Od petka 4.3. kreće Mufov virtualni book club!
“Virtualni book club” znači da će Asja, Barbara, Lana i Maša raspravljati o izabranim knjigama u poznatoj vam formi chata. Knjigu ćemo najaviti par tjedana ranije, tako da je možete pročitati – i ne spoilati si radnju! – i u komentarima se uključiti u razgovor. (U slučaju velikog čitateljskog entuzijazma, pokušat ćemo format učiniti interaktivnijim.)
Namjera nam je posvetiti posebnu pažnju suvremenim hrvatskim autoricama, i zato je prva knjiga koju smo izabrale Ljubavni roman Ivane Sajko.
Čita(j)mo (se) 4. ožujka! 3, 4, Sajko!
Lavender Brown onaj je lik iz Harryja Pottera koji najvjernije utjelovljuje stereotipe o tinejdžerkama kao prvim svećenicama na oltaru romantične ljubavi. U Harryju Potteru i Princu miješane krvi, Lav besramno progoni Rona Weasleyja, a kad ga praktički na prepad osvoji, Won Won i ona postaju najljigaviji, najmučniji par serijala – jer ona želi njega, a on zapravo želi Hermione. Lavenderin je girlishness podcrtan njenom afekcijom za Sybil Trelawney, koja predaje proricanje. Taj mutni, neznanstveni predmet (koji strašno nervira akademski orijentiranu Hermione) mora biti zanimljiv djevojkama poput Lavender – oslanja se na emocije, dramatičnost i afektacije, baš kao njihovo djevojaštvo.
*Tekst sadrži spoilere!
-Tell me everything you’re feeling.
-No.
Balerina koja se noću pokriva knjigama, umjetnički direktor s “vampirskim” sklonostima, mafijaš opsjednut baletom, baršunasti zec. Borba, opsesija, posesivnost. Balet. Krv i suze. Već od zanimljivo koncipirane i izvrsno montirane uvodne špice znala sam da će me Starzova serija Flesh and Bone (u hrvatskom prijevodu Krv i suze) osvojiti i da ću završiti pišući tekst o njoj. Ne samo zato jer za podlogu (i formu) priče koju prikazuje uzima baletni svijet, jednu od mojih vječnih fascinacija, nego jer se na svim svojim razinama bavi odnosom moći i nemoći, dinamikom koja potiče i strukturira našu realnost, čak i kada toga nismo svjesni.
Dobro došli u najnoviji nastavak serijala Pokvari mi djetinjstvo u kojem se kultni filmovi vašeg i našeg djetinjstva podvrgavaju kritičkom preispitivanju u svrhu boljeg razumijevanja poruka kojima su nas svojevremeno oslovljavali i u izvjesnoj mjeri oblikovali. Neki su prošlu retro recenziju popratili priznanjem da spomenute poruke uopće nisu uočili, pa one stoga nisu mogle imati utjecaja na njihovu percepciju, no neprepoznatost zaprimljenih poruka nažalost nije jamac autonomije. Štoviše, mogli bismo ustvrditi da ih odbaciti možemo tek nakon što smo ih osvijestili, kao i da su ispod radara prošle upravo zbog svoje ukalupljenosti u zadane modele doživljavanja i mišljenja, odnosno baš zato što nisu odskakale. Ovog je puta pod lupom filmski klasik iz 1985. g. i svačiji omiljeni film iz djetinjstva, Goonies.
*Tekst sadrži spoilere!
Istaknuto mjesto koje zauzimaju u mom vlastitom (pop)kulturnom panteonu predstavnici holivudskog akcijskog filma kasnih osamdesetih i devedesetih ponajviše mogu zahvaliti gledateljskoj ugodi koja proizlazi iz na samome početku uspostavljenog uvjerenja u neproblematičan, poznat i sretan ishod. Riječ je o nadasve eskapističkom zadovoljstvu formulaične, repetitivne poznatosti, jednostavne spoznaje kako će, svim kušnjama i naizgled bezizlaznim situacijama usprkos, zlikovci biti poraženi, a glavni junak pobjedonosno odšepesati u sumrak, uz bonus stjecanja romantične naklonosti dotadašnje supatnice. Radi se, dakle, o vrlo banalnom, ali ipak (barem privremeno) uspješnom zaklonu od često nepravedne i zastrašujuće nesustavnosti stvarnog svijeta.
Termin Manic Pixie Dream Girl (MPDG) skovao je 2007. godine Nathan Rabin, novinar satirične web stranice The Onion, da bi opisao sve veći broj likova s kojima se najčešće susrećemo u filmovima i literaturi za mlade. Radi se o likovima djevojaka, ushićenih (bubbly) i površnih bića, koje postoje isključivo u fantazijama osjetljivih pisaca i režisera, a jedini je cilj njihova postojanja naučiti mlade muškarce da prihvate život i sve tajne i avanture koje s njim dolaze.
