraži dio tijela? prsti
9. najdraža Disneyjeva princeza? maćeha
10. što uvijek imaš u torbi? ne nosim torbu
U prijavnici za ljetnu školu povijesti socijalističke arhitekture u Slavutiču, gradiću na sjeveru Ukrajine, na pitanje „Bi li vas zanimao posjet ChNPP-u?“ lakomisleno sam odgovorila potvrdno, ne sluteći da se iza ove kratice ne krije opskurni nacionalni park, već zloglasna nuklearna elektrana Černobil. Ubrzo je stigao još jedan formular u kojem sam morala potvrditi da nisam trudna i da se u protekloj godini nisam značajnije ozračila te da sam svjesna rizika radijacije. Nakon kratkotrajnog paničarenja i nasumičnoga guglanja („Chernobyl radiation level“, „Chernobyl visit consequences“), labavo sam se odlučila za posjet, ostavljajući otvorenom mogućnost odustanka u zadnji tren. Na prvi dan ljetne škole u zraku je visjelo kolebanje većega dijela grupe, s tek par odlučnih pristaša i protivnika.
Josip Vaništa, Krleža
Lako je bilo Seneki govoriti o suzdržavanju kao najvećem lijeku za ljutnju kad nije čitao hrvatske medije. Lako mu je bilo pametovati da zatvorimo oči na mnoge uvrede kad oči nije morao zatvarati svakih pet minuta zbog različitih medijskih napisa i statusa na socijalnim mrežama. Ne valja sve vidjeti, sve čuti, piše Seneka u svojoj raspravi o gnjevu. Da, ne valja, ali isto tako ne valja ne čuti i ne vidjeti ništa, živjeti u balonu vječnog neznanja i suzdržavanja od gnjeva jer gnjev je ponekad prijeko potreban i opravdan, i ne treba mu pustiti da prođe. Ne treba se od ljutnje neprestano susprezati jer oni koji je izazivaju često računaju upravo s tim da ćemo se ljubazno i za njih bezbolno ohladiti i odljutiti na uvrede i gluposti koje pišu. Jedna takva uvreda je i komentar Marka Dejanovića „Što ljevica može naučiti od Željke Markić“ objavljen na lupiga.com.
Lena Dunham napisala je nekoliko rečenica koje me pri svakom čitanju zapljusnu, uvijek istom silinom:1
Obuzima me slutnja da me moje prave prijateljice čekaju, s onu stranu koledža, neobične žene kojima su ambicije jednako velike kao i njihovi grijesi iz prošlosti, čija je kosa podignuta u visoku punđu, dramatičnu poput topijara u Versaillesu, i koje nikad, ama baš nikad ne kažu, „zadrži to za sebe“, kad spomeneš seksualni san koji si usnula o svom ocu. Ali tako sam se osjećala i u srednjoj školi, uvjerena da moji ljudi potječu od negdje drugdje i idu nekamo drugamo i da će me prepoznati čim me vide. Svidjet ću im se toliko da neće biti važno sviđam li se sama sebi. Vidjet će ono što je dobro u meni, pa ću to ugledati i ja.
Najstarija i osnovna društvena jedinica. Temelja društvena jedinica. Prirodna i temeljna jedinica društva. Preci i njihovi potomci. Skupina ljudi povezana bliskim srodstvom. Zajednica. Najmanja društvena stanica. Promjenjiva društvena zajednica stara koliko i ljudski rod. Sve su to različite definicije obitelji. Obiteljski zakon Republike Hrvatske, međutim, ne definira uopće pojam obitelj. Umjesto toga bavi se brakom koji definira kao zakonom uređenu životnu zajednicu žene i muškarca. Pravno gledano, obitelj je u Hrvatskoj podređena pojmu braka, što znači da prije obitelji dolazi „suglasna izjava“ muškaraca i žene, jer kako konzervativan Obiteljski zakon navodi, za postojanje braka potrebno je da su ženik i nevjesta suglasne punoljetne osobe različita spola.
Prije šest godina, baš u ovo doba, Barbara i ja putovale smo vlakom po Velikoj Britaniji i živjele svoj najbolji život. Jesen je bila blaga, naši ruksaci teški, a sati vožnje ispunjeni sendvičima i čipsom s octom, idilično. I da moram, ne bih se mogla sjetiti što se događalo u svijetu i koje su vijesti bile na naslovnicama, ali i dalje se sjećam jednog članka koji sam tada pročitala. Ukrcale smo se na neki vlak u predvečer, kad su u zraku još bili prstohvati sunca, i na stolu pronašle ostavljene novine. Listala sam ih sa skromnim interesom dok nisam naišla na dugačak tekst koji me potpuno zaokupio; kad sam sljedeći put pogledala kroz prozor, vani je bio mrkli mrak. Tekst je bio o Amandi Knox.
