*Tekst sadrži spojlere!

Flaubertov klasik Gospođa Bovary 1999. godine doživio je suvremeno preispisivanje u stripu Gemma Bovery autorice Posy Simmonds, po kojemu je 2014. snimljen istoimeni film u režiji Anne Fontaine. U suvremenim verzijama priče Gemma i njezin suprug Charlie sele iz Londona u Normandiju gdje ih dočekuje susjed Joubert koji je očaran njima zbog neodoljive sličnosti njihovih imena s imenima likova iz Flaubertova romana. Joubert, glavni pripovjedač i fokalizator stripovske i filmske priče, tipičan je primjer za koncept muškog pogleda (“male gaze”) o kojem piše Laura Mulvey u svome eseju Visual Pleasure and Narrative Cinema (1975).

Jutarnji list, 21. 2. 2016.

Ovo je vjerojatno nepopularan stav, ali priznajem: Jelena Veljača nije mi antipatična. Uvažavam, prije svega, njezino uporno i dosljedno inzistiranje da se, kao jedna od rijetkih javnih osoba, glasno i jasno izjašnjava kao feministkinja, simpatiziram činjenicu kako u svojim kolumnama često otvoreno priznaje i opisuje vlastite slabosti i mane, usprkos spoznaji kako time sigurno neće promijeniti javnu percepciju o sebi jer ih nesklono joj javno mnijenje sigurno neće interpretirati kao neodoljive nesavršenosti, već isključivo kao afektacije i prenemaganja povlaštene neoliberalne princeze.

Dugo sam se opirala čitanju Larssonove trilogije Millenium jer me odbijala već brutalnim naslovom prve knjige – Muškarci koji mrze žene. Nakon pobijeđene skepse, ubrzo me usisala napeta priča. No, tome nije bila kriva samo priča, već i snažan i slojevit lik Lisbeth Salander kakav nisam navikla susretati u popularnoj književnosti. Moram priznati da mi je u identifikaciji s tom čudnom curom mnogo značila činjenica da je nije lako kategorizirati stavljanjem u neku ladicu, a uz to ima i narančastu kosu koju ne voli i tvrdoglavo je boji u crno zbog čega izgleda “kao da se upravo probudila nakon tjedan dana orgijanja sa skupinom metalaca”.